Hrvatska je zemlja koju europski integracijski procesi doživljavaju mnogo bolje nego što to čine sami njezini stanovnici. U Hrvatskoj je i dalje apsolutno svako pitanje, od najbanalnijih do onih kojima se oblikuje istinska budućnost, obavijeno velom ideologiziranja i totalne politizacije. Oporba na svaku malu ili veliku aferu reagira sa samo jednom mišlju: »Vlada mora pasti«. Ne nude rješenja, ne brine istinsku brigu niti nudi prijedloge kako najbezbolnije sanirati štetu i kako stvoriti mehanizme da do sličnih devijacija više ne dođe, nego rade ono jedino što znaju – politiziraju. Iako im je i samima jasno da novi izbori ne bi dali novi odnos snaga, zazivaju i njih i mjesece u kojima će se zabavljati postavljajući teze neprovedive nakon izbora.

Uvijek protiv

Hrvatska je naprosto zemlja koja jako teško, ili nikako, može zdušno prihvatiti bilo koju ideju, ma koliko bila korisna i opće prihvatljiva samo zato jer ju je predložila »druga strana«. I sve će učiniti da ju maksimalno opstruira kako ne bi dala gušta »onim drugima«. Bili oni crveni, plavi, zeleni ili šareni. Hrvatska je zemlja koja »ne želi«. A najviše ne želi ono što joj dobro ide. Primjerice turizam. Iako je na samom dnu Mediterana po broju hotelskih kreveta, a poznato je da upravo hoteli od turizma čine cjelogodišnji posao i daju mu kredibilitet, na svaku najavu izgradnje hotela, određene političke grupacije dignut će neviđenu galamu. Odmah idu klišeji o »betonizaciji«, »devastaciji prirode« i slične priče što kao brinu brigu zbog generacija koje dolaze nakon nas. Zemlja koja je na samom vrhu EU-a po korupciji, zemlja u kojoj je »light podmićivanje« dio tradicijske kulture, skoro da bi ga se moglo proglasiti »nematerijalnom kulturnom baštinom«, zemlja koja o svom okolišu vodi jako malo brige (samo da je meni moju »šutu« negdje baciti pa ćemo nakon toga opet biti ekološki svjesni), protiv investicija u turizam brani se »brigom o okolišu«. Najnoviji takav slučaj pratimo već dulje vrijeme u – Puli.

Plakat investitora za hotel Valkane / Foto SREĆKO NIKETIĆ/PIXSELL

Riječ je dakako o Valkanama u čijem nekadašnjem kamenolomu tvrtka u vlasništvu Dragana Šolaka želi izgraditi hotel vrijedan pola milijarde kuna. Te tako, nakon dugo vremena Pulu u hotelskom smislu podignuti na jako joj potrebnu višu razinu. Bez bilo kakvih mogućih drugačijih razmišljanja, jer tako je nešto urbanizam Pule predvidio prije više od deset godina, Šolakov tim na čijem je čelu Zoran Kostić kreće u otkup zemljišta, i dalje bez ikakvih negativnih konotacija, da bi u trenutku kad je trebalo zabiti prvi kramp u gradilište što izrasta na prije sedamdeset godina napuštenom kamenolomu, upravo ta lokacija postaje »kolektivnom memorijom«, odnosno ringom na kojem će politička grupacija Možemo! onima koji su u Gradskom vijeću Pule bili protiv njih pokazati snagu svojih mišića.

(Ne)odustaju od Pule

I tako, korak po korak, svađu po svađu – bliži se referendum po pitanju budućeg izgleda područja pulskih Valkana, poznatiji kao »Referendum Lungomare«. Kostić u šoku, prijeti arbitražom, nemali broj građana iskreno bori se za svoju mirnu i zelenu Pulu, a najzadovoljniji su svakako u Možemo! jer njihova se snaga pokazala najjačom. Ali – ne šalje li se s tim referendumom, i svime ono što je učinjeno investitorima, poruka kako se Pula, ili značajni dio njezinog biračkog tijela, opire promjenama što podrazumijevaju značajnija investicijska ulaganja? Što o svemu misli gradonačelnik Pule Filip Zoričić?

– Inicijativa je skupila dovoljan broj potpisa, Gradsko vijeće je donijelo odluku i referenduma će biti te oko toga nema više rasprave. Ministarstvo je potvrdilo ono što je od ranije poznato da referendum sam po sebi ne može zaustaviti gradnju hotela, ali će prouzrokovati trošak od pola milijuna kuna i sigurno narednih mjesec dana politički obojiti i naelektrizirati atmosferu u Puli.

Propadne li referendum – nemali broj analitičara smatra da je broj potpisa za referendum ujedno i gornja granica glasova koji će se protiviti aktualnom UPU-u – što dalje?

– Ne usuđujem se spekulirati o broju glasova. Pitanje je koliko će ljudi shvatiti da će njihovi glasovi isključivo biti iskorišteni u stranačkoj kampanji. Možemovci su shvatili da oni sa svojim imenima ne mogu proći i sad su odabrali novu taktiku. Vidjeli ste kako su nestali prilikom skupljanja potpisa, pustili prostor Inicijativi građana, ali kad su se potpisi skupili onda su ih predstavili kao svoje. Tako će pokušati i s referendumom neovisno o broju ljudi koji izađu. Ali da bi osvojili vlast u Puli moraju na izbore, i to sa svojim imenima, a to im se nikako ne sviđa.

