Imaju katkad, češće nego što se čini, ti meteorolozi i pravo. Nakon nekoliko toplih dana u veljači, opet je zahladilo zahvaljujući onom što na kontinentu ne zovu bura, već sjeverac. Nije za cvokotanje, ali nije ni ugodno, odnosno taman tako da za našeg posjeta onom što se zove Privremeno kontejnersko naselje Centar novog života Petrinja – Sajmište bb, valjda svi stanovnici naselja budu u kontejnerima. Svi, ali ne i Miroslav Gregurinčić. Evo je baš izašao iz nastambe vani cigaru zapaliti, taman da ga pitamo kako je.

– Odlično!

– Odlično!? E, to je lijepo čuti. Kad ste uselili? – pitamo.

– Ima jedno 15 dana, kazuje.

– Vi ste onda starosjedilac? – konstatiramo.

– Starosjedilac! – na to će Gregurinčić.

On je sa suprugom u kontejneru koji zove »velikim«. Ima i onih »malih« u koje će skoro premjestiti njega i suprugu mu.

– Nisu svi isti. Ovaj veliki je za četvero, mali je za dvoje. Mali imaju sve, i kuhinju, veliki nemaju kuhinju, ali su veliki, pojašnjava starina.

Zastalo i druženje

Mali su, ako smo dobro shvatili, oni što ih je donirala Turska, njih 56. Ostali su domaće proizvodnje. Pitamo mi zato nešto drugo, ime li života u naselju, druže li se išta oni koji su se već doselili.

– Malo. Slabo je druženje zasad. Moja žena je stupila u kontakt s dvije žene, a ja se ‘vatam trgovine preko puta, šaljivo će Gregurinčić.

Kontejnersko naselje Sajmište se i dalje uređuje, snimio Davor Kovacevic

Možda živne sve kad dođu kontejneri u koje će ući petrinjski poduzetnici što su im radnje porušene, pa pokrenu tako svoje poslove makar privremeno.

– Što mislite, koliko ćete biti u kontejnerima? Bojim se, ne gine vam godina, dvije, velimo.

– Pet! Koja država ima toliko novaca da prije sve popravi, na to će Gregurinčić.

Pet… Ostavljamo starinu da čeka Pleterov obrok.

– Čuvajte se, velimo mu.

– Čega? – pita nas, posve ozbiljno, Gregurinčić.

Tražilice kažu da je gradnja ovog kontejnerskog naselja počela 26. siječnja, a da je u pogon pušteno, svečano dakako, 13. veljače. U startu su useljiva bila 23 kontejnera pa su se građanima dijelila prema listi prioriteta. Za svečanosti se moglo čuti i to kako je s gradilišta odvezeno 9.000 kubika zemlje, pa je ugrađeno više od 10.000 kubika kamena, postavljeno više od sedam kilometara cijevi i više od 4 kilometra kablova, a utrošeno je na sve oko 10.000 radnih sati. I radi se još, taman da tu negdje među kontejnerima bude i gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović. Čujemo ga kako u kameru N1 televizije govori o radovima koji bi trebali omogućiti da se počevši od srijede tu još mnoge obitelji nasele. »Nema smisla nagurati odmah ljude, već ćemo to napraviti tako da ovo mjesto stvarno izgleda kako treba izgledati, kao privremeno civilizirano naselje«, veli Dumbović.

Mi smo krenuli malo mekšim putem.

Sve po redu

– Kako ste, gradonačelniče? – pitamo ga.

– Hvala, dobro sam. Dobro se osjećam, imamo pozitivnu energiju, veli Dumbović.

Priznaje doduše da ima stvari i što ga mrvu ljute, da postoje neke koncepcijske razlike između Stožera za obnovu i njega. Evo recimo podjela hrane.

Grad je i prije potresa ovdje obnovio infrastrukturu – petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović, snimio Davor Kovačević

– Moje je mišljenje da u redove ne bi trebali oni koji to ne zaslužuju. Ima onih koji imaju pet, šest, sedam, 10 tisuća plaće, pa su u redu za hranu, kazuje Dumbović.

