Analitičar

Gjenero misli da bi predsjednika ubuduće trebalo birati kao suce Ustavnog suda: “Trebala bi mu dvotrećinska većina”

Igor Bošnjak

U tom slučaju bi se spriječila opasnost koja se nama događa, moguće sad već drugi put na predsjedničkim izborima, a to je da radikal i populistički kandidat dobije političku većinu i onda blokira politički sustav, zaključuje Davor Gjenero



Predsjednički izbori će se u Hrvatskoj održati već za dva tjedna, točnije 29. prosinca, s vrlo izvjesnim drugim krugom 12. siječnja, ako niti jedan kandidat ne dobije apsolutnu većinu. Kao što je poznato, na njima će ovaj put sudjelovati osam kandidata, što bi negdje bio i prosjek dosadašnjih sudionika na tim izborima. Bit će to već treći izbori ove godine nakon održanih parlamentarnih i EU izbora, na kojima je za razliku od prošlih predsjedničkih ponovo najuspješniji bio HDZ.


Izbori za predsjednika RH održavaju se, u pravilu, svakih pet godina, koliko traje jedan mandat predsjednika Republike. Dosad su održani sedam puta otkako je Hrvatska stekla neovisnost.


Četiri predsjednika


Na prvim predsjedničkim izborima 1992. godine, u tada još ratnoj Hrvatskoj, predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman pobijedio je već u prvom krugu protukandidate Dražena Budišu, Savku Dabčević-Kučar, Dobroslava Paragu, Silvija Degena, Marka Veselicu, Ivana Cesara i Antuna Vujića, osvojivši 56,73 posto ukupnog broja glasova.




Drugi je bio predsjednik HSLS-a Budiša s 22,29 posto glasova. Tuđmanova se dominacija nastavila i 1997., na drugim predsjedničkim izborima, kada je, opet već u prvom izbornom krugu, pobijedio Zdravka Tomca (21,03 posto) i Vladu Gotovca (17,56 posto) s još više – 61,41 posto glasova, čime je osigurao drugi mandat.


Nakon njegove smrti, započela je era Stjepana Mesića, koji se ranije razišao s HDZ-om i nastupao kao kandidat HNS-a i partnera. Iako je u kandidaturu za predsjedničke izbore 2000. krenuo kao autsajder, popularnost mu je u kampanji brzo rasla.


Očito je pogodio neposredniji način komunikacije koji se svidio mnogim biračima te je s 56,01 posto glasova u drugom krugu pobijedio (opet) Budišu (43,99 posto), iako je koalicija SDP/HSLS mjesec ranije pobijedila na parlamentarnim izborima.


I pet godina kasnije – 2005., Mesić je u drugom krugu vrlo uvjerljivo (65,93 posto) porazio HDZ-ovu Jadranku Kosor (34,01 posto) te osigurao drugi mandat. Na tim izborima sudjelovalo je rekordnih 13 kandidata.


Tek jedan manje – dvanaest – kandidiralo se za pete predsjedničke izbore 2009./2010. godine. Treći predsjednik RH tada postaje SDP-ov Ivo Josipović, pobijedivši (60,26 posto) uvjerljivo u drugom krugu Milana Bandića (34,74 posto).


No, tu se tradicija o tome da birači daruju povjerenje istom predsjedniku dva puta zaredom ipak završila. Naime, na sljedećim predsjedničkim izborima 2014., Josipovića (49,26 posto) je u drugom krugu tijesno pobijedila HDZ-ova kandidatkinja – Kolinda Grabar-Kitarović (50,74 posto), postavši tako četvrta osoba koja obnaša dužnost predsjednika Hrvatske, ujedno i prva predsjednica.


No, već 2020. SDP-ov Zoran Milanović ju je u drugom krugu sedmih predsjedničkih izbora pobijedio (52,66 posto naprema 47,34 posto) te od 19. veljače te godine do danas obnaša dužnost petog predsjednika RH. Kako mu ankete zasad idu u prilog, ne bi bilo nikakvo čudo da se vratimo na tradiciju predsjednika s dva mandata.


