Mi smo narod kojem dugo treba kako bi progledao, ali kada progleda – vidi. Tu je misao izrekla Đurđa Adlešić, pripadnica stare političke garde, koja je politiku svojevoljno napustila, odlučivši se biti umirovljenica koja zapravo i ne miruje. Danas je predsjednica bjelovarskog Kulturnog vijeća i, još važnije, udruge ‘Hrvatska pomaže’ koja brine o ranjivim skupinama hrvatskog, ali i drugih nacionalnih društava diljem svijeta.

Mnogim životnim nedaćama unatoč, za sebe će Adlešić reći da je sretna žena i da joj se politika jednostavno dogodila. Bila je prosvjetna radnica, ranih devedesetih aktivna u civilnim pokretima da bi, na koncu, ušla u politiku, iz nje izašla i vratila se u civilni sektor – njezinu životnu ljubav. Red je da se, za početak, podsjetimo kako je, prije više od trideset godina, krenula javna karijera bivše potpredsjednice vlade.

– Moje prvo civilno organiziranje bio je Bedem ljubavi. Bila sam među utemeljiteljicama u svojoj županiji i Bjelovaru. Prošle godine smo objavili i publikaciju kako bismo podsjetili nove generacije o tome, a poslije NGO-a dogodila se politika. Zapravo mi se mogla dogoditi samo ona liberalna, jer ni HDZ ni SDP mi nisu bili bliski, pa sam sa ženskom ekipom iz školske zbornice osnovala HSLS u Bjelovaru. Tri godine kasnije imali smo koalicijskog gradonačelnika. Tako da, krenulo je sa civilnim sektorom, stoga ne čudi da sam se kasnije vratila u njega.

Ranjive skupine

Kako je civilni sektor djelovao devedesetih, a kako djeluje danas?

– Do devedesetih nije bilo raskoši civilnog djelovanja, a devedesetih je to bio čisti aktivizam sa sasvim konkretnim zadacima. Mi smo, u Bedemu ljubavi, pomagali mladićima koji su željeli pobjeći iz JNA. Obilazili smo kasarne kako bi se oni mogli ubaciti između nas, pobjeći, presvući i vratiti se svojim kućama. Sjećam se jednog mladića koji se nije usudio vratiti kući jer »što bi mu otac rekao kada bi saznao da je pobjegao iz vojske«. Mi smo tada pakirale vodu, hranu, kolače za ratište, vodile rasprave, objašnjavale što se događa i tako dalje. Danas je drukčije, postoji više područja civilnog sektora koja su visoko razvijena, a ono što je meni najvažnije i najbliže jest rad s djecom, ženama i ranjivim skupinama.

U razgovoru s vama stječe se dojam da niste imali interesa za politiku?

– Nedavno preminuli Karl Gorinšek u svojoj je knjizi objavio informaciju da sam 1995., kada mi je Budiša ponudio da uđem u Sabor, pisala amandman sa željom da me se makne s visokog mjesta na listi. Mnogi članovi, koji su priželjkivali to mjesto, smijali su mi se. Nisam bila zainteresirana za visoku politiku, već za svoj grad i za svoju školu. Naime, moj prvi amandman u Saboru koji je prošao bio je vezan uz nastavak izgradnje škole u kojoj sam radila i koju sam pohađala. Htjela sam mijenjati nešto lokalno, ono najuže i onda sam ušla u Sabor, vidjela druge mogućnosti, vidjela da mogu mijenjati zakone, utjecati na prostor i krug u kojem radim, stvarati drugu klimu i to mi je davalo motivaciju za rad.

U to ste vrijeme postali čelnica zaklade »Hrvatska bez mina«?

– Tako je. Kako sam se i u Vladi i u Saboru bavila razminiranjem, predsjednik Nadzornog odbora spomenute zaklade tada je bio Stjepan Mesić, a članovi su, primjerice, bili i Gregurić te generali Dečak i Brodarac, znači ljudi s biografijama i oni su me pozvali da preuzmem zakladu. To sam prihvatila i sa zadovoljstvom sam radila taj posao. Osim Hrvatske, projekte smo provodili i u Iraku, Bosni i Hercegovini i Libiji. Tada je došlo do promjene vlasti, vratio se SDP, i započeo je obračun sa svima, pa tako i s civilnim sektorom. Račanova supruga traži moju smjenu, iako me prije toga zamolila da ostanem jer sam joj ponudila mandat. Tražila je Mesića da me razriješi dužnosti, što je on odbio. Tako smo neko vrijeme radili. Još uvijek me grozi kada se politika spušta i u civilni sektor, naročito kada se žene tako ružno obračunavaju sa ženama. Kada je osnovana udruga »Hrvatska pomaže«, prepoznali su moj rad i važnost protuminske aktivnosti i pozvali me da preuzmem udrugu i tako je do danas.

