Dogodi se često da se čovjeku učini kako mimo politike i estrade svijeta zapravo i nema. Dogodi se još češće da se učini kako ljudi svakojakih možda i ima, ali je malo onih s kojima je zadovoljstvo razgovarati. Slagali se ili ne, mislili isto ili ne, imali jednako ili ne, razgovarati zbog ljekovitosti razgovora kao takvog. Goran Morović je taj. I Nives Morović je ta, ali ona tako suptilno to prepušta suprugu da joj ne možeš ništa zamjeriti, makar baš ništa loše ne bilo u tome da, kako ona veli, stalno jedno drugom u rečenicu upadaju.

Sve je tim neobičnije jer je tema maslinovo ulje koje je najbolje na svijetu i hotel koji je po svemu jedinstven i šire od Jadrana. Mogli bi se, naime, Morovići samo hvalisati, ali nisu to takvi ljudi. A mogli bi, jer Villa NAI 3.3., taj luksuzni smještaj usidren na Dugom otoku, daje itekako povoda za hvalisanje i da se o njoj piše recimo onako kako je pisao novinar The Timesa: »Pametan dizajn ne samo da ugrađuje mjesto u brdo s 500 godina starim maslinama, nego održava iluziju da samo vi doživljavate jadransku panoramu ispred sebe. Ti otoci koje vidite su Nacionalni park Kornati. George Bernard Shaw smatrao je njegov arhipelag Božjim krunskim postignućem.«

Vila Nai 3.3. Nije nimalo pogrešno kazati da se tu radi o jednom od najneobičnijih, najekskluzivnijih, najzanimljivijih hotela na našoj obali.

– Poneki Anglosaksonci stavili su ga među deset na svijetu na temu novosti. Od Forbesa i Travel Foodsa bili smo nominirani u top pet novih objekata – kaže Morović.

Kriva je maslina

Novitet. Donekle ima smisla s obzirom da je Villa NAI 3.3 otvorila vrata gostima nedavno, da se tu odradila tek jedna i pol turistička sezona. Ma, jednako ispravno je i reći da je priča počela puno prije, daleko davnije, recimo prije 11.000 godina, kada se Šime, prvi Dalmatinac za kojeg se zna, naselio baš na ovom otoku. Ili je to bilo prije 1.000 godina kada su na Dugom otoku pronađeni najstariji pisani tragovi o ribarstvu i trgovini ribom. Ili za početak priče valja uzeti doba prije 500 godina, kad su se Morovićevi preci počeli baviti maslinarstvom.

Foto Tom Dubravec

– Za sve je kriva maslina? Ili je ipak kriv vaš otac koji je imao komadić zemlje i na njemu maslinik – pitamo Morovića.

Ne može se, kaže Morović, to generalizirati, jer puno stvari je krivo, od spomenutog Šime i njegove špilje Vlakno od prije 11.000 godina, do članaka Zakona o gradnji za koji će reći da je jedan od rijetkih dobrih što se viđenja našeg prostora tiče.

– Jer, svi se kunemo u to da nema apartmanizacije, a onda donesemo urbanistički plan u kom toga natučemo, ako može, još koji postotak. Ovo bi trebao biti model kako graditi da se ne vidi. Skupo je, ali najskuplje, najvrednije što imamo je prostor – ističe Morović.

Otac mu je tako onomad ostavio, prepisao komadić zemlje.

Foto Tom Dubravec

– I tako je krenulo. Dakle, kriv je otac, kriv je Šime od prije 11.000 godina, kriv je arhitekt Nikola Bašić što to sve vidi ‘krivo’ i krivi smo Nives i ja zato što smo spremni uć’ u sve što je ‘krivo’. I onda kažu Englezi, u Forbesu i Food Travelu: »Vi ste jedan od deset na svijetu!« – sažima duhovito Morović.

Po struci je on inženjer građevine. Rođen je i školovan i još dijelom godine živi i radi u Splitu gdje stoluje i njegova građevinska tvrtka. S Dugog otoka je otac.

– I zato to dijete sve praznike ide kod dide i babe na Dugi otok – kaže Morović.

– Znači, maslina i dobro ulje vama su od malene najnormalnija stvar na svijetu – velimo.

Foto Tom Dubravec

– I da je more tamo gdje je i da u njemu žive ribe koje imaju oči i rep – smije se Morović.

Roditelji su mu bili prosvjetni radnici. Nije u njih bilo hotelijerstva ni u primisli, dok je Morović u mladosti na pameti imao jednu posve drugu profesiju.

