One su novo lice politike. Vrhunski obrazovane, stručne u poslovima s kojima su se bavile, s golemim međunarodnim iskustvom i potpuno jasnim vrijednosnim pozicioniranjem osobnog znanja u globalnoj konkurenciji. Anja Ademi i Ivana Sokolov, pročelnice Grada Pule za lokalnu samoupravu te društvene djelatnosti i mlade.

– Baviti se politikom u Puli… Moram priznati da je tako nešto bilo potpuno izvan fokusa mog zanimanja. A opet, velika nam je svima želja transformirati grad i stanje duha u njemu. Pristala sam biti na listi današnjeg gradonačelnika Filipa Zoričića, no s obzirom na to da sam na listi bila izrazito nisko pozicionirana, djelovalo je kao nemoguća misija doći u zonu mogućnosti realnog obnašanja vlasti. Danas idem prema prvoj godini rada na pročelničkom mjestu, a iako možda »na van« ne djeluje kako se išta mijenja, istina je sasvim drugačija, projekti što su osnova našeg razmišljanja i rada još iz predizbornih vremena se dovode u fazu realizacije, istaknula je Anja Ademi koja se školovala na – tri kontinenta. Od srednjoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj i SAD-u, do stjecanja diplome ekonomistice koje je uz domaće, zagrebačko sveučilište bilo i u Južnoj Koreji.

Lakše je »iznutra«

– Ja sam, kao i Anja, bila jako nisko pozicionirana na izbornoj listi. S druge strane, željela sam doći u poziciju onog koji odlučuje o poticanju promjena. Moja vam je osnovna fakultetska naobrazba bila socijalni rad da bih se kasnije na poslijediplomskim specijalističkim studijem posvetila i pravima djece. ​Posljednjih sedam godina provela sam na Odjelu psihijatrije u pulskoj bolnici, radeći na poslu socijalnog radnika u sklopu kojeg sam se specijalizirala i za posao obiteljskog psihoterapeuta. K tome vodila sam i Klub liječenih alkoholičara tako da mogu reći kako imam, iz »realnog sektora« dobar uvid u svojevrsnu društveno-socijalnu sliku Pule. Koja nije bitno lošija od drugih gradova, ali bi dakako mogla i morala biti bolja. Kako je potpuno jasno da se promjene najbrže mogu provoditi s političke scene, s nekakve »druge strane« posla koji sam prije radila, biti pročelnicom je uz to što je to velika odgovornosti i – izazov, pojašnjava nam Ivana Sokolov koja je sve donedavno bila i aktivna, uspješna odbojkašica.

A jedan od prvih njezinih projekata, na pročelničkom mjestu je tek nešto više od četiri mjeseca, za hrvatske je prilike iznimno inovativni »housing first« namijenjen beskućnicima.

– Tanka je linija između kroničnog beskućništva čije se lice ogleda na ulici, do socijalno-ekonomske situacije latentnog siromaštva, preživljavanja na samom rubu beskućništva. Kad govorimo o Puli, kroničnih beskućnika možda nije mnogo, u evidenciji ih je petnaestak, dok onih koji bi to mogli postati potencijalno je jako velik broj. Iznimno težak test mojih promišljanja o toj kategoriji stanovništva imali smo u slučaju »Samačkog hotela« kada je zbog promjene vlasništva nad objektom, na desetke stanovnika moglo postati beskućnicima. U tom je naime slučaju bila riječ o ljudima koji su preživljavali baš na osnovi posjedovanja egzistencijalnog minimuma, zbrinuti unutar povoljnih stambenih jedinica. Riječ je naime o ljudima, nerijetko i s problemima alkoholne ovisnosti, koji izvan tog objekta ne bi bili u stanju pronaći bilo kakav smještaj u realnim ekonomskim okvirima. Drugim riječima postali bi beskućnicima. Srećom, uspjeli smo u njihovom zbrinjavanju što je svakako veliki uspjeh naše gradske uprave, ističe Sokolov.

Vratimo li se »housing firstu«, riječ je o programu koji je kroz nekoliko godina dao sjajne rezultate u Lisabonu. S jedne strane ta je priča doživljena s nemalo skepse jer je odnos prema rješavanju problema beskućništva u cijelosti – preokrenulo.

