Fra Ante Vučković splitski je franjevac, filozof i teolog, predavač, pjesnik, propovjednik i voditelj duhovnih obnova, redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

U cjelini njegova rada, po našem sudu, pokreće ga iskrena želja za Istinom, koju s ljubavlju i na jasan način donosi svakom čovjeku. I u ovom intervjuu britak je i jasan, nedvosmisleno kaže što misli i osjeća. Za naš list govori o blagdanu Uskrsa, pontifikatu pape Franje, pobudnici Amoris Laetitia, deklaraciji Fiducia Supplicans, autentičnom življenju i naviještanju Evanđelja.

»Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša«, piše sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima. Što je stvarnost uskrslog Krista? Što se promijenilo Kristovim uskrsnućem u ljudskoj povijesti?

– Stvarnost je njegovo uskrsnuće. To jest, stvarnost je da je Isusovim uskrsnućem smrti oduzeta vlast nad životom. Krist je prvi uskrsli. Od njegova uskrsnuća svi koji vjeruju u njega imaju isti uskrsli život. Smrt nije konac ljudskoga života. S Kristom se promijenilo shvaćanje Boga i čovjeka. Bog nije dalek, nezainteresiran i krut. U Kristu se objavio kao blizak, milosrdan i zauzet za čovjeka. Čovjek je slika Božja. Znači nije samo razumska životinja. Nije samo tijelo. On je biće s tragom Božjim na sebi. Nije neka izolirana jedinka, nego je kao i trojedini Bog, biće odnosa.

Kakvih odnosa?

– Čovjek je biće koje ima odnos sa svijetom, s drugim ljudima, sa sobom samim i s Bogom. Prva tri odnosa su horizontalna. Zadnji je vertikalni. On trima prvima daje dimenziju dubine i visine. Tko uspostavi odnos s Uskrslim, živi sve svoje druge odnose na drukčiji način.

Prazan grob

Francuski filozof Fabrice Hadjadj podsjeća kako nakon uskrsnuća Krist kao da ima manje božanskoga sjaja. Marija Magdalena zamijenila ga je s vrtlarom, učenici iz Emausa ga ne prepoznaju, misle da je neupućen jeruzalemski žitelj, a apostoli na obali Tiberijadskog jezera smatraju da je ribar. Kako to tumačiti?

– Tipična neprepoznavanja Uskrsloga su način kako evanđelja govore o uskrsnuću. Uskrsli je isti i drukčiji. Uskrslo tijelo je isto i drukčije. Kada govore o tome da je Isusovo tijelo isto kao i ono koje je bilo razapeto, onda govore o tome kako Isus pokazuje svoje rane, kako jede i razgovara sa svojim učenicima. Kada govore da je Uskrsli drukčiji, onda ga prikazuju kako dolazi kroz zatvorena vrata, kako ga odmah ne prepoznaju, nego tek po simbolima kao što je lomljenje kruha ili po glasu i imenu kako je slučaj s Marijom Magdalenom.

Uskrsnuće tijela kroz povijest je nekako uvijek bilo kamen spoticanja za vjeru u Isusa. Saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće, a i na Areopagu su se Atenjani rugali sv. Pavlu »Kad čuše ‘uskrsnuće od mrtvih’, jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: ‘Još ćemo te o tom slušati!’« Zašto je uskrsnuće tako teško prihvatiti? Ili u usporedbi – blagdan Božića slave, ako možemo tako reći i kršćani i nekršćani, kulturološki je prihvatljiv, dok s Uskrsom to nije slučaj?

– Uskrsnuće tijela je teško prihvatiti jer tijela trunu u grobovima. Zato je evanđeljima važno izvijestiti da je Isusov grob na uskrsno jutro bio prazan. Povjerovati u uskrsnuće uvijek je značilo promijeniti svoj život. Tko povjeruje u uskrsnuće, ne može nastaviti živjeti na isti način. S Božićem je drukčije. Božje utjelovljenje možemo svesti na rođenje novoga djeteta. Svako novo rođenje je nalik Isusovu rođenju pa smo svi tu iskustveno blizu. S uskrsnućem nije tako. Rijetki su koji su se susreli s Uskrslim. I oni kojima se to dogodilo nisu imali ništa drugo u ruci osim svojih života kojima su svjedočili da je ubijeni živ. To da je Krist živ, za njih je značilo da se njihov odnos prema smrti i životu promijenio.

Kako gledate na pontifikat pape Franje? Dio članova Crkve zamjera mu nedostatak jasnoće i bistrine, dubia kardinala, Amoris Laetitia, Fiducia Supplicans, dok drugi hvale njegovu otvorenost i izlaženje ususret ljudima izvan Crkve.

