Baš kao svaka poštena gradska sredina ima i Zagreb raznih trgovačkih centara, pa tako i onaj što se zove Family mall. To hoće reći da tu računaju na posjete kompletnih obitelji, a da bi one i navratile, valja im ponuditi štogod obiteljsko. Evo su tako izložbu zmija i paukova morali produljiti koliki je interes, a ako gmazove tko i ne voli, kako nećeš voljeti – vlakove!

Dobro, u nas je stanje s nacionalnom željeznicom taman takvo da je s vlakovima što staju na našim kolodvorima ta ljubav vazda u nekom iskušenju, ali modele željeznica i njihove makete, pa to voli i staro i dijete. A bome, evo, i rima je. Pa su ljudi što vode Family mall izašli u susret Klubu željezničkih modelara Zagreb i dali veliki Paviljon 1 da u njemu ovog vikenda upriliče Međunarodnu izložbu željezničkih modela i maketa!

Znanje i strpljenje

U 1.200 četvornih metara prostora uselilo se lokomotiva i vagona koliko vam drago, da pred posjetiteljskim očima putuju tračnicama ne bi li i tako, među ostalim, obilježili 140 godina od pokretanja dobrog, starog i opjevanog Orient Expressa. Sudionika je 18, i to iz Hrvatske, Italije, Austrije, Slovenije i Mađarske. Kako rekoše organizatori, najveća je ovo izložba ove vrste dosad održana u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Samo, lako je poklonicima ovog hobija i vještine, čim zagaze u paviljon, oni će znati što im je činiti. Onaj tko o tom pojma nema oslonit će se na intuiciju i dobar osjećaj. U dnu dvorane naočit gospodin. Oko vrata mu akreditacija da se vidi da sudjeluje u organizaciji, a pred njim nešto nalik maloj zlatnoj poluzi.

Robert Anic/PIXSELL

– Što je ovo pred vama? – pitamo ga.

– Ovo je električna lokomotiva – veli Josip Stipičević.

– Električna lokomotiva!? – provjeravamo jesmo li dobro čuli.

Robert Anic/PIXSELL

– Da. Napravio sam je ima 40 godina. K’o ekonomist – kaže Josip.

– Pa što vam bi da k’o ekonomist radite maketu električne lokomotive!? – pitamo.

– Pa lijepo je ovo, lijepo je gledati, lijepo je s tim se baviti k’o hobijem – pojašnjava Josip.

Član je on Kluba željezničkih modelara, zapravo jedan od osnivača. Bilo je to prije 53 godine, ili, slikovito rečeno, one godine kada se novinar rodio, rodio se i klub, a i jedan od Josipovih sinova. Dobra neka godina. Kad je s kolegama osnivao klub, Josip je imao 30 godina, skoro.

– I još je u vas bilo želje da se igrate s vlakovima – šalimo se.

– Nije to baš igračka. Silno je znanje raznih struka potrebno i strpljenje – ispravlja nas Josip.

Uz taj spomen strpljenja jamačno ide i njegovo prisjećanje na te početničke dane i suprugu koja bi, kako kaže smijući se, znala podviknuti: »Miči to sa stola! Ručak je!« Što su ti osnivačke muke.

Vlak iz Njemačke

Evo nam i Josipovog kolege koji se također sjeća tih prvih dana klubovanja. Dragutin Staničić točno se sjeća kako je i kada počeo njegov interes za makete vlakova.

– Godine 1964., kada mi je tata bio u Njemačkoj, pa mi je donio prvu željeznicu. To je bio neki okidač i početak mog razvoja modelarstva – kazuje nam Dragutin.

Zagreb je, kaže, imao i trgovina s modelarskim asortimanom, u nju su počele dolaziti i prve željeznice najprije one tvrtke Mehanotehnika, a onda i prateći sadržaji taman da se mogu početi raditi prve makete.

– Kad nas se skupila ‘kritična masa’ osnovali smo klub koji uspješno djeluje do danas, uz sve moguće peripetije koje smo imali – priča Dragutin.

Klub i njegovo članstvo godinama su sudionici brojnih događanja u inozemstvu, pa je, kako nam vele, bilo logično da nešto slično organiziraju i oni u Zagrebu. Da su planovi veliki i kad prođe ova izložba, svjedoči informacija da će Klub željezničkih modelara Zagreb u srpnju aktivno gostovati u europskoj prijestolnici kulture Veszpremu.

