Cijela Hrvatska ušutjela je zbog jučerašnje nezapamćene tragedije koja se dogodila u Zagrebu. Kada su takve vijesti dolazile do nas iz udaljenih krajeva svijeta, pa čak i iz susjednih zemalja, vjerovali smo da se takve tragedije događaju samo »drugima«.

Zatvaranje očiju pred događajima koji se čine udaljenima, vjerovanje da se »našoj djeci to ne može dogoditi«, sada je postalo naša stvarnost. I ne samo to, kolektivna trauma duboko je urezana u našu zajednicu i društvo. Ova tragedija je potvrdila najgore strahove – da je društvo, koje se u posljednjim godinama sve više udaljavalo od osnovnih ljudskih vrijednosti, doseglo točku u kojoj se posljedice te udaljenosti ne mogu više ignorirati.

Čak i politika, koja je u predizbornim kampanjama dosezala vrhunac neprimjerenih poruka koje pozivaju na mržnju, nasilje i podjele, danas šuti pred tragedijom koja je zadesila sve nas. Ta ista politika, koja je prečesto nositelj podjela u društvu, sada je u tišini, jer je teško bilo što reći u trenutku kada je svakom od nas jasno da su govor i ponašanje koje u Hrvatskoj na djelu zadnjih godina stvorili okvire u kojima će se prije ili kasnije dogoditi ovakav užas. Političari, koji su zadnjih godina, u potrazi za vlastitim interesima, često pribjegavali strategijama koje dijele društvo, sada su suočeni s posljedicama vlastitih postupaka.

Zatvaranje očiju

Treba se zapitati koliko su oni svojim govorima, stavovima i političkim kampanjama zapravo pridonijeli širenju podjela i stvaranju atmosfere nesigurnosti i netrpeljivosti koja nas je danas tako brutalno pogodila. Nažalost, nakon svake tragedije uvijek se postavlja pitanje odgovornosti, ali odgovornost je stvar koja nije svedena samo na jedan trenutak, već je ona prisutna svaki put kada govorimo, djelujemo ili ne činimo ništa da bismo stvorili drugačije okruženje u društvu, odgovornost je na svakome od nas.

Ova tragedija nije izolirani slučaj. Ona je kulminacija šireg problema koji traje već neko vrijeme. Naša društvena klima ispunjena je nasiljem, verbalnim i fizičkim, kao i negiranjem temeljnih ljudskih vrijednosti. Kultura dijaloga i uvažavanja drugačijih mišljenja gotovo je nestala.

Iako su društvene mreže stvorene da nude prostor za komunikaciju, one su se u posljednjih nekoliko godina pretvorile u mjesto u kojem dominiraju mržnja i netrpeljivost.

Nažalost, mladi ljudi, koji još uvijek formiraju svoja stajališta i obrasce ponašanja, često se identificiraju s negativnim porukama koje dolaze s tih platformi. Kada su stalno izloženi porukama koje glorificiraju mržnju i agresiju, lako je upasti u zamku tih destruktivnih vrijednosti. To nije samo opasno za njihov psihološki razvoj, nego i za razvoj cijelog društva, jer dugoročne posljedice takvih stavova utječu na sve nas.

U trenutku šoka i tuge zbog ove tragedije, mnogi će tražiti odgovore i krivce, ali krivnja je na svakome od nas tko je zatvarao oči pred onim u što se Hrvatska pretvarala.

Koliko su političari i društvene elite svojim djelovanjem i izjavama pridonijeli stvaranju atmosfere u kojoj su mržnja i netrpeljivost postale normalni oblici ponašanja? Nije dovoljno samo kritizirati medije ili druge aktere koji prenose takve poruke; moramo se zapitati što smo svi mi učinili kako bismo stvorili društvo koje cijeni toleranciju, razumijevanje i poštovanje ljudskih prava.

Govor mržnje nije samo apstraktna prijetnja – on ima stvarne, konkretne posljedice. Riječima koje izgovaramo, oblikujemo stvarnost. I, nažalost, te riječi često mogu biti oružje koje uništava, a ne lijek koji liječi.

Nastojali smo i do sada ne sudjelovati u širenju takvih poruka. Svjesni smo odgovornosti koju imamo kao mediji, i uvijek smo se trudili biti nositelji pozitivnih vrijednosti, promicati odgovorno novinarstvo i etičko izvještavanje. Međutim, nakon ove tragedije postaje jasno da moramo poduzeti još snažnije korake kako bismo pridonijeli izgradnji društva temeljenog na ljubavi, poštovanju i zajedništvu.

Prečesto smo svi iz medija davali prostora agresiji i verbalnom nasilju jer je »to netko rekao«, pa nije naša odgovornost, nego samo dobar naslov. Zapravo jest i naša odgovornost, i treba to javno priznati. Stoga ćemo, u našoj budućoj novinarskoj praksi, posvetiti još više pažnje tome kako oblikujemo javni prostor, kako prenosimo informacije i kako se ponašamo u komunikaciji.

Posljedice poruka

Nećemo se zadržati samo na izvještavanju o tragedijama, već ćemo se još snažnije zalagati za izgradnju pozitivnog društva, u kojem će se ljudi osjećati sigurnima, u kojem se poštuju ljudska prava i gdje će se negirati mržnja, nasilje i netrpeljivost. I što je također važno – oni koji upućuju poruke koje pozivaju na mržnju i netrpeljivost, one koji političke oponente koji imaju drugačije poglede na svijet i različita rješenja za važna pitanja »časte« pogrdnim imenima i pozivaju na njihov linč, više to neće činiti putem naših platformi, tiskanih ili digitalnih, izjave koje izlaze iz okvira pristojnog komuniciranje, kojima je cilj agresivno ismijati, poniziti, optužiti jednostavno neće dobiti ni najmanji prostor.

Jer postavlja se pitanje: Koliko tragedija još moramo proživjeti da bismo shvatili koliko su važne temeljne vrijednosti za naše društvo? Koliko ćemo još dopuštati da govor mržnje postane stvarnost koju prihvaćamo, da mladi ljudi postanu žrtve negativnih uzora i pogrešnih vrijednosti?

Ova tragedija nas mora podsjetiti na to koliko je važno ulagati u obrazovanje, u obitelj, u društvo koje ne samo da razumije, već i aktivno promiče ljudskost, uljuđenost i uvažavanje. Svaka negativna poruka ima svoje posljedice, i te posljedice nikada nisu apstraktne. Svi, od političara do medija, od obrazovnih institucija do obitelji, imamo svoj dio odgovornosti u oblikovanju društva u kojem će tolerancija, razumijevanje i poštovanje biti temeljni principi.

Apeliramo na sve nas – kao pojedince, kao zajednicu, kao društvo – da preuzmemo odgovornost za naše postupke, za naše riječi, za našu komunikaciju. Samo tako možemo stvoriti bolje društvo.

Temeljna odrednica kojom se zalažemo za odgovorno novinarstvo, i dalje će biti posvećena ovom cilju.

Svi zajedno moramo uložiti napore kako bismo izgradili društvo u kojem će se ljubav i zajedništvo vrednovati više od mržnje, nasilja i podjela. Ako išta možemo naučiti iz ove tragedije, to je da moramo djelovati svi i odmah, čekanje da to učini netko umjesto nas, dovelo je do ove beskrajne tuge koja danas obuzima Hrvatsku.

Slavica Bakić,
v. d. glavne urednice Novog lista
Tea Tidić,
v. d. glavne urednice Glasa Istre novine
Toni Perinić,
v. d. glavnog urednika Zadarskog lista
Mario Mihaljević,
glavni urednik Glasa Slavonije