»Housing first«

– U Puli, kao i u drugim gradovima, u okviru Gradskog društva Crvenog križa djeluje prihvatilište za beskućnike. S jasnim i poznatim pravilima: štićenicima se ukida zajamčena minimalna naknada koju su do tada primali od strane Centra za socijalnu skrb, a jasno je da bilo kakvo izbjegavanje totalne apstinencije znači kraj boravka u takvom objektu. Housing first, kao i sam naziv »najprije dom«, podrazumijeva pronalazak adekvatnog, istina minimalističke stambene jedinice, u koji se useljava beskućnike i to na bazi potpunog povjerenja poticanja uključenja takve osobe u uobičajene društvene odnose, u vrijeme prije beskućništva. Nema preuzimanja financija, nema prisila, sve je na dobrovoljnoj bazi, da tako pojednostavim. Na neki način onako kako smo i mi nekad imali u slučaju prije spomenutog, danas nepostojećeg, »Samačkog hotela«. U Lisabonu su krenuli skromno, s malim brojem ljudi, no kako su rezultati bili jako dobri, kako se resocijalizacija uspješno obavlja u velikim postotku, projekt se širio da bi danas na taj način bilo zbrinuto na stotine ljudi s ruba ekonomskog ponora. Ne, ne može se reći jer je to zapravo nemoguće, kao se u Lisabonu iskorijenilo beskućništvo, ali da je u velikoj mjeri jako uspješno s ulice maknuto mnogo ljudi svakako jeste, zadovoljna je Sokolov dok istovremeno tematski dolazi i u domenu poslova koje obavlja kolegica, također pročelnica Ademi.

– Projekt zbrinjavanja je svakako dobar, no da bi ga se moglo realizirati potrebni su povoljni stanovi. Kojih u Puli, s obzirom na to da je i naglašeno turistički grad, naprosto nema. Barem ne u ljetnim mjesecima. Ipak ide se u tom smjeru da se osnivanjem zajedničke grupacije u kojoj će se uz Grad nalaziti i gospodarski subjekti, omogući godišnji najam, odnosno zakup. Ide se dakako na minimalne cijene jer i korisnik »housing first« projekta mora participirati s 30 posto udjela. Koliko god djelovalo teško provedivim, većina stanodavaca s veseljem iznajmljuje takve stanove ali samo do – lipnja, vjerujem u uspjeh, pojašnjava Ademi.

Mlade obitelji

​​Ma koliko kod dijela stanovništva odnos prema beskućništvu bio na razini razmišljanja »sami su si krivi«, istina je drukčija jer se razvijenost svakog društva ogleda upravo u odnosu prema najranjivijim skupina društva. U koje na neki način idu i mlade obitelji. Kako njih »stambeno zbrinuti« ako je dakako jasno da su oni osnova svake budućnosti društva?

– Pula je na žalost kao i većina drugih hrvatskih gradova unutar dva popisa stanovništva doživjela skoro desetpostotni pad. Manjak je oko pet tisuća ljudi tako da danas imamo oko 52 tisuće stanovnika. S druge strane unazad dvije godine događa nam se jedan drugi fenomen – grad smo s najvećim porastom nataliteta u Hrvatskoj! Dakako da je to fantastičan podatak, ali on donosi i niz novih obaveza. Ponajprije, pristupili smo hitnom povećanju kapaciteta vrtića jer smatramo da sva djeca moraju biti upisana u predškolske ustanove. Ono na čemu također sustavno radimo je i osmišljavanje najpovoljnije moguće stambene politike namijenjene mladima. Uskoro bismo trebali krenuti u izgradnju stambenog objekta s desetak stanova, a na istom tom području trebalo bi doći i do parcelizacije na kojoj bi se ponudilo terene za privatnu stambenu izgradnju. Pula na žalost nema veliku površinu, k tome i silno opterećenu s, istina iznimno atraktivnim, terenima pod državnom upravom. Riječ je o Vallelungi i Muzilu, bivšim vojnim područjima, koji u cjelokupnoj površini Grada participiraju s oko trideset posto. Ono na čemu ustrajemo, o čemu smo na jedan iznimno transparentan način informirali pa i senzibilizirali građane, je stav da će se u slučaju Vallelunge ići u smjeru stvaranja situacije za razvoj »nove industrije«, dok je s Muzilom, s obzirom na to da je riječ o daleko većoj površini, situacija unekoliko drukčija, objašnjava nam Ademi.