– Hoćete li vlakom u Mađarsku!? – nekako nam se nametnulo pitati.

– Kad vozimo sve naše stvari, onda moraš ići kombijem ili više kombija i prikolica – logično će Dragutin.

I bome, funkcionira to međudržavno druženje maketara. Evo u Klubu već sada znaju koje će se izložbe u Europi održavati do konca ove godine, pa će na neke otići jer su već dobili pozive za aktivnim sudjelovanjem. Makar, ne može se na sve, a ne može zbog financija dakako. Primjećujemo mi da su svud oko nas mahom ljudi u najboljim godinama. I Vinko Tadina, koji nam se pridružio na tren, jedan je od osnivača kluba i ozbiljan gospodin. Zašto su, pitamo, tu mahom ‘ozbiljni’ momci!?

– Objektivno govoreći ovo je, kao i mnogi drugi hobiji, skup hobi. Današnje lokomotive su sofisticirane, digitalizirane, zvuče i imaju efekte kao prava lokomotiva i to je, nažalost, te s obzirom na hrvatska primanja, izrazito skup hobi – obrazlaže Dragutin

One trgovine za modelare više nema, internetska nabava je u igri, ako je akcijska prodaja, tim bolje.

– Za ilustraciju, kada smo počinjali, dobre lokomotive koštale su sto njemačkih maraka. Sada su ekskluzivne 500 eura – ilustrira Josip.

Prigovori žena

No, vratimo se mi na izložbu, recimo pitanju kako će laik tu znati koja maketa koliko vrijedi, koja je kvalitetnija. Veličina, težina, brzina, ljepota, što li je kriterij!?

– Svi mi koji smo akreditirani, možemo vam skrenuti pozornost na ovaj ili onaj detalj. To je isto kao i kad vas povjesničar umjetnosti vodi kroz izložbu, onaj koji o svakoj slici može napisati knjigu – slikovito će Dragutin.

Stručnjaci znaju prepoznati na mah ako nešto napravljeno u mjerilu 1:87 odgovara stvarnom modelu, ili jesu li zvučni efekti lokomotive vjerodostojni.

– Pa vas mora onda srce zaboljeti kad vidite u kojem stanju nam je ova ‘prava’ Hrvatska željeznica – primjećujemo.

– Ja sam, ‘zanemarivo’, 46 godina na toj željeznici, pa sam preživio. Nada još uvijek nije umrla – smije se na to Dragutin.

E sada slijedi mala digresija, a sve zbog one Josipove opaske da su im žene znale prigovarati kad bi na stolu makete slagali. Iza Dragutina velik neki vlak. Gdje li ga samo doma drži!?

– Ovo tu je napravljeno samo za ovu prigodu. Kod mene doma postoji složeno u vrtu, s detaljima i svim. Jezero, ribice, pumpa, grijanje po zimi, dakle kompletna priča. Unuk beskonačno uživa u tome, a i deda jer unuka interesira, pa ne nastradam od bake – veli Dragutin.

Eto lijepog šlagvorta da gospon Vinko veselo prisnaži: »Ove igračke predviđene su za djecu, a tateki se igraju.«

Vjerne replike

Kako nam je Dragutin lijepo kazao da su ljudi iz organizacije ovdje al pari stručnim vodičima kroz kakvu likovnu izložbu, tako smo njega odabrali da nam pokaže i kaže štogod o izloženom. I krećemo….. Stanica prva i momci iz Zagreba koji se bave tzv. vrtnim željeznicama, odnosno modelima 1:5 i izrađuju tramvaje, vlakove i slično. Kad dođu na izložbe, ostvaruju zapažene uspjehe jer imaju što drugi nemaju.

– Recimo, model zagrebačkog tramvaja iz 1924. godine. Tramvaj je funkcionalan i da imamo tračnica, on bi mogao voziti. Vjerna je kopija pravog tramvaja – pojašnjava Dragutin.