Đurđa Adlešić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Egzotična vrsta

U vaše je vrijeme žena u politici bilo još manje nego što ih je danas.

– Bilo nas je ispod šest posto u mandatu 1995. Moglo bi se reći da smo bile egzotična vrsta. Najgore od svega – nije nas se ozbiljno shvaćalo. Svega sam se naslušala – od »više rađaj, manje pričaj« do »madrac i mudrac«. Nije nas se ozbiljno shvaćalo, a kada dođe do krize, onda se sjete žena, pa je tako Željka Antunović bila dobra ministrica obrane, onda je Kosor poslužila kao premijerka kada im je bila velika frka i tako to ide.

Danas je situacija bolja?

– Statistički da. Problem je što žene nije lako dovesti u Sabor jer ih nema na nižim, lokalnim razinama vlasti. Da bi neka politička stranka ženu kandidirala za Sabor, ona bi po logici stvari trebala biti aktivna na lokalnoj razini. S obzirom na način na koji politika funkcionira – to su grube igre koje nisu niti najmanje čiste, premalo se žena odlučuje na taj posao, koji je ozbiljan i koji bi mogao i morao biti visoko moralan. Izazovan je, stoga mi je žao da postoji negativna selekcija i mislim da bi žene trebalo ohrabrivati da se late politike, kako lokalne tako i nacionalne, jer mi, žene, vidimo u zakonima nešto što muškom oku još uvijek može pobjeći, čak i proračun čitamo na drukčiji način. Ne bih htjela generalizirati, govorim iz vlastitog iskustva, a, osim toga, manje se vrijeđamo. Kada padaju teške uvrede, vrlo rijetko to rade žene. Zdravije komuniciramo.

Što biste istaknuli kao svoj najveći politički uspjeh?

– Što sam izdržala šesnaest godina, haha. Imati dijete, obitelj, željeti biti dobra majka i supruga, istovremeno živjeti u Bjelovaru te svakodnevno putovati u Zagreb, imati stranku na leđima i tako dalje, nije bilo lako. Onda sam dobila izbore za gradonačelnicu – a to uopće nisam očekivala. Nisu bili izravni izbori, kandidirali smo se s namjerom da HSLS u Bjelovaru dobije što više vijećnika, a dogodilo se da smo dobili najviše. Nije mi bilo druge nego postati gradonačelnica, a to je možda i najljepše što mi se u politici dogodilo. Riječ je o operativnom poslu, točno vidite što ste napravili. I dan-danas sam ponosna na sigurnu kuću koju sam, sa suradnicima, osnovala, na festivale – BOK fest i DOKUart, na pučku kuhinju, na velik broj koncerata. Na lokalnoj razini stvari se mijenjaju bitno brže nego na nacionalnoj. Na potonjoj promjene idu sporo, a često ih i ne vidite.

Dakle, vjerujete u onu »misli globalno, djeluj lokalno«?

– Dapače, mislim da ljudi koji se nisu lokalno dokazali u svome radu ne bi smjeli ući u Sabor jer ne znaju dovoljno o tom zanatu. Politika je zanat, a da samo znate koliko saborskih kolega ne zna čitati proračun! Treba se naučiti boriti na nižoj razini, jer ako to ne naučiš – u Saboru samo sjediš. Politika mora imati cilj općeg dobra.

Teške sudbine

Taj cilj općeg dobra manifestira se kroz vašu udrugu »Hrvatska pomaže«, kojoj ste na čelu od 2014. Koja biste postignuća udruge izdvojili?

– Nema tu postignuća. Javljate se na natječaje, prolazite na određenim projektima, veselite se kada se oni završe. Postoji samo sreća i radost kada uveseljavate druge. Sjećam se, nakon poplava u Gunji, tamošnjim ženama bila je želja imati izložbu zlatoveza u Beču. Iako je zvučalo nestvarno, uspjeli smo im ostvariti taj san. Veseli vas kada nešto dobro možete napraviti, a da biste nešto dobro napravili, u Hrvatskoj morate preskočiti čitav sijaset prepreka i administracije, ali čovjek izdrži ako u glavi nosi cilj.

Spomenute 2014. u Hrvatsku je došla prva grupa ukrajinske djece na ljetovanje. Kako je došlo do suradnje?

