Rahim Ademi je među devet visokih umirovljenih časnika koje je predsjednik Zoran Milanović odlikovao u povodu 25. obljetnice Oluje. Danas navečer, Milanović će im na prijemu na Kninskoj tvrđavi svima uručiti dodijeljena odličja.

– Dosad sam već dosta puta odlikovan, imam, hvala Bogu, puno odličja. Ali, ovo, kao zapovjednik tijekom Domovinskog rata koji je vodio velike, strateške operacije, još nisam imao. Moram priznati da to smatram velikim priznanjem, ovim odličjem je zaokružena priča o mojem sudjelovanju u Domovinskom ratu.

Da, imali ste i loših razdoblja nakon Domovinskog rata. Čak vas je Haški sud optužio za ratni zločin, pa ste kasnije oslobođeni, ali vaša ratna priča ipak lijepo završava.

– Zaista sam ponosan na ovo odličje koje mi je dodijelio predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Zoran Milanović. Ne shvaćam to samo kao priznanje osobno meni nego i časnicim, dočasnicima i vojnicima koji su zajedno sa mnom sudjelovali u tim velikim vojnim, oslobodilačkim operacijama. Počelo je to 1994., kada smo imali operaciju Zima, a zatim 1995. Skok -1 i Skok-2 te Ljeto i Oluja. Jako je važna bila operacija Ljeto, tijekom koje smo zauzeli Glamoč i Bosansko Grahove, čime smo stvorili konačne pretpostavke za uspjeh Oluje. Kad smo ušli u Grahovo, Knin je već 90 posto bio riješen, a onda i Obrovac, Benkovac i ostala mjesta. Zato je moje mišljenje da operacija Ljeto spada u najveće uopće u Domovinskom ratu.

Porazili neprijatelja

U Oluji je Hrvatska vojska bila već izrazito nadmoćna i Srbi su tek sporadično pružali neki jači otpor.

– Mi smo, kažem, na pravcu na kojem sam ja bio najteže borbe imali prije Oluje, u operacijama koje sam spomenuo. Porazili smo tu neprijateljske srpske snage, ali nije to bilo nimalo lako. Poslije smo, kad je Oluja krenula, Knin oslobodili praktično u roku od 24 sata.

I 1991., kada je HV tek bio u nastajanju, a JNA superiorna u svim oblicima naoružanja, bilo je teže ratovati nego u samoj Oluji.

– Je, a imao sam i 1991., mislim, jednu bitnu ulogu. Tada sam zapovijedao našim postrojbama koje su branile Šibenik. Bio je to prvi ratni poraz Ratka Mladića, odnosno Kninskog korpusa JNA. Do tada je on samo išao naprijed, htio je osvojiti i Šibenik, ali smo ga zaustavili. Organizirao sam zauzimanje vojarne u Rogoznici, tu smo došli do oružja i opreme i potom smo započeli uspješan kontranapad. Za mene je obrana Šibenika jedna od najvažnijih bitaka koje smo u Hrvatskoj vodili 1991. Bili smo u to vrijeme još slabi, ali smo se borili.

Oluja je već bila druga priča.

– Imali smo mi u Oluji gubitaka, posebno je bilo problema kod Petrinje, ali glavno je bilo osloboditi Knin. Nakon što smo to napravili, a Knin im je bio središte, neprijatelju je na svim dijelovima bojišnice odmah postalo jasno da bi svaki daljnji otpor bio uzaludan. Kad smo im uništili glavu, ni tijelo ni udovi im više nisu funkcionirali.

Naročito zato što su srpski civili evakuirani. Nakon što su njihove obitelji krenule prema BiH i dalje za Srbiju, srpski vojnici izgubili su svaki motiv za nastavak borbe.

– Sjećam se kad su Sedma i Četvrta gardijska brigada već prodirale prema Kninu, srpski zapovjednik Mile Mrkšić zvao je svog čovjeka zaduženog za obranu na Dinari i rekao mu, a što smo mi snimili, da se nikako ne smije vratiti u Knin jer ako Knin padne, gotovo je s Velikom Srbijom. Ali, mi smo uhvatili i razgovore u kojima su 4. kolovoza neki među njima govorili da jedva čekaju mrak kako bi »napustili tu jazbinu Knin«. I otišli su u koloni pomiješani s civilima. Unatoč tome, naredio sam Ivanu Koradi, zapovjedniku Sedme gardijske, da niti slučajno ne smije ispaliti ni jednu granatu na tu kolonu. To je strogo bilo zabranjeno, iako je u koloni bila i njihova vojska s tenkovima i drugim borbenim vozilima. Sve smo ih pustili jer smo htjeli izbjeći da stradaju civili.

Potpora osudi zločina

I uoči prethodnih proslava Oluje znalo se govoriti o zločinima koji su uslijedili po završetku te operacije, a ove je godine to još naglašenije. Kako vi to kao ratnik doživljavate?

– Svatko tko je počinio zločin prema civilima, mora biti kažnjen. Nemam tu nikakve dvojbe, bez obzira je li u pitanju Srbin, Hrvat ili neka treća nacionalnost. Nikad nisam podržavao da netko bez ikakve potrebe ubije civila. Zato mi je drago da će potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved ići s delegacijom na komemoraciju u Grubore. Žrtvama koje su nekontrolirani pripadnici hrvatske vojske ubili po završetku rata, treba odati počast. Ubijanje ljudi koji nisu bili u vojnim formacijama ničim se ne može opravdati. Dajem potporu osudi tih teških kaznenih djela i da se ide na tu komemoraciju u Gruborima. Žrtve su žrtve.

Ne slažete se s onima koji tvrde da se na ovaj način skandalozno izjednačava Oluju i Grubore?

– Ne, ponavljam, počast zaslužuju svačije nevine žrtve, ljudi koji su život izgubili kad se više nije ratovalo. Ne mislim da je to izjednačavanje. Pozdravljam i dolazak potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića u Knin i odlazak ministra Medveda u Grubore.