Slijedi model u nastajanju, i to Tomićeve ulice u Zagrebu s Uspinjačom dakako. Vjerna će to biti replika priče koja itekako ima povijest. Tu su i oni koji rade na projektu koji, kako kaže Dragutin, povezuje Italiju, Sloveniju i Hrvatsku.

– To je dio Parenzane, pruge koja je nekada išla od Poreča do Trsta. Radi se također o projektu u nastajanju koji će na neki način biti jedno reprezentativno sjećanje naše zajedničke povijesti – veli Dragutin dok momci kistovima rese okoliš stare dobre pruge.

Impresivan je i model željezničkog kolodvora u Delnicama, jedan, kako kaže Dragutin, od novijih modela kojem je autor Siniša Abramović, rođeni Delničanin dakako.

– Bome, izgleda bolje nego uživo – primjećujemo.

– Novije, ja bih rekao, jer kolodvor obilježava sto godina, a ovo je ipak dvije godine staro – vispreno će Dragutin.

A onda dolazimo i do spoznaje da su pred nama zapravo moduli.

– Moduli su makete koje se sastoje od nekoliko elemenata – pojašnjava Dragutin.

Na izložbi i oni najstariji naši moduli, oni koji su preživjeli raketiranje Zagreba, jer prve od onih raketa kojima su gađani Banski dvori pale su baš na Klub željezničkih modelara Zagreb. Pa su moduli ‘rifrešani’, ponovno stavljeni u funkciju i sada ih članovi kluba s ponosom predstavljaju Europi. Inače ovi ‘stari’ moduli, kad se spoje, pričaju priču o pionirskoj željeznici, onoj koja je nekada vozila od Dubrave prema Pionirskom gradu. Pa je tu i vjerna kopija željeznice i vjerna kopija trase kojom je vozila.

Put vodi dalje, do makete od 40 metara!

– Tu je baš jedan međunarodni susret. Tu su zastupljeni modelari Austrije, Italije, Slovenije i Hrvatske. Svaki modelar napravi jedan, dva ili više segmenata, ovisno o afinitetima, pa se oni spoje u zajedničku cjelinu i tako funkcioniramo – priča Dragutin.

Ako to nije dokaz da željeznica spaja zemlje i narode, kvragu što je!?

Žilavi momci

Ali, ajmo mi dalje, recimo do maketara iz Lendave koji je svoju Parenzanu gotovo pa dovršio. Pače, on kani spustiti prugu skroz do mora gdje će se onda događati pretovar na brodove. Tu su i moduli koji su složili priču o meksičkim prugama, onima u SAD-u, sa svim pripadajućim detaljima. A preko puta nje maketa slovenskog maketara u koje je mali milijun detalja, s realističnim scenama i detaljima, od prikaza željezničke nesreće uz prugu do makete nuklearne elektrane uz koju pruga prolazi. Vjerno je toliko da ima smisla kad nam Dragutin kaže da se pomoću maketa i filmovi snimaju, taman da samo ‘povjesničar umjetnosti’ za makete željeznica zna vidjeti da to nisu pravi vlakovi. A tu su, jedan do drugog, mađarski klub i austrijski klub sa svojim izlošcima.

– I oni su dokazali da Europa može biti povezana – smješka se Dragutin.

I bome, Austrijanci i Mađari istaknuli su svoje nacionalne posebnosti, jer može se to i maketom.

– Pa naš ministar Butković povukao bi najbolji potez na svijetu kad bi vam dao da svaki njegov veliki posao opjevate maketom – primjećujemo.

– Nema on vremena za nas… – na to će Dragutin.

– Šteta – velimo.

Umjesto potvrde da je šteta što ih se Butković slabo spominje, Dragutin nam pokazuje modul autora iz Virovitice, gospodina Slavičeka, koji pokazuje i kako se to gradio autoput. Uglavnom, ni pola vidjeli nismo, a vidjeli smo svega. Samo, uvijek ima samo.

– Ono što je bitno napomenuti je da je financiranje katastrofa, da ništa od ovog ne bismo mogli da nam nisu pomogli Rail Sea, Rail Cargo Carrier i Končar, koji su nam pomogli, i domaćin Family Mall, koji nam je dao prostor – iskreno će Dragutin.

