RIJEKA – Što drugo mogu reći nego da nam je žao. Ja, istina, 2016. godine kad je u svibnju kao zadnja utakmica prvenstva odigran susret »Rijeke« i »Istre« s koje je, kako je prije toga najavljivano u većini medija, sav prihod trebao biti uplaćen u korist obnove vukovarskog Vodotornja, nisam bio direktor. Ali s obzirom na to da je ustanovljeno kako do uplate nije došlo – mogu grešku ispraviti.

Koliko nam je stalo do Vukovara, mi u HNK Rijeci uostalom pokazujemo prigodom svakoga gostovanja u tom dijelu Slavonije. Naša su baza uvijek i isključivo – Vukovar i njegov hotel Lav. Da, greška je napravljena, ispričavam se svima koji su bili na toj utakmici, ali u prošlost se ne možemo vratiti, istaknuo nam je Luka Ivančić, direktor HNK Rijeke kao odgovor na jednu uistinu bizarnu situaciju koja je počela usponom po 198 stepenica na vukovarski toranj.

– Emile, ovdje pod HNK je nema. Pogledaj nije li pod NK?

Foto Marko Gracin

– OK, tražim, ali nema ni pod NK… – poprilično je zbunjeno zvučao Emil Pernar, vukovarski branitelj iz Rijeke, zatočenik srbijanskih logora punih devet mjeseci, s kojim smo bili u višednevnom posjetu čitavom nizu mjesta na kojima je branio taj dio Hrvatske kako bismo napisali reportažu što će izaći u posebnom prilogu Novog lista, upravo na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Emil je, naime, prošao sve muke rata – od prvih dana lipnja 1991. u Principovcu, pa preko Aljmaša, Erduta, Borova i Vukovara, sve do zarobljavanja 18. studenog. Dolazak na obnovljeni Vodotoranj bio je finale te priče – dio posebnog, pobjedonosnog ponosa, dio čega je trebala biti i gravura s nazivom »Rijeke«, Emilovih najdražih grada i kluba.

Foto Marko Gracin

Nedovršena operacija

Naš se osjećaj može, blago rečeno, definirati zbunjenošću jer tražili smo, ne i pronašli, ugravirani naziv HNK Rijeke u obodu Vodotornja, u golemom nizu tisuća i tisuća donatora koji su pomogli obnovu tog možda najznačajnijeg simbola otpora i pobjede u Domovinskom ratu.

– Pa kako nema, kad sam osobno na toj utakmici izveo početni udarac, kako nema kad si ti uostalom pisao niz tekstova o toj humanitarnoj, donatorskoj utakmici? Kako nema, kad je čitav niz institucija i pojedinaca participirao u svemu?! Pa nemoguće da nema! Možda su pogriješili, ispustili HNK Rijeku dok su gravirali imena i nazive, poprilično je tužno zvučio Emil.

Ali nisu. Pojavila se istina i ta sumnja, ali ne – naziv HNK Rijeka nije ugraviran jer donacija iz svibnja 2016. godine nikad nije stigla do krajnjeg istoka Hrvatske! Potvrdio nam je to jedan drugi direktor, Vladimir Čohar, koji se tada nalazio na poziciji čelnog operativca Rijeke.

– Čujte, jako je lako provjeriti. Novac ili je uplaćen, ili nije. A nije, došlo je do pogreške. Gledajte, nije bila riječ o humanitarnoj utakmici, nego o susretu s kojeg se prihod od prodanih ulaznica trebao izdvojiti i – uplatiti. Osobno, iako sam bio direktor, tu operaciju nisam vodio, a kako je na kraju ispalo, nitko je nije završio kako je trebalo. Siguran sam da će klub, ukoliko je došlo do propusta, kao što je to uvijek činio u svom humanitarnom radu, pronaći način da se greška ispravi, rekao nam je Čohar, danas direktor i član uprave NK Osijek.

Istinu koja nas je jako začudila, šok bi ipak bila preteška riječ, smo dakle doznali. Što dalje? Povijest se ne može mijenjati, ali budućnost mora biti vrijeme u kojem se greške popravljaju. Što o tome misli Luka Ivančić?