– Htjeli ste biti novinar!? – pitamo.

– Jesam.

– Zašto?

– Jer kad bi pisali lektiru, ja nisam imao smisla za pridjeve, nego samo za nekakvu destruktivnu analizu. Kad pišem, moje rečenice su kratke, izgledaju kao izvještaj s bojišta – na to će Morović.

Nisu roditelji branili, ali jesu savjetovali i to posve razumno s obzirom o kojim vremenima pričamo.

Foto Tom Dubravec

– Rekli su: »Di ćeš to!? Ako ne budeš politički podoban, nafrka si. Ajdi ti završi nešto konkretno, pa ako imaš sklonosti, nitko ti ne brani i da pišeš.« – prisjeća se Morović.

Pretegnula je na vagi u dobroj mjeri i činjenica da su u Splitu, u vrijeme kad Morović upisuje fakultet, Mediteranske igre. Gradilo se uvelike.

– Ne živimo tad u tržišnoj ekonomiji, nitko ne priča o recesijama i tim stvarima jer toga, jasno, nema u socijalizmu, ali ima sinusoida. Pa je vrijeme kada sam upisivao fakultet upravo ono kada je struka na vrhuncu, dok je u vrijeme kada sam diplomirao bila na dnu – slikovito će Morović.

Europska praksa

Zaposlio se on nakon fakulteta, i da se nije raspala ta firma, možda bi još bio tamo. Reći će Morović kako su oni koji završe fakultet ipak nešto manje spremni na rizik od onih koji nemaju ništa. Otišao je u privatnike, tvrtka fino i dosta radi, ali kao da ga je vazda mučila arhitektura koja se u nas, u pravilu, bira, traži. Zato, kako kaže, kad god može birati, radije bira gradnju kuće koja je van klišeja, a ne kliše od kuće. Važno je to znati, jer kada je dobio komadić zemlje, Morović je posadio još maslina, pa odlučio napraviti uljaru i kušaonicu, a onda se odlučio baciti i na gradnju ni po čemu običnu. Kako je uopće došlo do toga da nešto što je OPG još ima i tu turističku komponentu!? Reći će Morović – analogijom.

Foto Tom Dubravec

– Mi putujemo po svijetu i vidimo kako stvari funkcioniraju u nekim drugim zemljama. Vidimo da radije biramo mjesto na kojem ćemo moći prenoćiti i jesti nešto što je tu proizvedeno, a ne da se vozimo nakon večere. A ako čitate onaj spomenuti članak zakona, on kaže da ako imaš proizvodnju kao OPG, onda možeš pružati i ugostiteljske usluge. Zato taj članak, koji je preslikao dobru europsku praksu, i smatram jako dobrim. Bilo je i jasno da će za troškove izgradnje u atipičnim uvjetima trebati i financiranje kroz smještaj. Sve je to viđeno i u drugim zemljama, nije to neka bjelosvjetska novost. Zato bih se usudio reći da smo među prvih deset u svijetu, po raznim kriterijima raznih Anglosaksonaca iz razloga koncepta i arhitekture. S druge strane, to zaista nije lažnjak, kad dođete kod nas vi zaista jedete pomidor i kupus koji raste deset metara od vas – ističe Morović.

Zato se, ako ćemo pravo, u Aston Martinu dovezao i James kojemu samo ono Bond fali, baš zbog blitve, kako je sam priznao.

– I on je homo sapiens. Osim toga, taj je puno više nego nas dvojica špartao svijetom i puno češće su mu uvalili plastični kupus – primjećuje Morović.

Samo bez lažnjaka

S jedne strane objekt posve poseban, a s druge kupus koji je, ako ćemo pravo, također poseban. Poseban kupus zbog one, nažalost, logike da je lakše otići u supermarket i kupiti glavicu kupusa za recimo euro, nego li ga proizvesti pa da košta glavica dva eura.

Foto Tom Dubravec

– Sada je, jasno, pitanje tko ima budžet za platiti kupus dva eura. Ne onaj koji će doći u smještaj koji je ispod 50 eura, jer to ga zbunjuje i odbija ako je cestarina poskupjela šest posto. A onog koji će doći u skupom autu nije briga je li kupus dva eura, jer ne želi platiti plastični kupus – pojašnjava Morović.

Doći ćemo mi i do cijene apartmana kojih nema nego osam, redom luksuznih. Valja prvo spomenuti kako se došlo do arhitektonskog rješenja zahvaljujući kojem se vila praktički s ceste i ne vidi onako stopljena s terenom.

