ZAGREB – Zoran Milanović tri je godine predsjednik Republike i sada se mogu definitivno vidjeti osnovne konture njegovog predsjednikovanja. U prvom redu čini se da je to nikad dosad tako jasno pozicioniranje nominalnog šefa države kao stvarnog vođe oporbe. Milanović je četvrti predsjednik Republike koji obavlja svoju funkciju na osnovu ustavnih promjena iz prosinca 2000. godine. Njima su znatno, ali nažalost ne do kraja, ograničene predsjedničke ovlasti kakve je imao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u deset godina svog mandata. Tako da predsjednik nije sveden samo na fikus koji po strogo utvrđenom postupku daje pobjedniku izbora mandat za sastavljanje Vlade, a opet mu je oduzeto dovoljno ovlasti da je njegov utjecaj na vođenje zemlje krajnje minimalan.

Politička utakmica

U promjenama Ustava nigdje nije naznačeno da bi predsjednik Republike trebao biti potpuno neutralan u političkoj utakmici koju vode oporba i vladajuća koalicija, ali se to na neki način podrazumijevalo. Naravno, u praksi se nije moglo izbjeći da šef države svojim postupcima ne podržava opciju koja mu je pomogla da dođe na Pantovčak. To su na više-manje diskretan način radili i Stipe Mesić i Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović. Međutim, Milanović se na političkoj sceni profilirao kao vođa oporbe.

Profesor i politički analitičar Davor Gjenero smatra da je takvo Milanovićevo ponašanje samo nastavak modela njegovog političkog djelovanja kakav je imao dok je bio premijer.

– On misli da može uvjetovati prihvaćanje rezolucije NATO saveza onako kako to njemu odgovara. Ili kada traži da se primanje u NATO Švedske i Finske, dvije uzorne demokracije, uvjetuje time da se naprave ustupci njemu i njegovim sumnjivim političkim prioritetima u BiH. To je nažalost nešto što je svatko racionalan mogao očekivati kada je glasao za njega kao predsjednika. Nema političke kulture koji bi mu omogućavala da ne govori uime jedne interesne skupine nego uime cijelog političkog naroda, smatra Gjenero. Dodaje da se na početku njegovog mandata činilo kao da imamo posla s jednim novim Milanovićem.

Decentna inauguracija

– Njegova inauguracija bila je vrlo decentna i primjerena funkciji na koju je stupio. Njegov nastupni govor je bio više nego obećavajući. Međutim, onda se dogodilo uhićenje Dragana Kovačevića. I u tom trenutku započinje epizoda njegovog beskompromisnog opozicionarstva Plenkoviću, smatra Gjenero. Dodaje da se time pojavio fenomen da je Milanović time što se nametnuo kao vođa oporbe oteo šou parlamentu.

– Kao vođa SDP-a proveo je negativnu selekciju. I danas u toj stranci nemate nijednu osobu s političkom prepoznatljivošću. I sada destruira kompletnu opoziciju. Sukladno principima funkcioniranja karizmatskog poretka on ne trpi pojavu još jedne karizme. Time u oporbi dodatno slabe osobnosti koje bi mogle artikulirati alternativnu političku strategiju i voditi prema smjeni HDZ-ove vlasti. To je tragična posljedica njegovog mandata, smatra Gjenero.

Drugo obilježje tri godine njegovog mandata jest njegov sukob bez presedana s Vladom oko kontrole nad Oružanim snagama. Naime, nakon ustavnih izmjena s kraja 2000. godine i donošenja popratnih zakona predsjednik Republike izravno zapovijeda Oružanim snagama samo u ratu, dok u miru to čini preko Ureda ministra obrane. Takav je sustav funkcionirao od 2000. pa do kraja 2020. kada je Milanović započeo izravno zapovijedati Oružanim snagama i koristiti materijalna sredstva HV-a.