U Hrvatskoj se u zdravlju živi u prosjeku još pet godina nakon odlaska u dobnu mirovinu, dok je prosjek u EU-u oko deset godina, ističu Anđelko Akrap i Velibor Mačkić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu
ZAGREB Pitanje mirovina i mirovinskog sustava jedno je od najkompleksnijih pitanja u Hrvatskoj, a sindikati koji su pokrenuli referendumsku inicijativu »67 je previše« protiveći se izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju i kasnijem odlasku u mirovinu na svojoj strani kao argument imaju upravo životnu dob. Iako je predviđeno da se ubuduće u mirovinu ide sa 67 godina života naši sugovornici – akademik Anđelko Akrap i docent Velibor Mačkić – obojica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu navode da sindikatima u prilog ide upravo zahtjev za ukidanjem odredbe o odlasku u mirovinu sa 67 godina života i, posljedično, vraćanje na staru odredbu o 65 godina živoa.
Novi model razvoja
Razlog zašto sindikati u tome imaju snažan argument naši sugovornici vide u tome što je u Hrvatskoj životni vijek kraći nego u većini članica Europske unije, a osim toga osjetno je kraći i život u zdravlju. Naime, u Hrvatskoj se u zdravlju živi u prosjeku još pet godina nakon odlaska u dobnu mirovinu, dok je prosjek u Europskoj uniji oko deset godina.
Predsjednik SDP-a Davor Bernardić izjavio je kako će ta stranka dati punu podršku sindikalnoj referendumskoj inicijativi »67 je previše«. Bernardić je pozvao sve građane da se priključe i podrže ovu referendumsku inicijativu i tako kažu što misle »o ovome Vladinom pokušaju reforme po kojoj će građani raditi dulje, primati manju mirovinu, a onda u toj mirovini živjeti još teže«.
Akrap je kazao da se problem mirovinskog sustava prije svega treba rješavati povećavanjem broja zaposlenih jer »bez toga nikakva reforma ne uspijeva«. Dugoročno se problem broja zaposlenih treba rješavati pronatalitetnom i blagom imigracijskom politikom. Međutim, na dugi rok Hrvatska mora potpuno promijeniti svoj model razvoja, mora se okrenuti razvoju u prostoru jer dugoročno će teško opstati sa Zagrebom, Splitom i još nekim većim centrima i mnogo ispražnjenih područja. Akrap je zaključio konstatiravši da se društvo mora suočiti s dugotrajnim depopulacijskim stanjem. To nije nova tema, podsjetio je da je prije više od 40 godina Alica Wertheimer Baletić napisala knjigu »Demografski aspekti ekonomske aktivnosti« i najavila s čime će se hrvatska suočiti, a to je manjak radne snage. Takvo stanje ima posljedice po cijelo društvo, pa i po mirovinski sustav.
Mačkić je podsjetio na prošle godine objavljeni Izvještaj o starenju Europske komisije koji sadrži tri preporuke za Hrvatsku kada je riječ o mirovinama. Prva je obeshrabriti prijevremen odlazak u mirovinu, druga ubrzati tranziciju prema odlasku u mirovinu u starijoj dobi, dakle sa 67 godina, a treća uskladiti miovine po posebni propisima s općim mirovinama. Hrvatska se fokusirala na drugu preporuku, nešto napravila po prvoj, a posljedica učinjenog je i to što je izašla iz postupka prekomjernih ekonomskih neravnoteža. No, hrvatski mirovinski sustav ima dva temeljna problema, upozorava Mačkić, a to su niske mirovine i to što treba stalnu fiskalnu injekciju, dakle svota prikupljena mirovinskim doprinosom nije dovoljna za isplatu. Rješenje se traži u tome da se radi dulje čime se produžava uplata u mirovinski fond. Druga varijanta je povećanje izdvajanja za drugi mirovinski stup, ali u tom slučaju treba osigurati dodatnu svotu iz proračuna za uplatu u prvi stup zbog smanjenja izdvajanja za njega. Treća je mogućnost, a ona nije razmatrana, ta da se mirovine po posebnim propisima maknu iz sustava HZMO-a i vežu uz Ministarstvo socijalne politike.
»S posla na Mirogoj«
Mačkić je konstatirao da je temeljni prigovor inicijative, o 67 godina kao dobi za umirovljenje, utemeljen i zbog kraćeg životnog vijeka u Hrvatskoj i zbog kraćeg zdravog života u Hrvatskoj i postojeće rješenje nazvao je »s posla na Mirogoj«. O povišenju dobi za odlazak u mirovinu može se razmišljati »kada budemo dulje i zdravije živjeli«.