– Nešto slično kao i mnogi drugi. Papa Franjo je medalja s dvije strane. Počeo je sa snažnim porukama o milosrđu, otvorenosti prema siromašnima, skrbi za rubne, brigom za protjerane i izbjegle. Ostali su neki mučni trenuci u izjavama vezanim za brojnu djecu u obitelji ili Gospu. Mi u Hrvatskoj osjećamo razočaranje zaustavljanjem procesa proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Govorio je često o ratovima, ali ima puno nejasnoća u odnosu prema ruskoj agresiji i nedovoljno jasnog stava u razlikovanju agresora i žrtve. Ukrajinci su više puta doživjeli kako nisu shvaćeni. Fiducia supplicans nije na razini pojmovne jasnoće koja se očekuje od dokumenta koji dolaze iz vrha Vatikana. Nije donijela veću jasnoću i širinu, nego podjele, rasprave, zbrku i višekratne molbe da se dokument povuče. Narušeni su i neki ekumenski odnosi. Odnosi s progonjenom crkvom u Kini nisu postali bolji unatoč ustupcima prema kineskoj vlasti.

Papa zaslužuje poštovanje

Gdje za pravovjerne katolike počinje, a gdje završava kritika pape, biskupa?

– Papa Franjo je papa. On je izložen, vidljiv i sam poziva sve da slobodno izreknu svoje mišljenje. Papa koji donosi odluke ili govori kako se nekom vjerniku ne čini dobro i nadalje je papa i zaslužuje poštovanje. Poštovanje isključuje uvrede, poniženja, blaćenja. Biti članom Crkve nikome ne isključuje pravo na mišljenje i prosudbe. Uvijek je, međutim, potrebno opravdati svoje stavove. Za vjernike važi da trebaju intenzivnije moliti baš onda kada se najmanje slažu s papom. Molitva kritici oduzima zajedljivost i prizvuke očaja i otvara um da Crkvu vodi Krist.

Papa Franjo u Amoris Laetitia u broju 305. navodi kako je Međunarodna teološka komisija primijetila da se »prirodni zakon ne može predstaviti kao već uspostavljen skup pravila koja se sama nameću ‘a priori’ o moralnoj temi; nego je izvor objektivnog nadahnuća za duboko osobni proces donošenja odluka«. Ovdje citira zaključke Međunarodne teološke komisije iz 2009. godine. U kojem je odnosu taj stav s tumačenjem da je u Isusu Kristu i u evanđelju čovjeku objavljena istina potrebna za spasenje?

– U broju 305. je riječ o ljudima koji žive u neredovitim situacijama, situacijama grijeha. Mislim da papa Franjo ima potpuno pravo kada upozorava na pastoralni pristup tim ljudima. On ne može biti niti samo legalistički, a niti jednostavno otvaranje vrata pristupu sakramentima. Potreban je trud oko ljudi i njihove situacije. Često puta su u teškim životnim situacijama bez neke velike vlastite krivnje i nema lakog i jednostavnog izlaza. Biti im blizu, biti dobar sugovornik, pratiti ih dok se ne ukaže neko rješenje – to je pastoralni posao za koji treba vremena, strpljenja, pozornosti, sućuti i srca. Ljudi su uvijek veći od svojih situacija. Pastoral u njima treba vidjeti djecu Božju koja su često izgubljena i pomoći im.

Kako se mijenja razumijevanje nauka Katoličke crkve u praktičnim primjerima? Npr. papa Ivan Pavao II. dozvolio je katolicima koji imaju crkveni brak iza sebe, a žive u novom građanskom, da pristupaju sakramentima, ako s novim supružnikom žive kao brat i sestra, ako se ne mogu rastati, zbog odgoja djece?

– Primjer koji navodite ne mijenja ništa u crkvenom nauku. Od trenutka kada žive kao brat i sestra, nisu više u grijehu preljuba. Crkva je oduvijek poznavala rastavu od stola i postelje, tj. sakramentalni brak i dalje ostaje na snazi, a supružnici ne dijele zajednički život.

Kamen spoticanja

Kako gledate na dokument Fiducia Supplicans? Je li on doista otvorio mogućnost blagoslova istospolnih zajednica ili se radi o pojedinačnom blagoslovu svake od dviju osoba koje su u istospolnoj zajednici? Može li Crkva blagosloviti zajednicu koja nije u skladu s onim što naučava o čovjeku i ljudskoj spolnosti?

