U Daruvaru je jučer bio Dan žalosti. I da nije službeno proglašen, bio bi grad u žalosti i tuzi, i bit će, nema sumnje, još dulje vrijeme. Jer, kako zaboraviti, preboljeti i odtugovati šest ubijenih u domu za stare i nemoćne, šest nedužnih žrtava jednog bezumnog, krvavog pohoda. Pitati gradonačelnika Damira Lneničeka kakvo je stanje u Daruvaru samo koji dan nakon strašnog zločina činilo se izlišno, koliko i nužno.

– Nakon početnog šoka i nevjerice, može se reći da se u gradu baš osjeti tuga, bol zbog izgubljenih života naših sugrađanki i sugrađana. Jednostavno je to nešto što nismo očekivali da se može dogoditi u Hrvatskoj, a kamoli u Daruvaru koji je uvijek bio miran i siguran grad. Vjerujem da je ovo izolirani slučaj, nešto što se nažalost dogodilo i nije se moglo spriječiti. Vjerujem i da će grad biti ubuduće miran i siguran i tolerantan, grad primjer suradnje ljudi koji ovdje žive.

Kažete, miran grad. To su nam, uistinu, svi rekli kad smo putovali put Daruvara ovog nesretnog ponedjeljka. No, s druge strane, jučer u Garešnici čovjek izađe na cestu sa sjekirom i prijeti, pa je u Bjelovaru nedavno bilo ubijenih. Da se ipak nešto ne događa loše na širem jednom području, ako ne i u zemlji?

– Možda možemo reći da su i teške klimatske promjene. Ljudi su, pojedinci, labilni. Vide neke primjere koji ne bi trebali biti primjeri, jer naravno da potezanje oružja nije opcija. Uvijek postoji rješenje, ali baš uvijek. Možda ga nema taj dan, ali drugi dan, kad se prespava, uvijek se nađe rješenje. Postoje institucije koje pomažu, mi prvi kao grad, županija, Centar za socijalnu skrb… Ima uvijek mogućnosti, premda znam da nije to nekad ni jednostavno, ni lako. Teško je procijeniti što se kome mota po glavi, ali vjerujem da su ovo sporadični slučajevi. Ne bih tražio ni uzrok ni poveznicu, samo, nažalost, događaju se i u Hrvatskoj i kod nas u manjim sredinama.

Teško je bilo spriječiti

Je li se tragedija mogla spriječiti, to je pitanje oko kojega je javnost dosta podijeljena. Možda se i ne da spriječiti kad imate čovjeka koji nakani učiniti ovakvo nešto. S druge strane, u razgovoru s ljudima u ponedjeljak u Daruvaru dalo se čuti da je počinitelj navodno bio sklon tome da se naokolo bahati s oružjem u ruci. Daruvar je mali grad, jeste li ga poznavali? Je li bilo nekih priča?

– Osobno nisam. Do prekjučer nisam ni znao da čovjek uopće ovdje živi. Mi nismo veliki grad, ali ne možete baš doslovno svakoga znati, pogotovo što je on veliki dio radnog vijeka proveo izvan Daruvara. Ne znam što bih rekao. Očito je imao nekih problema. To se na kraju krajeva vidi i po činu koji je napravio. Kombinacija alkohola, tableta, nesređenih obiteljskih odnosa i ako je, nažalost, naumio to napraviti što je napravio, teško je to bilo spriječiti. Ja ću svakako pohvaliti rad policije, hitne medicinske službe, bolnice Pakrac, Veteranskog centra, jer su stvarno svi na vrijeme reagirali i izašli na teren. A sve te poslije špekulacije, priče… Po toj logici čim netko popije previše, trebalo bi ga privesti, a znamo da to nije slučaj.

Što je vama prošlo kroz glavu tog ponedjeljka?

– Kad sam dobio prvu informaciju u ponedjeljak u 10.30 sati, mislio sam da je to neka loša šala. Bilo mi je nevjerojatno. Nikada ne bih pomislio da je nešto takvo u Hrvatskoj moguće, a pogotovo u Daruvaru. Nevjerica. Šok i nevjerica. Mislim da je obiteljima najteže, vlasnici doma, djelatnicima koji su to preživjeli. To su traume koje ostaju za cijeli život, a mi kao grad moramo se oporaviti. Pozitivna je strana što je stvarno ogroman broj ljudi pružio podršku. Zvali su nas iz cijele Hrvatske, od Pule do Vukovara, češki veleposlanik se javio, svi su ponudili pomoć. U tim teškim trenucima se pokaže i ona dobra strana.