Politički analitičar Davor Gjenero pretpostavlja da će izlaznost na te izbore sada ovaj puta biti negdje između 40 i 50 posto, niža od one na parlamentarnim izborima, ali paradoksalno opet veća nego na izborima za EU parlament.


– Možda će to biti negdje opet nacionalno uprosječeno za lokalne izbore u Hrvatskoj. A kažem ‘paradoksalno’ zato što su izbori za predsjednika Republike daleko manje važni nego parlamentarni izbori, no meni se čini da su i lokalni, i izbori za EU parlament daleko važniji, kaže.


»Defekti« poretka


– U Hrvatskoj imamo dva ‘defekta’ ustavnog poretka – jedan je, čini mi se, da se samo u Austriji, od starih, konsolidiranih demokracija koja funkcioniraju kao sustavi parlamentarnih vlada, da se predsjednik bira neposredno.


U državama sa sustavom kakav je hrvatski se predsjednik bira na neki posredan način – ili u parlamentu, ili kao u Njemačkoj u posebnom izborničkom tijelu, u kojemu sudjeluju zastupnici oba parlamentarna doma, ali i s jedne strane predstavnici građanskog društva, a s druge predstavnici saveznih država, ističe Gjenero.



Drugi defekt je što je nama, kaže, iz polupredsjedničkog sustava ostalo nejasno riješeno pitanje nadležnosti predsjednika, odnosno da je ustavnom reformom iz 2000. uveden institut supotpisa premijera i predsjednika.


Time je predsjedniku dana mogućnost blokade donošenja političkih odluka. »A kada imate čovjeka koji je na neposrednim izabran s ovim defektom da se radikalizacija vrednuje, onda to može biti vrlo opasno što vidimo i sada, oko nadležnosti u obrani i u vanjskim poslovima«, zaključuje.


– U Republici Hrvatskoj bi sustav očito bolje funkcionirao kada bismo imali posredan izbor predsjednika te kada bi eventualno, da se pojača snaga tog izbora, obavljali taj izbor dvotrećinskom saborskom većinom.


U tom slučaju bi se spriječila opasnost koja se nama događa, moguće sad već drugi put na predsjedničkim izborima, a to je da radikal i populistički kandidat dobije političku većinu i onda blokira politički sustav. Bilo bi dobro kada bi se predsjednika Republike biralo na onaj način na koji se biraju suci Ustavnog suda, zaključuje Gjenero.


– To što su predsjednički izbori kod nas visoko personalizirani do neke mjere utječe i na to da izlaznost na te izbore nije tako niska kao što je stvarno značenje predsjedničkih izbora, kaže, dodajući da je predsjednik Republike najviša nevladavinska funkcija u zemlji te je po tome on zapravo samo ‘engleska kraljica’, odnosno ‘kralj’ – predstavnik suvereniteta, ali bez stvarnog utjecaja na izvršnu vlast u državi.


Izbori koji zanimaju tek polovinu birača


Najveća izlaznost (engl. »turnout«) na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj očekivano je bila zabilježena na onima prvim, održanima još 1992. godine – čak 74,90 posto, i to već u prvom krugu, pa na trećim 2000. godine kada se koji tjedna prije promijenila i vladajuća stranka – 62,98 posto u prvom i 60,88 posto u drugom krugu te u drugom krugu 2014. godine – 59,03 posto.


Najmanja je bila 2009. godine, kada je prvom krugu pristupilo tek 43,96 posto birača. U drugom krugu je to – osim spomenute 2000. – u pravilu nešto više, pa ih je tada izašlo 50,13 posto.


Zapravo se oko tih 50 posto vrti velika većina izlaznosti na svim ostalim predsjedničkim izborima, najčešće malo iznad toga, što je i nešto niži prosjek nego na parlamentarnim izborima.


Tako je na ovogodišnje parlamentarne izbore izašlo 62,13 posto birača, a na posljednje predsjedničke tek 51,18 posto u prvom krugu i 54,99 posto u drugom.