Izjava nobelovca, makroekonomista Josepha Stiglitza, u kojoj navodi da Hrvatska ne bi trebala uvesti euro, s obzirom na to da ta činjenica u odgovoru na potencijalno mogući gospodarski krah državi oduzima dva važna ekonomska instrumenta, mogućnost promjene tečaja kao i polugu monetarne politike, posljedično i mijenjanje kamatnih stopa, rezultirala je revivalom hrvatske političke i stručne javnosti za spomenutu temu.

Premda argument gubitka monetarnog suvereniteta predstavlja nespornu ekonomsku činjenicu, još je manje sporno da benefiti uvođenja eura značajno prevladavaju nad spomenutim negativnim učincima pristupanja EMU-u. Pristup Europskom mehanizmu za stabilnost koji je namijenjen državama koje izgube pristup financijskim tržištima, a koji omogućava državama da zatraže i dobiju kredit od ESM-a, bilo dokapitalizacijom financijskih institucija koje su u problemima, ili kroz otkup obveznica, dokidanje rizika valutne klauzule, zbog čega su fizičke i pravne osobe koje su uzimale kredite u eurima nerijetko dolazile u velike poteškoće, pad kamata na kredite, kako za građane tako i za poduzeća, izostanak troškova konverzije kuna u eure i obratno, koji troškovi se na razini Hrvatske procjenjuju u rasponu od 0,1 do 0,3 posto godišnjeg BDP-a, samo su neke od prednosti koje će Hrvatska konzumirati ulaskom u Europsku monetarnu uniju.

Iskustvo iz povijesti

U navedenom kontekstu vrlo je važno sagledati i procijeniti na koji će način uvođenje eura utjecati na pojedine gospodarske djelatnosti u Hrvatskoj, na prvome mjestu na onu esencijalnu, turizam, koji generira 18 posto BDP-a Hrvatske.

Za bolje razumijevanje problematike vezane za međuodnos načina i valute plaćanja turističkih usluga, tečaja koji su se u tim okolnostima bili na snazi, kao i utjecaja spomenutih činjenica na poslovanje turističkog sektora, potrebno je malo zagrabiti i u ne tako daleku prošlost. Naime, kako je nastanak i početni razvoj turizma u bivšoj državi bio vezan i uz određena politička stanja i pitanja koja su bila u visokoj korelaciji s prevladavajućom ideologijom, to je spomenuti međuodnos potrebno sagledavati i u navedenom kontekstu, pa su tako slijedom navedenog u bivšoj državi kao prioritetni makroekonomski ciljevi nominirani puna zaposlenost i nabava deviza radi uvoza repromaterijala i oružja. U takvim okolnostima turističke tvrtke koje su generirale devizne prihode konzumirale su brojne javne benefite, poput instituta deviznih stimulacija koje je odobravala središnja banka bivše države, kao i učinke preraspodjele društveno priznatih reprodukcijskih potreba ili takozvanog »šticunga« deviza, koji instrument je u naravi predstavljao poseban način prodaje (ustupanja) deviza drugim pravnim osobama uz tečaj koji je bio i do tri puta viši od službenog tečaja.

euro, novac, devize, tecaj

Na ovom mjestu treba spomenuti i tadašnji fenomen enormnih tečajnih razlika koje su turističke tvrtke u uvjetima visoke inflacije ostvarivale s osnova razlike u visini tečaja koji je bio na snazi kada su obavljana plaćanja usluga u odnosu na dan kada su tvrtke spomenutu stranu valutu konvertirale u tadašnje dinare. U ovom kontekstu spomenimo da tečajne razlike samo djelomično treba sagledavati kao realnu ekonomsku kategoriju, s obzirom na to da su iste u jednom dijelu, na poziciji izvanrednih prihoda samo nominalno bilančno jačale poziciju turističkih poduzeća. Naime, daljnja analiza realnih prihoda koje je turizam ostvarivao s osnova pozitivnih tečajnih razlika zahvatila bi međuodnos inflacije i devalvacije u promatranom periodu što definitivno predstavlja nemoguću misiju.

Nevolje po turizam

S nastankom hrvatske države završava »bal na vodi« i počinju nevolje po hrvatski turizam, ponajprije one uzrokovane vis a major okolnostima (rat), a potom i one koje je proizveo pogrešan model pretvorbe i privatizacije u kojoj su izostali temeljni ciljevi iste, uspostava kvalitetne vlasničke i upravljačke strukture u pretvorenim poduzećima te značajniji priliv sredstava od prodaje nekadašnjih društvenih poduzeća. Na spomenute činjenice nadovezale su se rigidna fiskalna politika (Hrvatska još uvijek ima najvišu stopu PDV-a u konkurentskom okruženju) i monetarna politika, tako da slijedom iste punih 29 godina, u razdoblju glavne turističke sezone, kada ponuda eura raste, a istovremeno raste i potražnja za kunama, dok količina kuna uslijed restriktivne politike HNB-a koja jedina ima mogućnost otkupiti višak eura na tržištu, ostaje ista, kuna u odnosu na euro redovno biva najjača. Na spomenuti način po istoj matrici, s obzirom na to da je uporno sve to vrijeme propuštala odrediti poticajniji tečaj kune prema euru, na koji način je propuštena i prilika korištenja deviznog tečaja kao značajne poluge jačanja konkurentnosti hrvatskog turizma, čemu su primjerice pribjegle Poljska, Češka, Mađarska, Turska, Maroko i mnoge druge države, HNB već punih 28 godina rezistentno nanosi enormnu štetu hrvatskom turizmu. Kvantificirati štetu koju je na taj način pretrpio turizam praktički je nemoguće, no spomenimo primjerice samo banalan podatak da na promatranoj razini turističkog prometa Hrvatske iz 2019. godine jačanje kune prema euru za samo 5 lipa nanosi turističkom gospodarstvu i stranim turistima kumulativnu štetu u iznosu od 550 milijuna kuna. Koliku je štetu pretrpio turizam zbog pada cjenovne konkurentnosti uzrokovane precijenjenim tečajem kune nije moguće utvrditi.
I upravo kada je turizam u pitanju ulazak Hrvatske u Europsku monetarnu uniju odnosno dokidanje vođenja autonomne monetarne politike od strane HNB-a predstavlja najbolju moguću vijest i u isto vrijeme i najveći benefit koji će konzumirati naš turizam.