Koliko će sve ovo promijeniti stanovnike Daruvara? Koliko će promijeniti vas? Hoćete li možda ubuduće raditi nešto drukčije?

– Baš pričamo i o tome treba li, primjerice, više zaštitara ovdje ili ondje, ali mislim i dalje da je ovo izolirani slučaj i da ne trebamo živjeti u strahu. Trebamo biti oprezni, ali nikako ne dopustiti da strah prevlada. Težak je ovo slučaj, pretežak, ali mislim da je izoliran i da će ostati na tome. No, trebat će vremena da se vratimo u normalan život i onu neku kolotečinu.

Promptna je bila reakcija čitavog državnog vrha, ali mogu li možda i oni, ljudi koji vode ovu državu, iz ovog svega izvući neke pouke? Ipak je u pitanju bivši branitelj, vojni policajac, ipak je u pitanju i mala mirovina i domovi za starije koji podosta koštaju i kojih nedostaje. Svega je isplivalo na površinu, mada, dakako, ništa ne umanjuje krivicu počinitelja.

– Mislim da to što su ministri došli i u Daruvar i Pakrac i dali podršku, ali odmah, a ne s nekoliko dana zakašnjenja, pokazuje da je Vlada svjesna problema. Izašli su svi na teren, korisnike smjestili u Veteranski centar, u bolnici u Pakracu su svi ranjeni dobili adekvatnu skrb. Naravno da problemi postoje, da su domovi skupi, da nema dovoljno mjesta, ali to je sada nešto što je na višim razinama.

Nelegalno oružje

Gradu će, kako rekoste, trebati vremena da prodiše opet onako kako je do ovog ponedjeljka disao.

– Mi smo stvarno bili primjer. Niz manjina, tolerantnost, vjerska snošljivost, jednostavno nema problema. Bili smo primjer kako treba graditi kvalitetan život, međusobno povjerenje, pomaganje. Neću čak reći ni suživot, jer to je život, zajednički život svih ljudi sa zajedničkim ciljem da razvijaju grad, da ostanu ovdje, da se djeca zapošljavaju, da grade svoje domove, kuće, stanove.

Tako će valjda biti i opet.

– Tako će biti i ubuduće. Samo, ovo je jedan šok za koji bi svatko rekao da je jednostavno nemoguć. To je nešto za što ne možete vjerovati da se kod nas može dogoditi. Gledali smo to na vijestima, slušali o tom u Americi gdje na svakom koraku možete kupiti oružje. Mi smo, nažalost, imali rat, oružja još postoji, policija provodi akciju, ali ne možete nakon 30 godina znati je li netko nešto zakopao ili nije.

Je li vas ipak strah da bi ovakvih strahota moglo biti više, da bi moglo u nas to uzeti maha, ili smo i dalje od svega toga daleko?

– Nažalost, mi smo dio globalnog svijeta, i dobre i loše stvari se reflektiraju na nas, iako vjerujem da se neće ovo ponavljati ne samo u Daruvaru, već u Hrvatskoj. Volio bih da se nikada nigdje ne ponovi. Zvali su nas inozemni mediji, i oni koji ne znaju gdje je Hrvatska, a kamoli Daruvar. To je, nažalost, bila vijest, crna kronika, loša vijest, i svi su je prenosili.

Loše vijesti brže putuju.

– Brže od dobrih. Ali ćemo se mi potruditi da Daruvar i dalje bude miran, siguran, ugodan grad za život.

Ne treba tražiti krivca
osim ubojice

Spominju psihijatri to beznađe u koje je lako upasti, a opet koliko se čovjek može i smije miješati u tuđe živote!?

– Jedna je stvar pomoći čovjeku kad želi da mu se pomogne, ali pomoći čovjeku koji ne želi pomoć, koji je ne traži, to je jednostavno teško, mislim da je nemoguće. Stvarno bih volio, dao bih sve da se to moglo ikako spriječiti, ali sada tražiti krivca osim njega, mislim da to nije opravdano. Definitivno je krivac taj čovjek koji je počinio sumanut čin koji nas je obilježio sve, a posebno obitelji tragično poginulih.