– To što navodite je kamen spoticanja. Dokument doista govori o blagoslovu parova. Neki to tumače, a i sam papa Franjo se tako izrazio, da se blagoslivlju osobe. Do onih koji su zainteresirani za blagoslov istospolnih parova je došlo službeno dopuštenje takvih blagoslova uz cijeli niz ograda o kakvom blagoslovu je riječ, na kojem mjestu, u kojim okolnostima i u kojem vremenu se blagoslov podjeljuje. Tako su to razumjeli i svi oni koji ovaj dokument ne prihvaćaju i oni koji traže njegovo povlačenje. Da je dokument pojmovno nejasan pokazuje i naknadno službeno tumačenje. Ono, međutim, nije donijelo ni veću jasnoću niti je smirilo reakcije. Žao mi je zbog toga. Volio bih da i dalje vrijedi pravilo: Roma locuta, causa finita, tj. da imamo tekstove koji su bistri i pojmovno izbrušeni. Žao mi je da se na tekstove koji su po svojoj naravi pomoć biskupima, svećenicima i vjernicima počinje gledati s nepovjerenjem.

Što je donijela i što očekujete da će donijeti Sinoda o sinodalnosti čiji se prvi dio održao u listopadu prošle godine, a drugi je dio najavljen u listopadu ove godine? Što je dobro, a što nije? Na primjer, obrve je podigao Dokument »Prema duhovnosti za sinodalnost«, u kojem na numeriranoj stranici 29. piše: »Što je milosrdno srce? To je srce koje gori za cijelo stvorenje, za čovječanstvo, za ptice, za životinje, za demone i za sve što postoji.«

– Riječ je o pripremnom dokumentu. Ne bih dizao veliku prašinu oko milosrdnog srca koje »gori« za sva stvorenja među kojima se spominje i demone. Kada je jedan od demona Isusu u prvom javnom susretu, u sinagogi u Kafarnaumu, rekao da zna tko je on, Isus ga je ušutkao. Nije mu dao govoriti. Potom mu je naredio da napusti opsjednutog čovjeka. Isus nije bio ni u strahu niti je bio bijesan. Zapovijedao je. Tu je vlast dao svojim učenicima, svojoj Crkvi. Moguće je zapovijedati demonima i imati srce koje u dubini zna da su demoni stvorenja koja se muče. Stvoreni su za dobro, ali žele zlo. Božja su stvorenja, a to ne žele biti. Ne žele biti, a ne mogu ne biti. Nikada ne bih spominjao demone u istoj rečenici koja nabraja sva stvorenja za koja gori ljudsko srce, ali ne bih u navedenoj rečenici pod svaku cijenu tražio neko kukavičje jaje. Radije bih to iskoristio za osvjetljenje fenomena zla koje nam uvijek izmiče i koji se uvijek umiješa u dobro stvorenje.

Živjeti kao stablo

Treba li se »obični« vjernik baviti ovakvim pitanjima? Ili, kako kaže ona šala: »Čovjek zapravo može njegovati neku vrstu srednjovjekovne pobožnosti nemajući pojma što Njegova Svetost radi u Rimu?«

– To više nije moguće. Sada je svakome istovremeno dostupno sve što se događa u Rimu. Mnogima je Papa i bliži i češće ga susreću od župnika ili kapelana u župi u kojoj žive. To je samo zahtjev Crkvi i njezinim službenicima da vode puno više računa o načinu komunikacije i jeziku kojim se služe.

Kako Kristovu poruku, osim autentičnim življenjem, naviještati u sadašnjem trenutku te u budućnosti?

– Autentičan život, dobra djela, milosrdno srce, jasnoća u jeziku, molitva u skrovitosti, život u zajednici, dijeljenje dobara i sposobnosti, volontiranje, besplatnost, javno svjedočenje, hrabrost za istinu, nesudjelovanje u pošasti pobačaja, usvojiti metafore svjetla i soli kao mjerodavne metafore kršćanskoga života, u javnom životu i na svojim mjestima crpsti snagu iz odnosa s Uskrslim a da to ne mora biti ni vidljivo ni izrečeno. Živjeti kao stablo koje živi od nevidljivoga korijenja, a pokazuje svoje grane i daje plodove.

Koju biste poruku poslali ovoga Uskrsa?

– Meni je uskrsnuće uvijek vezano uz slobodu. Sloboda je uvijek izlaz iz ropstva. A robovanja su različita. Netko robuje tvarima, a netko stvarima. Netko ugledu, a netko uspjehu. Netko bolesti, a netko nemoći. Netko je rob političkih spletki, a netko ljudske pohlepe, nasilja i nepravde. I tako redom. Svi robujemo propadljivosti i konačno smrtnosti. Uskrs je svjetlo koje svima kaže: ima izlaza u slobodu.