Ukleto nasljeđe

A nama pali lampicu sumnje jer prolaze desetljeća u kojima se svaka vojna uloga tih zona izgubila, a opet – ništa. Istina, dovodio se Muzil, o kojem danas skrbi tvrtka Brijuni Rivijera, u čitav niz uloga prvenstveno u zoni »visokog turizma«, »resorta«, »golferskog raja«, no to su, očito bile tek elegantne predizborne krilatice koje su k tome nailazile na ne baš pretjerano oduševljenje stanovnika Pule. Naprosto, kao da je riječ o »ukletom nasljeđu« koje permanentno kopni i pretvara se u tužno naličje inače vrlo privlačnog grada.

– Ne bih se složila s vama da se po tom pitanju ništa ne mijenja, niti će se u skoroj budućnosti išta veliko dogoditi. Suprotno, vrlo smo jasni i precizni u projekciji transformacije Muzila. Ali smo i ekonomski odgovorni.

Ne možemo si dopustiti nagli zaokret jer bi upravljanje nad Muzilom samo za primarno održavanje, primjerice za košnju trave, iziskivalo milijune proračunskih kuna. Osmislili smo projekt postupne, etapne transformacije koja će prije svega biti na korist građanima i posjetiteljima Pule, ali će imati i ekonomsku opravdanost i isplativost. U znatno manjoj mjeri to s uspjehom provodimo u Hidrobazi. Neće, niti smije bez korjenitih promjena urbanističkih planova Muzil postati golf trenom, ali bilo bi neodgovorno i ekonomski pogubno, reći preuzet ćemo to područje i pretvoriti ga u park. U dobroj smo fazi i kad je u pitanju odnos s nadležnim državnim službama tako da vjerujem u skoro institucionalno rješenje tog problema i početak transformacije Muzila, optimistična je Ademi.

Kako ističe i sam gradonačelnik Filip Zoričić, u slučaju pročelnica Ademi i Sokolov, riječ je o jedine dvije osobe koje su u sustavu neposrednog odlučivanja budućnosti Pule bez ikakve političke prošlosti ili jednakog takvog predznaka.

Povratak povjerenja

O »čistoj politici« s njima nismo ni razgovarali, niti nam je to bilo bitno, a iako su novinarski razgovori u pravilu brzinski pokušaji sagledavanja globalnog stanja, u svakom trenutku našeg druženja bilo je potpuno jasno da je njihova jedina »politička opcija« prosperitetna i sretna Pula.

– Baviti se realnom politikom znači imati i permanentni uvid u pojedine globalne procese. Bilo da je riječ o socijali i lisabonskom primjeru ili o prenamjeni Muzila na način kako se to učinilo s industrijskim ili vojnim nasljeđem nekih europskih gradova, primjerice Londona, mnogo se toga može naučiti i iskoristiti. Vjerujte blizu smo početka rješavanja ključnih i kritičnih problema Pule. Nije baš da nam se život nije promijenio, da se u naše živote nije uselio svojevrsni »nered« koji se recimo ogleda u znatno kraćem vremenu spavanja, ali opet, naći se s druge strane obavljanja određenih poslova, naprosto doći u situaciju da se kroz institucije Grada potiče i omogućava promjene koje smo željele i kao »obični građani«, svakako jeste i zadovoljstvo, zaključile su na kraju našeg razgovora Anja Ademi i Ivana Sokolov.

Novo lice politike. I nova nada za povratak povjerenja u djelatnost koja svima nama daje okvir za djelovanje i postojanje. Koliko danas prezirali politiku zbog dominantne plemenske strukture po kojoj funkcionira, osobe poput Ademi i Sokolov pokazuju kako je zaokret moguć. Iako je iza njih tek nekoliko mjeseci rada, potpuno je jasno da su iznimno čvrste u svojim stavovima da Puli omoguće jedno sasvim novo lice. K tome uspostaviti smjer koji će, nadamo se, utjecati na promjene i na svim drugim meridijanima i paralelama hrvatskih jedinica lokalne samouprave.