– Ponavljam, jako nam je žao, ali od toga nema koristi. Vidjeli smo da je u Vukovaru nedavno napravljen mural posvećen ubijenoj djeci. Divna je to gesta, ali ako smo dobro shvatili iz teksta koji ste vi pisali, u planu je dogodine postavljanje spomenika kojim bi se za sva vremena poslalo poruku o jednom od najtežih zločina koji postoji, ubojstvu djece. HNK Rijeka ovom prigodom ističe kako će zaboravljena donacija za Vodotoranj biti iskorištena za izgradnju tog spomenika, kako ćemo participirati u izgradnji spomena na 34 ubijena vukovarska djeteta. Žao nam je zbog Vukovara, naših navijača, kao i ljudi koji su u svibnju 2016. došli na tu utakmicu, ali – ispravit ćemo tu pogrešku, naglasio je Ivančić.

Ispravljanje nepravde

Pošteno! Što na sve to kažu Rozika Fischer i Stjepan Kovačević, Vukovarka kojoj je u Borovu ubijena kćerkica Martina kojoj su tada bile tek 4 i pol godine, te Bogdanovčan, dragovoljac i zarobljenik srbijanskih logora, inicijatori oslikavanja murala te izgradnje spomenika ubijenoj djeci?

– A Bože moj, pogriješili su, ali znam da im je stalo do Vukovara, uvijek u njemu odsjedaju. Dobar je to klub, volim Rijeku jer je u progonstvu u njoj rođen i moj najmlađi sin, volim Rijeku jer je to grad dobrih ljudi. Sve vas iz Rijeke koje znam, jako poštujem. Greške se događaju, veliki su oni koji ih – ispravljaju. Želi li »Rijeka« pomoći izgradnji spomenika toj divnoj, nevinoj djeci, puno joj hvala. Vidite, Vodotoranj je obnovljen. Tu se više nema što. A velika je greška i samog Vukovara što svih ovih godina nije izgradio spomen na ubijenu djecu. Ako tu »Rijeka« može pomoći, ne samo da će ispraviti svoj propust, učinit će i nešto mnogo, mnogo više. Nema vam veće tragedije od bezumlja koje se čini djeci, poručio je Stjepan Kovačević, agilni Šokac uvijek spreman pomoći.

Foto Marko Gracin

Na neki način – skoro da je dobro što se u svibnju 2016. godine dogodio nemar. Obnovu Vodotornja je pomoglo sedam tisuća donatora, kao i sama Vlada. Na stradalu djecu se do oslikavanja murala – zaboravilo. Sada kad konačno kreće ispravljanje te nepravde, inicijatori obnove su se pribojavali hoće li i kako doći do potrebnih sredstava.

– Ma je, drago mi je. Nije izgleda ono 2016. godine bio početni udarac za Vodotoranj, ali jest za spomenik, posvetu i vječno sjećanje na ubijenu vukovarsku djecu. Vidiš, kad smo krenuli penjati se na vrh Vodotornja putem 198 stepenica, tražili smo jedno, došli do nečeg sasvim drugog. Uostalom, tko od nas ne griješi? Nema tog tko bi smio baciti kamen. Ali puno je važnije u životu grešku priznati i probati je ispraviti, zaključio je Emil Pernar.

Novinarski? Pa uloga medija i jest da pronalazi nepravde i greške te da potiče njihovo ispravljanje. Stoga, priča o zaboravljenoj donaciji je baš dobra priča! Jer ispravlja ne jednu, nego dvije nepravde, dva zaborava: onog »Rijeke« prema Vodotornju, ali i Vukovara prema njegovoj ubijenoj djeci.

Projekt HNK Rijeke i Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije

Inicijator akcije koju je osmislila HNK Rijeka bio je njezin tadašnji voditelj službe za odnose s javnošću Robert Frank.

Partner i suorganizator HNK Rijeka u projektu Vodotoranj bio je i Zdrug katoličkih skauta Riječke nadbiskupije na čijem je čelu tada bio današnji Mostov saborski zastupnik Marin Miletić. I on je godinama radio na projektima čije je središte zanimanja bila pomoć Vukovaru. Uostalom, po tom pitanju aktivan je i u ovim danima prije obilježavanja Dana sjećanja, a kako nam je istaknuo, pozvan je u Vukovar kako bi kao jedan od rijetkih političara participirao na obilježavanju sjećanja na najmlađu žrtvu toga grada, bebu od svega šest mjeseci.
Dodajmo još da je kao izaslanik Grada Vukovara na utakmici bio tadašnji vukovarski dogradonačelnik Marijan Pavliček koji je, baš kao i Miletić, danas saborski zastupnik iz redova Hrvatskih suverenista.