– Godina je 2013. kad zovemo Niku i kažemo mu: »Evo nas, evo našeg projektnog zadatka. Svjesni smo da vi radite veće zadatke, ali biste li vi nas saslušali i učestvovali.« I kaže Niko: »Da.« – jednostavno će Morović, isto kao i što je jednostavno rekao Bašić.

Što je to privuklo čovjeka koji potpisuje, među ostalim, zadarske »Morske orgulje« i »Pozdrav suncu«!?

– Mislim prije svega da je to tema i prilika da radi nešto što na neki način živi. On je fantastičan arhitekt, ali on je i čovjek svjestan i mora i onoga kupusa i pomidora. On je svjestan onog što je lažnjak i onog što je naše podneblje, naš način života. On je čovjek s Murtera i čovjek koji i danas lovi ribu. Nije nikada zastranio i postao čovjek uskog pogleda – smatra Morović.

Priznajemo Moroviću kako nam se čini da je Bašić našao rješenje koje se posve naslanja na koncept one Šimine špilje.

– Mi i jesmo upravo špilja. S tri strane smo ukopani, odnosno sa svih strana smo ukopani i imamo ulaz. To je špilja današnjice, ali ima podno grijanje. A da je u ono doba bilo podnog grijanja, imao bi ga i Šime – slikovito će Morović.

Foto Tom Dubravec

Kaže kako je Bašić na početku imao samo jedno pitanje za njih, a to je ono imaju li što protiv da to bude upravo špilja. Nije pritom bilo zgorega što je Morović prepoznao još jednu zgodnu zakonsku odredbu. Zemljište je, naime, naraslo na više od tri hektara. Razlog leži u odluci da se ostavština ogoli od makije, da sve bude pod maslinom, a zahvaljujući pogrešci na međi, kupuju još susjednog zemljišta. Reći će Morović da tu nije bilo velikog promišljanja i da se slučajno došlo na ta tri hektara, no to je ona veličina koja je omogućavala da se može graditi objekt od 1.000 metara četvornih podruma i 400 metara četvornih prizemlja. Zakonodavci jesu dozvolili gradnju, spominje se tu i podrum, ali kad su vidjeli da je sve praktički pod zemljom, našli su se u čudu.

– Niko Bašić je to interpretirao neočekivano, odnosno nije se doslovno držao napisanog, već je kriterij još i postrožio. Pa je to otvorilo čitav niz dileme i pitanja. Drugu stranu je mučilo to da kad na toj kući potegnete crtu ne vidite 1.000 kvadrata podruma i 400 kvadrata prizemlja, nego je apsolutno sve pod zemljom, ali se sve nalazi na istoj kosi. Pa se fakat zapitate gdje je tu podrum, a gdje prizemlje. Pa možete reć’ da imate 1.400 kvadrata podruma, ili možete reć’ da po cijelom podrumu vidite neke otvore pa da nema podruma. E sad, koliko u pećini ima podruma, a koliko prizemlja!? – smješka se Morović.

Otklonjeno od klišeja

Trebalo bi, da se može, priupitati Šimu, velimo. Ma, teško je Šimu staviti u današnja mjerila podruma i prizemlje, primjećuje Morović.

– Gleda se gdje je prvi kat, gdje drugi, gdje podrum, a nije najvažnije to da kuće uistinu nema. Odnosno, bilo tko kad dođe na taj prostor i pogleda s određene distance on vidi suhozid i nešto stakla. Arhitektura je tema o kojoj je teško raspravljati, ali pitanje je: je li u okruženju suhozida bolje imati aktivnost koja se oduvijek radi na tim prostorima, ili je bolje imati dvije kutije za cipele da je jasno koja je podrum, a koja prizemlje – kaže Morović.

Foto Tom Dubravec

Loptala su se malo i ministarstva, vijećalo se spada li OPG pod Ministarstvo poljoprivrede ili turizma. Skeptičan je zakonodavac bio i prema korištenom materijalu, tom tu iskopanom pa samljevenom kamenu. Sve im se činilo suspektno jer je bilo drugačije. Ili, kako kaže Morović, jer je bilo otklonjeno od klišeja. Činjenica jest da u istom objektu Morovići imaju i preradu maslina i turizam. I da je neobično.

– U tom momentu nas turizam ne vidi, ne vidi tu mogućnost, a isto tako ni poljoprivreda ne vidi tu mogućnost jer želite raditi nešto drugačije od klišeja. Na kraju smo bili praćeni od HAMAG-a i od HBOR-a i to je izvrsna stvar da je u našoj zemlji bilo dovoljno sluha da se prihvati to novo. Ja mislim da bismo u bilo kojoj zemlji na svijetu prošli sličan put. Jer, nigdje na svijetu nije zadatak administracije da bude inovativna, nego da ipak na neki način reinterpretira zakon – ističe Morović.

