Ima tome neka dva tjedna da je Središnji državni ured za obnovu i zbrinjavanje pozvao novinare na Baniju da vide i sami kako su stradali u potresu počeli useljavati u svoje nove zamjenske kuće. Sve je bilo organizirano, štono bi se reklo, po pravilima službe, od prijevoza do svečanih primopredaja.

Zadovoljni i oni koji kuću daju i oni što se u nju useljavaju. Jedino sedma sila, pristigla mahom s terena na kojima potres prije dvije godine kuće nije rušio nadnaravnom silinom, ne shvaća baš koliko ima smisla hvaliti se sa šest gotovih kuća.

Nije da te ne vesele što su ljudi dočekali da se iz kontejnera presele u novo i toplo i trajno, nije da ne čuješ kako govore da je telefonska linija s ljudima u Središnjem državnom uredu za obnovu i zbrinjavanje bila 24 sata otvorena pa se sada doslovno ispričavaju što su kadikad možda sa zvanjem i pretjerali, ali kraj svake izgrađene kuće, tu odmah negdje u susjedstvu, vidiš barem tri koje su odavno dotakle dno, bukvalno.

Ali, ide taj obilazak nekim unaprijed narisanim scenarijem, i za razliku od godinu prije ne može se pobiti da se nešto tu i (g)radi, i taman je sve tako nekako da za žešću raspravu u malo koga ima volje.

Ljudi, s velikim LJ

Volju je, kakvu-takvu, ipak imala kolegica kojoj, nažalost, ime nismo zapamtili, možda i zato jer je i sama na svojim plećima osjetila posljedice potresa.

Zapravo, bila je to više potreba neka u nje da pita Gordana Hanžeka, državnog tajnika spomenutog Državnog ureda, a onda preko njege i cijeli nam državni establišment: »Je li vam malo neugodno?«

Hanžek je rekao da nije i oboje su na neki način imali dobrih razloga i da pitaju to što su pitali i da odgovore to što su odgovorili. S jedne strane, primjerice 15.300 zahtjeva za konstrukcijsku i nekonstrukcijsku obnovu, ili zamjenske obiteljske kuće, ali s druge, prije tih oko dva tjedna, tek šest gotovih objekata.

S jedne strane, tvrdnja o 103 aktualna gradilišta zamjenskih obiteljskih kuća, s druge njih šest gotovih! A od potresa su prošle dvije godine. Dvije godine obnove, a i danas na tisuće ljudi živi u skoro dvije tisuće kontejnera i mobilnih kućica.

Onog tko je igrom slučaja i silom posla na Baniju, ili Banovinu, od prvog potresa naovamo išao često, šest kuća, ili 16 kuća, ma i njih 60, ne mogu učiniti sretnim.

Ne nakon dvije godine. Ne ako si Baniju zavolio, a nema ‘ko nije. Ne može se kako zbog ljudi koji na Baniji žive tako i zbog vlastite nemoći. Ljudi, s velikim LJ.

Samo takve smo tamo viđali dok je zemlja još itekako drhtala pod nogama. Gledaš u kuće koje su prekrile cijele živote, gledaš u lica onih koji će opet morati ispočetka, a oni zahvalni što ima netko da je potegao do njih da ih pita treba li im što.

Oni koji nemaju ništa, pitaju jesmo li gladni. Oni koji nemaju ništa, kuhaju ti kavu na vatri sred dvorišta. Taman da poželiš da imaju sve i to odmah. Tako je bilo prije dvije godine.

Malo rezultata

Dođeš i godinu kasnije, sve u nadi da možda mediji i griješe, da obnova ipak ide brže, da kontejneri nisu zimi hladni, a ljeti vreli poput pećnice.

Međutim, umjesto toga naletiš recimo na Bajru Sadikovića tek da ti kaže kako ne vjeruje da će za života obnovu dočekati. Onda promijeniš taktiku i ne ideš na godišnjice i obljetnice već onako kad novina pita teksta, ali ništa bolje nije, već su problemi i veći, recimo oni s pitkom vodom ili glodavcima i drugim životinjama kojima su ruševne kuće privlačne.

Ili je tu netko koga u kontejneru ubija samoća, ili netko tko do pomoći neće nikad jer se ne zna nositi s birokracijom, ili je netko tko nema sređene papire pa mu je to prepreka za obnovu, baš kao da pola ove zemlje sređene papire ima.

Svaka dobra priča je tu bila istinsko veselje, slamka da se za nju čovjek uhvati, ali kad se podvuče pod sve crtu ostaje istina da su dvije godine puno, a da je vidljivih rezultata malo.

I ostaje poput posvemašnjeg misterija pitanja – zašto!? Zašto je dojam da su ljudi prepušteni sebi samima, da se eto snađu, da dođu do nekih humanitaraca koji to rade lakše i bolje od države, da ovisi svijet o tuđoj dobroti, a ne o uređenom sustavu.

Ovisi li tu sve o jednom čovjeku, ili je vrijeme za priznati da su zakazali mnogi, ako ne i svi!? Dvije godine tražiti model obnove da je brz, čist, pošten, transparentan, puno je i za nas na svašta navikle. Ili je s figom u džepu od starta. Ili mi to jednostvano ne znamo.

Jedinstvena podrška

Prije nekih tjedan dana u emisiji Hrvatskog radija »A sada Vlada« premijer Andrej Plenković obnovu od potresa okarakterizirao je nestvarno sporom, priznavši da je to ono što ga ponajviše muči.

Politički analitičari, novinari, javnost krenuli su iz toga iščitavati kako su dani ministru graditeljstva, što se Ivan Paladina zove, odbrojani.

Možda i jesu, ako jesu, možda je i zbog obnove, ali nekako bi bilo ljekovitije vjerovati da premijer ne spominje obnovu i ministra, čije je prezime teško za deklinaciju, zbog nekih unutarstranačkih razloga.

Bilo bi ljekovitije vjerovati da premijera nestvarno spora obnova boli jer se radi o zadatku ove Vlade koji se nije smio i ne smije zaribati.

Jer, podrška je bila jedinstvena, jer je cijela zemlja disala zajedno uvjerena kako će se kuće za stradalnike dići preko noći, jer je tu ime ministra bilo najmanje važno onako kako i sada ljude u kontejnerima realno nije briga koji su razlozi za smjene i smjenu poput ove, koja će se, kažu, dogoditi.

Disalo se zajedno godinu, disalo na škrge dvije, a onda je sve izdušilo. Htio tko ili ne htio, Banija je danas ogledalo lošijih nas na milijun malih načina.

Kad bude veliko gradilište, bit’ će drukčije, a više nema baš nijednog opravdanja da velikog gradilišta ne bude, ako ih je i do sada bilo.

Dvije godine su prošle skoro pa utaman. Sad se tvrdi kako će za dvije godine sve biti gotovo. Čovjeku ne ostaje ništa drugo nego da parafrazira naslov knjige Borisa Dežulovića »Jebo sad hiljadu dinara« pa kaže: »J… sad dvije godine! Samo gradi!«

Jedna ocjena s vrha kako je obnova nestvarno spora možda, tko zna, konačno ubrza sve, pa da se spasi ljude i makar malo obraza.