Kako su dani odmicali, prosvjedi su bili sve malobrojniji, da bi na koncu u prosvjednim šetnjama ostali samo najuporniji. Ivan Pernar bio je u to vrijeme gotovo svakodnevan »junak« novinskih izvještaja. Na Facebook prosvjedima, naime, nije se moglo predvidjeti ništa, osim da će policija u nekom trenutku odvesti Pernara. Kad su se prosvjedi dogovarani putem društvenih mreža ispuhali, vjerovalo se da je Pernarovih pet minuta slave isteklo. Međutim, ovaj mladić je bio uporan. Sa istomišljenicima – najagilnijima na minulim prosvjedima – osnovao je dvije organizacije: političku stranku Savez za promjene i udrugu Stop deložacijama. U tom razdoblju Pernar će napisati i knjigu »Kako je nastao novac«, koja se danas računa kao »biblija Živog zida«.

Pernar je pogodio u najosjetljivije mjesto sustava. Nova politička inicijativa pred sobom je imala nepregledan birački bazen, u kojem su plivali kreditima razapeti i financijski uništeni građani i građanke Hrvatske, uglavnom ljudi koji su se nekoć smatrali srednjim slojem. Savez za promjene osnovan je u lipnju 2011., da bi već nekoliko mjeseci kasnije izišao na parlamentarne izbore u jedanaest izbornih jedinica. U koaliciji sa Autohtonom hrvatskom seljačkom strankom, a u drugoj izbornoj jedinici pridružila im se i Demokratska prigorsko-zagrebačka stranka, Pernarov Savez za promjene osvojio je točno 11.938 glasova. Ivan Vilibor Sinčić na ovim izborima bio je na 12. mjestu izborne liste Saveza za promjene u VII izbornoj jedinici, gdje je Pernarova stranka dobila 2.290 glasova. Izborni debakl nije pokolebao Pernara i njegove istomišljenike. Uslijedio je još jedan težak poraz, onaj na lokalnim izborima. Savez za promjene, međutim, nije odustajao, nego je na proljeće ove godine pristupio i europskim izborima. Ivan Vilibor Sinčić zauzeo je šesto mjesto na listi, a stranka je dobila tek 4.313 glasova. Tri poraza za redom!

Međutim, paralelno s političkim utakmicama ljudi okupljeni oko Pernara igrali su još jednu, aktivističku utakmicu. Kasnije će se ispostaviti da je ta bila puno važnija pod onih koje je Savez za promjene igrao na izborima. U okviru udruge »Stop deložacijama« nastao je Živi zid. Ljudi iz Saveza za promjene jurili su sa deložacije na deložaciju i uglavnom njima zahvaljujući javnost je dobila priliku gledati mučne scene deložiranja osiguravanih kordonima interventne policije. Ispočetka ograničene na zagrebačko područje, akcije Živog zida uzele su maha i uskoro su se Pernar, Sinčić i drugi članovi Saveza za promjene »razletjeli« po cijeloj Hrvatskoj. Javnosti zasićenoj Ivanom Pernarom ponuđena su neka druga lica ove organizacije pa je probijena i medijska blokada koja je jedno vrijeme evidentno postojala kad je u pitanju praćenje rada Živog zida. Razlog blokadi, ocjena je potpisanog autora, nije bila urota sustava, kako to i danas vjeruju okupljeni u Živom zidu, nego lik i djelo Ivana Pernara, koji je od heroja dana u vrijeme Facebook demonstracija dospio na poziciju dežurnog redikula, koji priča ekonomske i političke besmislice.

Sam Pernar o toj »redikulizaciji« njegovog lika i djela danas će reći da ona počinje onog trenutka kad je počeo govoriti o bankama i stvarnim gospodarima Hrvatske.

Razočaranost u elitu

Kako bilo, tek nakon niza slučajeva u kojima se Živi zid konfrontirao s ovršiteljima i policijom, ova organizacija dobila je medijski prostor, ali sad je više javno nije predstavljao Ivan Pernar, nego novi, javnosti do tada nepoznati mladići i djevojke, kao što su Vladimira Palfi, Dušan Cvetojević, Damir Trnačić… Radeći iz dana u dan sa socijalno najugroženijima, Živi zid je stekao priličan broj simpatizera, ali prije se tu radilo o stotinama, nego o tisućama ljudi. Svaku priliku za medijski istup članovi Živog zida koristili su da bi govorili o gramzivim bankarima, o neotplativosti kredita i odgovornosti političkih elita, odnosno političkog sustava za ekonomski sunovrat društva i pojedinaca. Rješenja koja su nudili upućenijima u ekonomska i politička kretanja činila su se neostvarivima, ali sa stavovima Živog zida nitko nije polemizirao. Smatralo se to nepotrebnim, jer aktivisti su doživljeni kao neozbiljna skupina pojedinaca čiji revolt će se iscrpiti u pokušajima sprječavanja deložacija i jalovim verbalnim nasrtajima na prvake vladajućih i najvećih oporbenih stranaka.