Nego, Sajmište. To je, kako nam veli gradonačelnik, staro petrinjsko mjesto u koje je grad prije potresa uložio podosta u komunalnu, cestovnu i parkirnu infrastrukturu.

– To su ove zgrade iza nas. Ovdje smo baš zbog te infrastrukture uspjeli napraviti kombinaciju kontejnerskog poslovnog naselja, ističe gradonačelnik.

Potvrđuje i Dumbović kako će to kontejnersko poslovno naselje imati oko 80 kontejnera u kojima bi moglo biti smješteno oko 200 ljudi.

– S druge strane, imat ćemo tu i poduzetničko naselje. U fazi smo nabave kontejnera, bit će ih negdje oko 140 do 150 za pedesetak poduzetnika koji će se ovdje nastaniti kroz mjesec i pol, dva. Znači, trenutno se radi na tehničkim uvjetima, na pripremi terena, na infrastrukturi, asfaltnoj infrastrukturi. Mislim da je ovo zgodno i lijepo kao privremeno naselje, ističe Dumbović.

Na meniju i potres- pizza Nije bilo davno da se ne bi čovjek sjetio i kako je Marin Vanjak, majstor od dobre pizze, ustrojio momke koji su netom nakon potresa danima za Petrinjce pekli na stotine pizza i dijelili ih besplatno. Ta dobra priča ostavila je dobra korijena. Ima, naime, tjedan dana da je na istom mjestu s poslom krenula pizzerija Pablos. A da sve bude skoro isto, brine se picajol Vlado Kiralj, momak koji je došao u Petrinju iz Đurđenovca kad je zatreslo, radio s Vanjakovom ekipom pizze pa evo tu i ostao. Opet u poslu – Vlado Kiralj i Martina Pentek, snimio Davor Kovačević U piceriji on i gazdarica Martina Pantek. Svako malo neka narudžba padne, a kad epidemiologija dozvoli, garant će se i objekt napuniti gostima. Na meniju i pizza znakovita naziva: potres-pizza! Autor joj je Kiralj i ako se novinarskog dvojca pita, to je najbolji i najslasniji potres koji vas u životu može zadesiti!

Summa summarum, na Sajmištu je trenutno 60-ak ljudi, onih najugroženijih, a doći će ih još već od utorka ili srijede, dok će za mjesec, dva oživjeti i kontejneri s poduzetnicima. Žuriti se neće jer, kako kaže Dumbović, nema potrebe. Bolje dan, dva kasnije, a da korisnici dođu na novi asfalt i da imaju nove sadržaje u naselju, a ne da im smetaju buka i građevinski strojevi. A da se radi, vidimo i sami, em na infrastrukturi, em se sklapaju ormari i kreveti, oprema sva novih kontejnera. Veli Dumbović da ih slobodno i pogledamo.

Miriše na novo

– Kontejneri izgledaju… Ma, ništa to nije da mora čovjek biti impresioniran, čim si u kontejneru, znači da nisi dobro završio u životu, ali kao privremeno rješenje mislim da je to vrlo dobro rješenje i da su ljudi koji su došli zadovoljni. Nitko se još nije okrenuo i rekao – ja to neću, veli Dumbović.

Sve je to u redu da je znati koliko će ta privremenost trajati.

– Onoliko koliko država i svi skupa budemo zajednički išli prema tom cilju i onoliko koliko ćemo kroz europske fondove moći provući sredstava kako bismo obnovili svoje kuće, stanove i poslovne objekte, rezolutno će Dumbović.

Kata Šešerin i unuka Mia u kontejneru, snimio Davor Kovačević

Kata Šešerin i unuka joj Mia nisu slušale što gradonačelnik ima reći. Nisu imale kad, jer taman useljavaju u novi kontejner. Zapravo sele se iz onog većeg u kojem nema kuhinjice i koji je za više ljudi, u manji koji će biti potaman za Katu, njenog sina i unuku.