– Toj je djeci bila potrebna protuminska edukacija, čime smo se mi nastavili baviti nakon propasti zaklade »Hrvatska bez mina«. Preuzeli smo taj dio posla i radili smo edukacije za djecu iz Ukrajine, kao i za djecu iz Bosne i Hercegovine. Radili smo na razmjeni iskustava u metodama i načinima rada. Ta je razmjena uvijek dobra, naučimo i mi ponešto novo. Tu smo, prvu aktivnost, provodili još nekoliko puta. Prvi ozbiljniji projekt s Ukrajincima započeli smo prošle godine uoči rata, a nakon toga smo se s partnerima iz Ukrajine javili na jedan UN-ov natječaj na kojem smo prošli i koji, unatoč svim okolnostima, provodimo i mislim da ćemo ga do kraja godine i završiti. U Hrvatsku smo doveli i djecu iz Iraka koja su imala teške posljedice od ozljeda minama te su ovdje bila na rehabilitaciji, odmoru i edukacijama. Zatim s djecom iz Sirije i, naravno, Hrvatske. Što se naše zemlje tiče, najviše radimo s ranjivim skupinama te nastojimo djecu iz siromašnijih dijelova domovine osnaživati i pružiti im ono za što zasigurno nemaju novca, a to je odmor na moru u vlastitoj zemlji.

Vjerujem da se susrećete s mnogim teškim sudbinama. Kako se nosite s time?

– Kada vidite da možete napraviti nešto dobro za te teške sudbine, kada osvijestite da im možete pomoći – onda je sve lakše. Svatko od nas može nešto napraviti. Baš svatko može pomoći susjedu, prijatelju, poznaniku ili nekome tko je u nevolji. Nevolje ima na svakom koraku. Prvo treba vidjeti, pa onda htjeti.

Mislim da bi posao zastupnika, čak i u izvršnoj vlasti, trebalo svesti u dva mandata. U prvom učite, u drugom date maksimalno, u trećem se čovjek već zamori i vrijeme je da pustite nove ljude – Đurđa Adlešić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Zrela odluka

Je li vaša odluka o izlasku iz politike bila naprasna?

– Počelo je, odnosno već sam odluku u svojoj glavi donijela kad sam završila na operaciji tumora na mozgu, kada sam shvatila da me taj posao pojeo i da mi ne znači toliko da bih ga željela nastaviti raditi. To mogu raditi i drugi ljudi – inače mislim da bi posao zastupnika, čak i u izvršnoj vlasti, trebalo svesti u dva mandata. U prvom učite, u drugom date maksimalno, u trećem se čovjek već zamori i vrijeme je da pustite nove ljude. Moraju dolaziti nove energije, nove snage. Dakle, počelo je bolešću i tad sam odlučila i rekla da se više neću kandidirati za predsjednicu stranke. Nisu me ozbiljno shvaćali, mislili su da je to kriza u mojoj glavi i bila je to zrela odluka i moji doma su to znali.

Kako su oni reagirali?

– Poštovali su moju odluku, nisu me pokušavali odgovoriti – dapače.

Kako gledate na mlade ljude, vjerujem kako ste danas okruženi mnogima?

– S mlađim ljudima volim raditi – sviđa mi se energija mladih ljudi koji uče, imaju znanja i svoja znanja žele iskoristiti za dobrobit zajednice i drugih. Volim mlade ljude, baš volim mlade ljude i nije mi teško s njima raditi i drago mi je da me trpe s obzirom na to da je generacijska razlika između mene i onih koji rade sa mnom značajna.

Kako gledate na društvene mreže koje, u doba vašeg političkog djelovanja, nisu bile ni približno utjecajne kao danas?

– Svi znamo da bitno mijenjaju način funkcioniranja politike. Informacije idu brzo, a posebno me smeta što su površne. Mi smo, nekad, spremajući se za rasprave, čitali ozbiljne materijale. Znala sam uzimati instrukcije od sveučilišnih profesora kako bi mi oni objasnili teme o kojima želim ili moram raspravljati. Danas je dovoljno samo proguglati neke materijale i na taj se način zastupnici pripremaju za rasprave. Ono što me dodatno smeta je govor mržnje, vrijeđanje i omalovažavanje jer to srozava politiku. Doista postoji odioznost prema političarima, čak i prema onima koji su ozbiljni i žele nešto promijeniti. Opet tvrdim da se u politici ne treba dugo zadržavati. Čovjek se zasiti politike, a ljudi političara, i to bi trebala biti nekakva granica do koje treba ići, ali ljudima se omile pozicije. U naše doba bilo je nezamislivo imati bračne parove u Saboru ili Vladi. To bi se tretiralo kao privatni biznis, to je bilo potpuno nezamislivo. Riječ je o značajnim promjenama za koje nisam sigurna da su dobre. Vrijeme će reći svoje, ali ako uzmete bračne parove i nekakav uži, prijateljski krug ljudi koji je u strankama, to vam polako sliči na OPG. Namjerno sam rekla OPG, a ne d.o.o.