Put je, reklo bi se, bio trnovit, duže se gradnja pripremala nego li što je trajala i to znatno, no nije Morović nezadovoljan. Pače, ističe da je važno to što se pokazalo da se – može!

– Jasno da u momentu kada potežete taj konop i znoj vam se cijedi, da mislite da je netko trebao popustiti. S druge strane, kad je završilo to zatezanje konopa, kad se ohladite i kad ste ledene glave, onda nije baš da vam se čini kako je sve bilo normalno, ali nije ni sve bilo nenormalno. Uvijek je tako bilo da je onaj koji je došao s nečim novim morao proći vrlo ozbiljan test, jer inače bi bilo kojekakve šarlatanije. Mislim da je dobro testiranje odrađeno i u svijetu i kod nas i da velika većina danas smatra da je to dobro. Ali, još uvijek nije uobičajeno. S obzirom da mnogi zovu i pitaju ‘kako ovo’ i ‘kako ono’, mislim da će se kroz neko vrijeme raditi slične stvari. A ako nam je deklarativan cilj razvijanje turizma, a ne uništavanje resursa, onda je ovo jedno od mogućih rješenja. I dogodilo se sve u Hrvatskoj, što hoće reći da ipak nismo tako svemu protivni – podcrtava Morović.

Samo, najteže je prorok biti u svojoj kući. Kako je reagirao otok, otočani? »Dobro«, reći će Morović, ali i podsjetiti kako je to još uvijek ono mjesto na koje kao dijete dolazi.

– Ja nisam pao s Marsa, moji se vode u crkvenim knjigama preko 400 godina. S druge strane, kad god mogu, ja i dalje rado odem na ribe. Mi i dalje jedemo isti taj kupus i začinjamo ga istim maslinovim uljem koje je po svijetu medalju dobilo. Mi živimo taj život. Nismo neki koji su pročitali članak zakona pa odlučili raditi nešto što nikada radili nismo. Maslinik i u ovom momentu izgleda jako dobro. Malko drugačije smo napravili nešto što generacije ovdje žive. Ali, i Šime je radio malo drugačije kad je kopao pećinu – primjećuje Morović.

Filozofski problem

Ništa se, kaže, specijalno nije dogodilo, osim što je možda specijalno to što pokušavaju dovesti svijet u tu svoju, našu, malu sredinu. A tko su gosti? Cijena boravka se broji u stotinama eura i za onog prosječnog Hrvata se čini velika. Morović će na to kazati da i tu opet imamo filozofski problem.

Foto Tom Dubravec

– Odavno smo osvijestili da kada kažemo auto, da je raspon cijene 1:10 i više. Ali još uvijek nismo osvijestili da noćenje na otoku može biti više od deset puta skuplje od 50 eura. Tu se, po meni, ništa čudno ne događa, osim što opet pokušavamo objasniti da svijet funkcionira i na taj način, pa se neki tome čude. A istovremeno se ne čude da ima automobila koji koštaju deseterostruko više od nekih drugih – kaže Morović.

Pritom napominje da su među gostima i onima koji se za smještaj raspituju naši ljudi vrlo prisutni. Pače, kako kaže, da se govori o pojedinačnoj zastavi, hrvatska bi bila tu najprisutnija. Osam smještajnih jedinica ima vila. Sve su luksuzno i s pomnjom opremljene. Reći će Morović da su korišteni izvorni materijali, baš kao što su u sve inkorporirani dobri europski elementi koji su na razini dobrog domaćeg kamena. Sve je taman tako da je Vila NAI 3.3. članica grupacije Leading Hotels of the World, u koju se ne ulazi tek tako i u kojoj su veličine poput Esplanade, ili pak pariškog Ritza. Vile s osam apartmana tu u pravilu ne ulaze, a opet kako ne cijeniti činjenicu da je genijalna građevina na genijalnoj poziciji, okružena praktički s tri nacionalna parka i jednim parkom prirode.