Eh, da, a nekada je modelarstvo u nas uistinu bilo na cijeni. Sad je, očito, borba. Ali, dobri su, žilavi borci članovi Kluba željezničkih modelara Zagreb. Elem, Dragutin je bio sjajan vodič. Taman da žezlo prepusti i predsjedniku kluba Davoru Orbanu. Krećem od priznanja da vlakovi i nisu, štono bi se reklo, novinaru njegova ‘šalica čaja’, barem ne do jučer, ali sad priznati mora da je izložba impresivana. Smješka se Orban, kaže, osvaja tu činjenica da je sve u pokretu, da se stalno nešto mijenja taman da se sati i sati tu mogu provesti.

– Što god ovdje pogledate, to su sve ljudi samo radili. Ja sam osobno radio četiri takva modula, Zapadni kolodvor sam radio, i za ta četiri modula trebalo mi je godinu dana; da se sve isplanira, napravi, kupi, složi, pofarba. To je jedno. Drugo, mi se bavimo i modelima, osim što radimo makete, radimo i lokomotive i vagone kojih nema za kupiti u dućanima – kazuje Orban.

Budućnost modelarstva

No, ono što ponajprije treba pitati predsjednika jest kakva nam je budućnost modelarstva, ima li je uopće.

– Ima, ima pogotovo danas, kada se konačno dalo određeno značenje STEM tehnologijama. A ovo je jedan zbir različitih STEM tehnologija. Kada uključiš mlade, tu toliko ima mogućnosti primjene raznih znanja taman da i sami nešto konkretno naprave. Nekada smo u školi stalno radili nešto, od tehničkog odgoja do domaćinstva. Danas su svi na kompjuterima i onda se čudimo kad se ustanovi da ni osigurače ne znaju promijeniti. Ovdje se sve to da naučiti i kasnije primijeniti – zaključuje i poručuje Urban.

Elem, dođeš na izložbu i misliš igračke su to, kad ono čitava filozofija. S vlakovima, s predanim maketarima, to, valjda, tako bude. Još samo da ministar prometa shvati tko su ti koji bi mu maketom mogli opjevati poslovne uspjehe i gdje bi nam bio kraj! Ču, ču…

Lokomotiva vizionarka

Josip Stipičević, Makaranin koji živi u Zagrebu, i njegova lokomotiva, ona koju je sam izradio i konstruirao, ona programirana prije više od 40 godina.

– Kad sam je konstruirao, učinio sam to tako da bi, da je u normalnoj veličini, vozila 450 kilometara na sat. Govorili su mi svašta, da sam zastranio, ali tri, četiri desetljeća kasnije, odnosno danas voze vlakovi tom brzinom – priča Josip.

Lokomotiva vizionarka je nagibna i federira, pa kad vozi, kaže Josip, uopće se ne vidi po sanduku da trese. I vozi uredno još uvijek to čudo koje iza oklopa krije sijaset žičica i spojeva.

– Dakako da vozi, samo mi ne daju probat’, nego zadnji dan, kad sve bude gotovo, jer u toj svojoj brzini mislim da vi sve porušila – smješka se Josip dok nas ‘tjera’ da osjetimo kako je mala lokomotiva i po kile teška.

Inače, Josip, 83-godišnjak, posve je poseban čovjek. Dok ga gledaš, gotovo da ne vjeruješ, primjerice, da je ovaj strastveni biciklist odvozio za života 135.000 kilometara. K’o studentu mu, recimo, nije bilo problem odvoziti relaciju Zagreb – Rijeka – Makarska, četiri dana dugu, koja ga je olakšala za šest kila. I danas mu je, kaže, bicikl rekreacija.

140 godina Orient Expressa

Posebna je pažnja na izložbi poklonjena obljetnici 140 godina Orient Expressa.

Robert Anic/PIXSELL

– Vlak-hotel, vlak-povijest, vlak koji je obilježio Europu i svijet – veli Dragutin.

U vitrinama tako 15 garnitura Orient Expressa.

– Modeli su vezani po epohama, po godinama, jer kako su se mijenjale ratne prilike u Europi, tako su se mijenjale i trase i kompozicije koje su prometovale – pojašnjava Dragutin.

A uz makete i kratka izložba s osnovnim informacijama o svemu što je Orient Express učinio posve posebnim, da ne mora baš svatko po internetu kopati.