Dobra vijest

​Pored prethodno navedenih činjenica dodatno na to ukazuju i neka relevantna istraživanja (Weber, 2001.) koja su pokazala da je kolebljivost tečaja važna negativna odrednica turističke potražnje, odnosno da turisti neskloni riziku mogu odlučiti otkazati, odgoditi ili čak promijeniti svoj izbor turističke destinacije u slučajevima prevelike kolebljivosti ili precijenjenosti tečaja. Isto tako Santana-Gallego, Ledesma -Rodriguez i Perez-Roudrigez 2010. zaključuju da je veza između tečajnog režima i prihoda od turizma pozitivnija što je tečajni režim manje fleksibilan, a najveća je kod monetarnih unija, i iznosi oko 12 posto. U navedenom kontekstu značajniji učinci uvođenja eura mogli bi se dodatno reflektirati na turističku djelatnost ne samo zbog veličine turističkog sektora već i zbog visoke zastupljenosti zemalja članica europodručja u turističkoj potražnji, s obzirom na to da posjetitelji iz zemalja koje se koriste eurom u Hrvatskoj ostvaruju gotovo 70 posto ukupnih prihoda od turizma i više od 60 posto ukupnih noćenja i dolazaka stranih gostiju. I druga dostupna empirijska istraživanja uglavnom pokazuju pozitivne implikacije uvođenja zajedničke valute na turizam. Jedno od istraživanja pokazalo je da je uvođenje eura pojačalo turističke tokove u europodručju za 6,5 posto te da je pozitivna veza između turističkog prometa i uvođenja eura potvrđena kod 9 od 11 prvih članica EMU-a. Istraživanja isto tako sugeriraju da dobitci od uvođenja eura nisu ravnomjerno raspoređeni među pojedinim državama, kao i da je najveći učinak koncentriran u ranoj fazi uvođenja, dok nakon toga stalno opada. Promatraju li se međutim turistička noćenja u kontekstu uvođenja eura, očekivani učinak zajedničke valute nije toliko uočljiv u slučaju novih članica europodručja, kako kod promjene trenda rasta noćenja gostiju iz europodručja, tako ni kod povećanja njihova udjela u odnosu na ostale zemlje izvan europodručja.

​Ohrabrenje ulagačima

U pogledu utjecanja uvođenja eura na inozemna ulaganja u hrvatski turizam, zajednička bi valuta mogla ohrabriti ulagače prvenstveno zbog izostanka tečajnih neizvjesnosti i veće transparentnosti poslovanja. U empirijskoj literaturi može se pronaći potvrda da korištenje eura pozitivno utječe na tokove izravnih ulaganja, zasnovana uglavnom na iskustvu starih zemalja članica koje su prve počele koristiti euro. No, kako su izravna strana ulaganja određena i nizom drugih čimbenika, poput fiskalne politike, cijene rada, kvalitete radne snage i ostaloga, nemoguće je davati konkretnije procjene, pogotovo kada je u pitanju hrvatski turizam kojeg temeljno obilježje je sezonalnost poslovanja, koja činjenica u konačnici rezultira i niskom stopom rentabilnosti poslovanja sektora koja je u 2019. godini iznosila 7,5 posto (investitor tek u četrnaestoj godini poslovanja vraća uložena sredstva) i kao takva je apsolutno neatraktivna za strane ulagače.

​Rizici eura

Spomenimo na kraju da postoje i rizici negativnih učinaka uvođenja eura ponajprije povezani s mogućim porastom cijena usluga nakon uvođenja eura. Taj je rast, prema iskustvima drugih zemalja izraženiji u turističkom sektoru, što bi moglo nepovoljno djelovati na cjenovnu konkurentnost, posebno kod turističkih odredišta čija se strategija poslovanja zasniva na relativno niskim cijenama. Na tu činjenicu upozoravaju i dostupna provedena istraživanja (Pufnik, 2017.) koja pokazuju da je najizrazitiji porast cijena nakon uvođenja eura zabilježen upravo u uslužnom sektoru, i to u skupini proizvoda koji su izravno povezani s turizmom, dok je drugo istraživanje koje je obuhvatilo španjolski otok Tenerife pokazalo je da je negativan učinak porasta cijena prevladao nad pozitivnim učincima smanjenih transakcijskih troškova i povećane transparentnosti.
U svakom slučaju radi se o korisnoj spoznaji koju će naš turistički sektor morati imati na umu.