– Miriše sve na novo, barem to, velimo dok virimo u kontejner.

– Je, novo je, dobro je, pomirljivo će Kata Šešerin.

Kuću joj potres nije srušio, ali je učinio da se u njoj živjeti ne može. Zaslužila je crvenu naljepnicu. Eno je nedaleko od Sajmišta, taman da je Kata svaki dan obiđe.

– Blizu, a daleko. Drugi pita da smo ostali bez svega, 91. smo ostali bez svega, obnovili i mislili da smo sve riješili, a sad se desi opet ovako. Viša sila. Ne možemo na to ništa utjecati. Nismo jedini, da smo jedini, lakše bi se riješilo, veli Kata Šešerin.

Samo, kako se pomiriti s tim da je do daljnjeg kontejner sudbina!?

– Teško se s tim pomiriti. Još uvijek nisam svjesna šta se dogodilo, gdje smo i što smo. Ali eto, tako je, kako je, kaže Šešerin.

Tako je da će u malom kontejneru živjeti tri generacije. Ali, neka, slažu se oni dobro, a i unuka studira u Zagrebu, sin će put kakvog posla pa će Kata za dana biti i sama. Pitamo je ima li išta da je u svemu ovome baš onako istinski veseli.

Unučad je veselje

– Moja unučad. Četvoro ih imam. Od sina jednu unuku, od kćeri tri unuka. Ja sam ih podigla, bila stalno s njima i to mi je veselje i zadovoljstvo, rekla nam je Kata Šešerin.

Petrinjske mažoretkinje vježbaju na otvorenom, snimio Davor Kovačević

Mia se na to smiješi. Vidiš, drago joj. Njeno je da učini još malo napora i privede kraju studij ekonomije, a dalje su poslovni planovi vezani mahom za Zagreb.

– Teško je ovdje zadržati i održati i poslove koje su ljudi imali, a kamo li naći nove, pojašnjava Mia.

Pada nam na pamet kako tu koronu više nitko i ne spominje, potres je tematski daleko jači, onaj koji i dalje svako malo zatrese petrinjsko tlo.

– Sad smo se već i navikli, navikneš se k’o magarac na batine, na to će Šešerin.

Puštamo Katu i Miju da završe selidbu. Dado traži poziciju neku s visoka da uhvati objektivom čim više kontejnera u kadar. Zvonimo na vrata stanova zgrade što stoji uz Sajmište. Zvonimo na četvora vrata i nitko ne otvara! Koliko god da će Sajmište zaživjeti s vremenom i sve oko njega, ovaj tren, dok je puhao neugodni sjeverac, sve više nalikuje na kakav filmski set i neku imitaciju života. U centru zato, u gradskom parku pred crkvom, mažoretkinje, Petrinjske mažoretkinje! Plešu, vježbaju, snimaju promotivni video za akciju koja bi im trebala omogućiti da lakše dođu do sredstava, pa onda i lakše treniraju i pođu na natjecanje. Sve nam to priča trenerica Lucija Bešlić. Zadovoljna je što su se cure vratile u Petrinju i što im je osigurano da vježbaju u Vatrogasnom domu.

– Fali natjecanja, godinu dana ih zbog pandemije nije bilo. U Popovači bi skoro trebalo biti državno natjecanje, priča nam Bešlić.

No, tu su taman s »treningom« završili i članovi KUD-a Hrastovačka gora. Dio su oni ekipe koja je odlučna svaki mjesec na datum kad se dogodio strašan potres zapjevati i zaplesati svemu u inat, da se vidi da života ima. Ona je Katica i u narodnoj je nošnji. On je Marijan i na ramenu nosi harmoniku. Zajedno su i u KUD-u i kod kuće.
– Vi, dakle, plešete kako gospodin svira – provociramo Katicu.
Smije se na to Katica, kaže da je tako.

Planovi za povratak

– Lijepo vas je vidjeti da se smijete, velimo joj.

– Isto bi mi bilo i da plačem, onda bolje ovako. Život ide dalje, mora dalje, mudro zbori Katica.