Zaljubljena u kazalište

Interesantna je vaša okupacija umjetnošću, posebice kazalištem. Kako ste se odlučili za studij komparativne književnosti, filozofije i hrvatskog jezika?

– S 18 godina vam nije suviše jasno što hoćete. To sam ljeto provela na Dubrovačkim ljetnim igrama i bila sam sigurna da želim ići na komparativnu književnost i slušati kolegije vezane uz kazalište i film. Moj diplomski rad bio je iz teatrologije kod Maje Hribar Ožegović, i to Boccacciov Dekameron kao teatar. Ono što mi se svidjelo kod samih Dubrovačkih igara je to što smo gledali probe, jer nismo imali, kao učenici, novca za predstave. Probe su zapravo isto tako teatar i fascinirala su me dobacivanja na probama, ta živost kada se rađa predstava. Bila sam sigurna da teatar želim gledati šire od same predstave koja je produkt rada, i kazalište mi je bilo i ostalo fascinacija. Kasnije sam nastavila ići na sve kazališne predstave koje sam mogla »zakačiti« za vrijeme studija, a isto tako i kina i književne susrete. To mi je područje oduvijek bila veća strast od politike, a to se vidi i sada.

Koja je najbolja predstava koju ste pogledali u posljednje vrijeme?

– Najbolja mi je bila »Žaba« sarajevskog Komornog teatra. U zadnje vrijeme su mi se svidjele »Agonija« i »Ciganin, ali najljepši« HNK-a Zagreb, a ne bih mogla ni preskočiti »Ja sam koja nisam« ZKM-a. Uh, ta je bila snažna! Predstavu za koju kažem da bih je mogla ponovo gledati, to je za mene dobra predstava.

Kupujete knjige ili ih posuđujete?

– Imala sam fazu kupovine knjiga pa sam pretjerala, a sada i dalje idem uredno u knjižnicu. Priznajem, staromodna sam, knjigu čitam tako što je listam.

U Novom Vinodolskom provodite ljetne mjesece, doduše, koliko sam shvatio – ispravnije bi bilo ljetne dane, jer nemate vremena biti cijelo ljeto na godišnjem.

– Više volim češće dolaziti nego negdje biti cijelo vrijeme. U Novi Vinodolski sam dolazila kao dijete u Bjelovarsko odmaralište, tu sam učila plivati, kasnije sam i s majkom ljetovala u Novom. Kada sam postala gradonačelnica, odlučila sam obići odmaralište i usput naletjela na svoj apartman od 32 »kvadrata« s krasnim pogledom na more. Od 2001. tako smo napola Novljani. Grad se jako promijenio. Sjećam se, kada smo mi došli, odlagalište otpada još se dimilo iznad Novog. Danas je to sređen grad sa sjajnom kulturnom ponudom, moram je pohvaliti, i sviđa mi se način na koji tu ponudu Novi komunicira. Mislim da bi je valjalo prepisati. Osim toga, gradovi smo prijatelji. Oleg Butković i ja potpisali smo tu Povelju i mislim da je vrijeme da se gradovi opet jače povežu. Naši klinci iz Bjelovara tu su cijelo ljeto i vjerujem da će dvojica mladih gradonačelnika naći vrijeme za neki oblik suradnje.

Praktični vjernik

Prošle je godine u vaš životopis dodana još jedna uloga – ona bake. Je li to najljepše što vam se dogodilo u životu?

– Apsolutno. Uvijek sam mislila kako ljudi pretjeruju kada govore da je to poseban osjećaj i posebna vrsta ljubavi. Doista je. Možda je to ljubav u kojoj imate manje obaveza pa je zbog toga veća? Ne znam to definirati. Ne zna se opisati, jer to postaje prioritet. Kao sve bake, nosim fotografije u novčaniku i mobitelu, sa svega žurim brzo doma samo da bih je vidjela. I u ovom trenutku, dok razgovaramo, čekam da mi se unuka probudi. Nisam glavna čuvalica, dijete ima mamu i tatu, a mi uskačemo kada zatreba.

Ljubo Jurčić pozvao je ljude na kiseljenje kupusa. Jeste li ga poslušali? 