   Međutim, nitko nije računao su ti da su stavovi aktivista Živog zida melem za mnoge uši u hrvatskom društvu, društvu koje sve otvorenije prezire svoju političku elitu, bez obzira kojoj strani političkog spektra ona pripadala. Pernar i njegovi shvatili su da je aktivistički projekt Živi zid nadrastao politički projekt Savez za promjene pa su naprosto spojili dvije priče. Političkoj stranci Savez za promjene promijenili su ime u Živi zid pa na predsjedničke izbore izišli s novim licem, Ivanom Viliborom Sinčićem, javnosti do tog trenutka potpuno nepoznatim mladićem. Ovaj mladić pokazao se dobar u namijenjenoj mu ulozi. Svjetonazorska pitanja odbijao je kako je znao i umio, fokusirajući se isključivo na probleme kreditne prezaduženosti društva i pojedinaca, odnosno na napade na politku i političare koji su Hrvatsku vodili od osamostaljenja naovamo. Kad bi na dnevni red došla pitanja poput ocjene uloge Franje Tuđmana u novijoj hrvatskoj povijesti, Sinčić bi zaigrao na nacionalističku kartu i preminulog »vrhovnika« pohvalio za stvaranje države, da bi ga odmah zatim napao i osudio za pljačku Hrvatske.

Taktika za mlade

Takvom taktikom Živi zid privlačio je mlade ljude s desnice, ali i one koji se nikad nisu identificirali s hrvatskim nacionalizmom. Glasovi ljudi razočaranih u hrvatsku politiku i političare podrazumijevali su se, jer Sinčić je bio u poziciji da u svakoj prilici raspali po svima. Izbornu noć proveli smo u stožeru Živog zida i dok su se politički analitičari čudili Sinčićevom rezultatu, mi smo razgovarali s prisutnim simpatizerima političko-aktivističke organizacije, nastojeći shvatiti iz kojih slojeva društva dolaze najgorljiviji pristaše Živog zida i Ivana Vilibora Sinčića. Zaključak je bio očekivan: u pitanju su u prvom redu mladi ljudi, koje bi bez Živog zida teško vidjeli na izborima. Među njima ima pobornika teorije zavjere, radikalnih desničara, ali i onih čiji glasovi bi mogli pripadati ljevici, da je kojim slučajem u hrvatskoj ponudi postojala i takva politička opcija. Drugi dio grupacije koja simpatizira Sinčića i Živi zid ljudi su srednjih godina, koji su financijski uništeni ili se nalaze na rubu egzistencije ili su iscrpljeni dugogodišnjim sudskim sporovima i sličnim slučajevima nepravde koja proizlazi iz neravnopravne borbe pojedinca protiv sustava. Zajednički nazivnik svima jest razočaranost u političku elitu, odnosno u politički sustav koji od Hrvatske polako ali sigurno (g)radi domovinu obespravljenih. Spomenuti sustav ti ljudi počesto ne mogu niti shvatiti te bez preispitivanja pristaju uz nejasnu političku platformu koju nudi Živi zid.

   Tu političku platformu oblikovao je kako je znao i umio čovjek s početka ove priče, Ivan Pernar, koji još uvijek slovi kao jedna od zvijezda organizacije, iako ćete ga u medijima rijetko vidjeti. Odbijajući dati prostor Pernaru, hrvatski mediji zapravo su učinili veliku uslugu Živom zidu. Njegova popularnost i utjecaj u okviru organizacije ostali su veliki, a njegova pojava, koja je bez sumnje iritirala dio javnosti, više Živom zidu ne predstavlja opterećenje kakvo je predstavljala. U zaključku valja reći da političke analize koje predviđaju uspjeh Živog zida na predstojećim parlamentarnim izborima stoje na staklenim nogama, jer u pitanju će biti potpuno drugačija izborna utakmica od ove na kojoj je Ivan Vilibor Sinčić iznenadio dobrim rezultatom. Ipak, pri ovakvom odiumu društva prema političkim elitama ne bi bilo pametno Živi zid niti unaprijed otpisati. Aktiviste-političare predvođene Pernarom i Sinčićem još ćemo gledati, ali teško je povjerovati da će u nadolazećem razdoblju oni igrati ozbiljniju političku ulogu u Hrvatskoj.