Što jedu studenti na Erasmusu? Zanimljivo je da naš moderan i opremljen kampus Forli nema menzu. To jest, ima nekakvu kvazimenzu koja poslužuje ispodprosječnu tjesteninu i komade pizze za čak četiri eura, takve da se zapitaš tko je njih proglasio majstorima tog zanata?! Kampus menza više izgleda kao kakav hipsterski, cogito kafić u centru Zagreba nego kao menza, onakva na kakvu smo mi navikli, s pričljivim tetama u bijelim pregačama i šniclom s pireom za jedan euro. Ovdje ti lošu kavu posluži konobar s fudbalerkom i piercingom. Da ne bi bilo da sam potpuno popljuvala Forli menzu, terasa je lijepa i dobro posluži dok se čeka iduće predavanje. S vedrije strane, Roko i ja nedavno smo otkrili ramen restoran ispod našeg stana.

NAŠ RAMEN RESTORAN

Ako ne znate što je ramen, to je azijsko jelo koje je zapravo velika zdjela rezanaca i lešo mesa, a za dva studenta na Erasmusu bez menze, služi kao odlična zamjena za babinu domaću goveđu juhu. Još kad je porcija samo deset eura, što je bagatela za ekonomsku situaciju današnjice, ramen restoran se lako pretvori u »naš« ramen restoran u koji se možeš iz stana spustiti i u šlapicama. One dane kad bi faks bio naporan ili ne bismo imali ideja i volje za kuhanje, spustili bismo se u naš restoran, na tradicionalnu talijansku klopu.

Foto Tonka Pavić

A faks je ponekad stvarno znao biti naporan. U zadnje smo vrijeme muku mučili s kolegijem Međunarodni odnosi. Ne zato što je gradivo bilo teško ili nerazumljivo, već zato što je praćenje nastave na ovom kolegiju bilo kao rješavanje rebusa. Već sam u ranijim javljanjima spomenula koliko je sve na fakultetu digitalizirano, ali ova je profesorica bila prava Trinity iz »Matrixa«. Svaka obavijest, prezentacija, dojava ili uputa bila je skrivena na nekom drugom komunikacijskom kanalu i do informacija je trebalo kopati kao u rudniku. Roko i ja lijeni smo za kopanje ili možda samo nikad nismo radili u rudniku, pa bi dijamante uvijek zadnji otkrili. Tako nam se dogodilo već drugi put nekidan, kad smo ušetali u praznu predavaonicu u uobičajeno vrijeme predavanja, da bismo otkrili da je ono otkazano. Unibo web-stranica, Unibo aplikacija, Virtuale, Outlook, Eol, MS Teams, AlmaEsami… Do prije dva mjeseca dala bih ruku u vatru da je FPZG fakultet s najviše komunikacijskih portala, ali nakon mjesec dana na bolonjskom sveučilištu, shvaćam da je to daleko od istine. Svako jutro se probudim i provjerim sve platforme, iPhone mi kao najkorišteniju aplikaciju na kraju tjedna navodi MyUnibo. Nakon teškog rada u rudniku, lijek je sjesti na ramen.

BORBA SA SMEĆEM

Drugi nam je problem predstavljalo zbrinjavanje otpada grada Forlija. Ovako vam to ovdje funkcionira: svaki stan dobije četiri »kantice« za smeće. Koristim umanjenicu jer su to zaista male kante. Žuta je za plastiku (plastica), plava za papir (carta), smeđa za biootpad (umido), a siva za miješani (secco). Ovisno o tome koji je dan, te kantice moraš iznijeti ispred zgrade. Recimo, ponedjeljkom se kupi plastica i umido pa svaka ulica bude krcata žutim i smeđim kanticama ispred portuna, ta je slika daleko od najljepše. Problem koji je nas mučio bio je taj da su kante bile premale i prebrzo bi se napunile, a i to što su iz nekog razloga naše smeće smetlari odbijali uzeti. Zašto, ne zna se. Svaki drugi dan bila je borba gdje ostaviti smeće tako da ga smetlari pokupe. Možda su osjetili da nemamo pojma što radimo pa su nam se svaku večer rugali. Hvatala me nostalgija za Tomaševićevim plavim ZG vrećicama.

Foto Tonka Pavić

VIKEND JE ZA BIJEG

Zbog svih tih nedoumica, vikend je vrijeme za bijeg iz Forlija u susjedne krajeve, pa je tako ovaj put naša destinacija bio Rimini, grad na obali istog onog našeg mora (ali s lošije strane), i rodno mjesto redatelja Federica Fellinija. Na izlet je išlo nekoliko forlijevskih Hrvata, Tanja je ipak zapalila za Ferraru s Filipom. Na izlet se kretalo već u 10 sati ujutro kad se nas petero našlo na Željezničkom kolodvoru Forli, gdje smo se ukrcali na regionalni vlak i prvo izašli u Ceseni, gradiću deset minuta udaljenom od Forlija. U Ceseni je bila žiža i činilo se da je cijeli grad izašao popiti subotnju kavu na suncu. To smo učinili i mi, a zatim »planinarili« do tvrđave što se nadvila nad glavnim trgom, žudeći za lijepim pogledom. Njezine su malene ulice s voltima podsjećale na bolonjske.

Foto Tonka Pavić

Sljedeća je postaja bio Rimini gdje smo se prvo uputili na ručak u ribarsku četvrt. Zidove kućica krasili su raznorazni grafiti, a našla bi se i koja scena iz Felinijevog filma. Za ručak smo se Roko i ja pomamili za tijestom, dok su se naši kolege zaželjeli dobrog komada mesa, jer im je to nedostupno u domu u kojem žive. Siti i zadovoljni, nakon boce vina, preostalo je vidjeti ono zbog čega smo zaista došli – naše more. Riminijska je obala pješčana i proteže se kilometrima, a ljeti je ovo hit-destinacija za talijanske godišnje odmore. U zadnjima danim zime ona je, doduše, prazna. Nije to ni blizu našoj Jadranskoj obali, ali na to se nismo obazirali. Važnije je bilo mahati drugoj strani, uvjereni da oni preko, oni »naši«, znaju da im mašemo. Jedan je kafić ipak bio otvoren pa smo sjeli na koktel na suncu i veselili se još toplijim danima i ljetu i svemu što će nam naredno vrijeme u Italiji još ponuditi. Za sad je siguran bio samo ramen.