Život ide dalje, a njih dvoje, pa i mi za njima, malo ignoriramo policijsku vrpcu razapetu opreza radi, ne bi li brže došli tamo gdje se, kako čujemo, taman ruši stari hotel. Samo, ne da policija, pa se dovijamo kud bi. Centar prazan, ruševne zgrade zlokobno cvile tjerane vjetrom, a na zidovima svako malo crnim velikim slovima iscrtane razne varijante pitanja: »Gdje je sir, gradonačelniče«. Nemaš koga pitati u čemu je štos, je li to dio kakve predizborne kampanje ili je što drugo. Ako i pitaš, uglavnom se ljudi samo smijulje. Da nije vezano uz onu staru priču kad je iz Livna stigla velika humanitarna pomoć, pa se negdje par koluta sira livanjskog navodno »izgubio«!? Vrag bi ga znao. Nije ni važno.

Rušenje starog hotela u centru grada, snimio Davor Kovačević

Važno je da smo pripušteni na tren starom hotelu, taman da ulovimo kako veliki stroj štipa beton, ciglu, željezo. Tamo gdje je nekad bila robna kuća Petrinjka, tamo gdje su praktički do jučer hrvatski majstori kuhanja dijelili obroke stradalnicima, danas je pustopoljina. I baš toj pustopoljini Ladislav Rakuljić misli se vratiti! Evo ga kako tu u blizini starog hotela i on ruši krov kuće, one u kojoj su mu bili djed i baka, u kojoj mu je mati rođena. Njegovi su starosjedioci, u centru su imali kuću, trgovinu, magazin, naokolo zemlje, imanja. A onda su za rata djed i baka došli k njemu u Zagreb kao izbjeglice.

– Ovdje nitko nije živio od tada, ni u vrijeme potresa tu nitko nije bio, ali ja se već dvije godine planiram vratiti u Petrinju. Bavim se drvom, volim Petrinju i doći ću ovdje živjeti, i ja i moj brat. Brat trenutno živi u Tajlandu, tamo prodaje kuću i onda dolazimo u Petrinju, govori Rakuljić.

– Svi bježe, a vi se vraćate!? – u čudu smo.

Šok od katastrofe

– Bježe od šoka, bježe zato što Petrinja sada zaista izgleda katastrofalno i zato što znaju da se od rata naovamo gotovo ništa nije desilo, promijenilo. Do potresa su po fasadama bili tragovi mitraljeskih rafala, i ovo je bila točka koja je kod ljudi presudila. Međutim, uvjeren sam da Petrinja ima dobru budućnost, ako bude političke volje jer politika ima naše novce u rukama i oni moraju odrediti da se ovdje sve uredi. Banja Luka se za godinu dana uredila, Skoplje isto tako, pa nećemo valjda mi otezati ovdje deset godina!? Ovo se može na brzinu srušiti, kao što su Petrinjku, koja je u sebi imala 300 tona željeza, srušili za dva tjedna. Prednost Petrinje je što je 60 kilometara od Zagreba, naglašava Rakuljić.

Istina, ma bila je jednako daleko i do sada.

– Istina, ali nadam se da će konačno završiti tu brzu cestu, a kad se završi odavde do Novog Zagreba ste za pola sata! Ovo će biti predgrađe Zagreba. Ja sam u to uvjeren, ne da se Rakuljić.

Pitamo ga čime se inače bavi i tu nas čeka lijepo iznenađenje.

– Gradim dječja igrališta. Na Sajmištu, u Centru novog života, doniram dječje igralište. Biti će to u Velikom tjednu, tjedan prije Uskrsa dolazi ekipa iz Njemačke, dolazi kontejner za igru i još ćemo izgradit prekrasno igralište, najavljuje Rakuljić.

Krug se tako, barem što se ove priče tiče, tu posve lijepo zatvorio. Živnut će Sajmište svakim danom više, makar uopće ne bi bilo loše da obnova čim prije dokine za kontejnerima potrebu.