Šalje li, bez obzira na rezultate refrenduma, većinska Pula poruku i svim budućim investitorima – pustite me na miru, ne želim ništa, želim živjeti kao nekad te se na taj način izmiče iz zone područja koja žele promjenama doći do statusa prosperitetnijeg grada nego što je to danas situacija?

– Nikako ne mogu pristati da je to većinsko raspoloženje Puležana i kao što sam se borio protiv korupcije i IDS-ovog modela upravljanja, tako ću, dok god budem u prilici raditi sve da ovaj grad iskoristi svoje prilike, potencijale koje ima. Komunalno smo i razvojno zapušten grad, ne prihvaćam da je to naša budućnost. Postoji veliki broj građana koji nisu spremni odustati od Pule, oni su mi na koncu i dali povjerenje i guraju me da idem dalje.

Trebamo investicije

Bez želje da se građanima oduzme pravo odlučivanja, kao i poštujući iskreni stav nemalog broja stanovnika Pule koji očuvanjem postkamenolomskog izgleda tog područja podupiru status quo već devastiranog područja, nije li ipak čitava priča samo jedna, za njih uspješna, politička manipulacija grupacije okupljene oko Možemo!?

– Sasvim je jasno da zloupotrebljavaju institut koji bi trebao biti predivan alat demokracije, a ljudi ne vole kad ih političari vuku za nos. Imate pravo ovo je isključivo politička kampanja koja se temelji na lažima, zastrašivanju i osobnim napadima, zbog Pule se nadam da će veliki broj građana to prepoznati.

Kako u situaciji nastaloj zbog referendumskih procesa transparentnim investicijama graditi budućnost, pa i političku, Grada Pule?

– Svjestan sam da se kune ili sutra euri za primjerice obrazovanje iz kojeg dolazim ili socijalu ne padaju s neba. Puli su potrebne milijunske javne investicije, garaže, sportski tereni, nove ceste, vrtići, sustav odvodnje, domove za starije i da ne nabrajam dalje. Da bismo mogli sebi priuštiti takve projekte, obnovljen, čist, komunalno uredan grad trebaju nam investicije. Investicije i investitori koji će biti spremni raditi u skladu sa zakonom i na javnu korist, uvijek će imati otvorena vrata moje gradske uprave. Bitna je razlika što umjesto pitanja »ima li tu mene« želim baš za svaku investiciju dobiti odgovor »a gdje su u tome Pula i Puležani«. Ako su spremni na takvu, transparentu suradnju onda sa mnom nikad neće imati problem.

Što dakle nakon referenduma? Znači li dovoljna podrška referendumu kraj aktualne vlasti i nove izbore nakon kojih će NL FZ, pobijedi li, moći složiti koaliciju kojoj će ispred ideologiziranja i politikanstva konačno biti – bolje sutra Pule?

– Pokazali smo da nismo u ideološkom bunkeru i da smo spremni pružiti priliku svakome da da svoj doprinos post IDS-ovskoj Puli. Bili bismo spremni na izbore i sada, no većina u Gradskom vijeću nije bila za to, a Možemo! koji se poziva na građane bježi od izbora k’o »vrag od tamjana«. Je li vam čudno da nikad nisu objavili dio istraživanja na koje su se pozivali, a u kojem su građane pitali za koga bi glasali na izborima? Meni nije do izbora, vjerujem da ni građani ne luduju za izborima i ako se ovaj sastav gradskog vijeća pokaže operativan, funkcionalan i ne bude kočio promjene – nitko sretniji od mene, zaključuje Zoričić.

Iako dakle pravno besmislen, pulski »Lungomare referendum« ipak donosi niz jako važnih poruka političkog odrastanja, ne samo Pule nego i čitave Hrvatske. Ponajprije pokazuje da su građani u strahu jer ih političke elite, od državnih vlasti na niže godinama – vuku za nos. Puni nepovjerenja referendumom žele zaštititi prostor, žele ga makar preparirati do nekih sretnijih i iskrenijih vremena. S druge strane, referendum pokazuje kolika je količina političkog sebeljublja u većini političkih formacija. Bilo na kojem se zamišljenom polu zastarjelih, lijevo-desnih, podjela nalazile. Ne bježe naši političari od instrumentalizacije građana, još manje bježe od bacanja u vjetar njihovog novca kako bi ostvarili isključivo – svoju korist. Bez obzira što pravno dakle rezultati referenduma neće moći utjecati na konzumaciju potpisanih ugovora, jednom zauvijek morali bi kod građana stvoriti jasan otpor svakoj budućoj političkoj manipulaciji. Postreferendumsko razdoblje bi konačno moglo pokazati kako je Hrvatska zemlja naprednih ljudi, znatno naprednijih od političkih platformi koje se, isključivo za svoju korist, silno trude predstavljati taj isti narod.