-Hahaha, kiselim cijeloga života. Oduvijek volim kuhati. Nekad davno su se šalili da sam muža uhvatila za kuhaču. To mi je strast, a logično volim i vrt za koji sam uvijek imala vremena. Kada sam bila u politici, znala sam biti izrazito nervozna pa sam znala ići čupati travu, a susjeda mi je dobacila: »Ak’ si još uvijek nervozna, pređi i na moju stranu«. Paradajz iz šoping centra i paradajz koji uberem u svom vrtu dva su različita svijeta. Vrt i kuhanje moja su dva psihijatra.

Što je posljednje što ste nekome poklonili?

– Igračke unuci.

Ako biste se jednog dana uhvatili pisanja autobiografije, kako bi se ona zvala?

– Uopće ne vjerujem da bi mi palo na pamet misliti da sam doživjela nešto posebno da bih to išla staviti na papir. Živcira me što velik broj ljudi misli da treba napisati biografiju jer je to nekome zanimljivo. Ne podliježem takvim potrebama. Nema naslova jer nema autobiografije. Živim i dobro mi je.

Ima li svaka županija sigurnu kuću? Nema. To su propusti hrvatske politike. – Đurđa Adlešić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Smatrate li se sretnicom?

– Apsolutno, bez dileme. Bog me pomazio.

Religiozni ste?

– Da. Praktični vjernik, kako se to danas kaže.

Najdraža destinacija?

– Tamo gdje mi se nije išlo, a poslije mi je bilo drago da me posao natjerao, a to su, recimo, Armenija i Kolumbija. Nije mi se išlo u te zemlje, a posao je bio takav da je trebalo otići. Zahvalna sam što me politika odvela u Afganistan i Čad, i to su zemlje u koje ne bih otišla da nije trebalo raditi. Volim svugdje ići. Volim Bosnu i Hercegovinu, volim otići na Kosovo, jednako kao što bih ponovo otputovala u New York. Svaka zemlja ima svoju ljepotu. Svijet je pun ljepote.

Propusti politike

Kako ste upoznali svoga supruga Staška Adlešića?

– U četvrtom razredu srednje škole imala sam emisiju na lokalnom radiju. Gost mi je bio moj sadašnji suprug koji je došao iz Zagreba svirati u Bjelovar u jedan rock sastav. Došao je zamijeniti basista koji je otišao u vojsku. Radila sam s njim intervju pa se šalim da taj razgovor vodim i danas, da taj intervju traje od 1979. do, eto, 2022.

Novinarstvo vas je dovelo do supruga. Kako gledate na našu struku?

– Ne volim žutilo. Novinarstvu se događa isto što i politici, a ta su dva procesa ozbiljno povezana. Nedostaje uzajamnog poštovanja. Znam da je najlakše reći da su tu političari krivi, ali ne bih amnestirala niti jednu stranu i sigurna sam da tu stradaju obje strane, i to, kao što rekoh, vrlo ozbiljno – i ugled struke, ali i osobe koje se tim poslom bave. Vidjela sam negdje statistiku o životnom vijeku novinara i ona je poražavajuća. Niti jedan posao ne treba uzimati suviše k srcu. Možda manje strasti. Sada je pitanje, može li se taj posao raditi bez strasti? Novinar, s ciljem da sazna što više, često puta zna prijeći crtu koja je pristojna.

Što nedostaje hrvatskoj političkoj sceni?

– Kod nas se mora dogoditi ponovno jačanje liberalne ideje. Nužne su nam programske koalicije svih liberalnih stranaka – od ženskih prava pa do energetskih strategija, nedostaju liberalni ideali ne samo u Hrvatskoj, već i u Europskom parlamentu. To je nešto što nedostaje. Vidite, sigurna kuća u Bjelovaru, koju smo napravili, nažalost je puna. Kada smo je počeli raditi, rekli su nam da će ona biti prazna. Ne bih se opisala kao feministica jer mi te kategorizacije idu na živce. Sjećam se kada je moj tadašnji dečko, sadašnji muž, došao kod mene, moja susjeda je prijavila policiji prijetnje smrću od strane svoga supruga, oni su ga evidentirali, a on ju je nedugo zatim ubio. Vidite ove recentne slučajeve. Što se promijenilo u tih 30, 40 godina? To su stvari koje su stalno na margini. Zato je bitan veći broj žena u politici, žena koje će to prepoznati i koje će se boriti za te ideale. Zapravo, nije riječ o idealima. Riječ je o normalnom životu. Mi sve pretvaramo u estradu, pa tako i nasilje nad ženama. Imamo azile za životinje, i znam da ovo zvuči grozno grubo – azil za pse treba imati svaka županija, a ima li svaka županija sigurnu kuću? Nema. To su propusti hrvatske politike.