– Mi imamo izvrsnu destinaciju. Svima je tako jasno da su Kornati najskupina otoka na Mediteranu, a mi smo na vratima. Možete li poželjeti bolju destinaciju na Mediteranu? Teško. To je jedno. Drugo, kada putujete s drugoga kontinenta što vama znači distanca do Dubrovnika, Venecije, ili Plitvica!? Ništa. Mi se nalazimo točno na pola puta do Dubrovnika i Venecije i ako ste došli s drugoga kontinenta, mi smo izvrsna točka za istraživanje okoliša. S treće strane, mi se nalazimo 40 minuta katamaranom od Zadra. Da smo u velikom gradu i da netko kaže da mu se voziti 40 minuta taksijem, bi li itko odustao od puta!? Znači, nalazimo se usred destinacije koja se zove Hrvatska, usred destinacije koja se zove hrvatski nacionalni parkovi i ne možemo bit na boljemu mjestu makar se to slučajno podudarilo prije 400 godina – kazuje Morović.

Zanimljiv život

Sve to stoji, ali posve je hrvatski pitati Morovića i što mu je sve to trebalo kad je mogao jednostavno složiti one ‘kutije od cipela’!?

Foto Tom Dubravec

– Na to pitanje ću vam možda znati odgovoriti kako valja za jedno deset godina. Sada bih rekao da nam je to trebalo radi toga što živimo određeni način življenja i mislimo da je to zanimljiv život. Sreće je bila da u istom vremenu živi akademik Bašić i nekolicina ljudi koji su sve to skupa prepoznali, prije nego su ovi iz svijeta rekli da smo jedni od deset. Nitko to ne može riješiti sam, prema tome vrlo je tu zaslužna i Republika Hrvatska – ističe Morović.

Stoji to, ali je bome zaslužna i Nives Morović. Slaže se s tim itekako Goran, jer kako kaže, morate imati oslonac najbliže sebi.

– Ako ga nemate, nema toga ‘ko može stati 24 sata na noge ili biti uporan u svemu ako oni uz njega najbliži pričaju različito. To bi bilo neodrživo – priznaje.

Sad već poprilično daleke 2013. godine Nikola Bašić nacrtao je prve skice, prije koju godinu vila je sagrađena, a evo je i uspješno primila prve goste. Ono što slijedi čini se i najteže, jer treba sav taj pogon održavati.

– Uvijek je najteži projekt onaj danas, jer ono što je iza nas, to smo riješili. Uvijek je najteže ono što niste napravili. Sva najviše ovisi o energiji koju ćete potrošiti i o tome da shvatite da ste krivi vi, a ne onaj netko drugi ako niste uspjeli. Djeci su krivi uvijek oni drugi. Pitanje je samo kada ćemo kao grupa, kao kolektiv odrasti – veli Morović.

Najbolji na svijetu

Valjda ćemo, valjda još stignemo odrasti. Nego, maslina, maslinovo ulje, niz priznanja, svjetskih titula. Jedva da smo stigli i o tome, a maslina za sve kriva. Elem, što to maslinovo ulje čini najboljim na svijetu?

– Želja da to bude – kratko će Morović.

A onda to i objašnjava.

– Kojeg god zadatka da se uhvatite, možete reći: dobro je, može stat’, drži vodu. Da se tako postavio Ivanišević u tenisu, nikada ne bi osvojio Wimbledon. U bilo kojem poslu, vi ste taj koji postavlja kriterije. S druge strane postoji činjenice. I onda potrošite jedno 10.000 sati na zadanu temu, saznate što su kriteriji i odlučite hoćete li to ili nećete. Po meni je važno da je svaki čovjek dobar u onom što radi – kaže Morović.

A ovdje se radi ulje puno polifenola, sjajnog okusa i ljekovita svojstva. Samo, fali li maslinama onaj snijeg koji je na otoku na godinu padao barem tri dana, onog zbog kojeg se vila i ulje i zovu kako se zovu jer Nai znači snijeg na staroslavenskom. Reći će na to Morović da zasigurno živimo u vremenu promjene klime, baš kao što je sigurno da snijeg pomaže.

– Pa ako snijeg neće pasti, onda vi morate poduzeti sve i svašta da nadoknadite ono što možete nadoknaditi umjesto snijega. Zadatak je samo dobio još jednu komponentu koju morate riješiti. Snijeg je dobrodošao, cijenimo ga, ali ako ga nema, ajmo još malo raditi – veli Morović.

Prohibirana tema – mulić

Promišlja Morović o svemu, pa tako ukazuje na pogrešku što se, kad nadograđujemo nešto s novim spoznajama i donosimo nove zakone, tako rijetko vraćamo u prošlost da vidimo zašto je sve počelo. Pritom tvrdnju slikovito ilustrira.

– Evo je nekidan na televiziji bila tema pomorskog dobra. Kod nas je prohibirana tema mulić, pogotovo gledajući iz Zagreba. A zašto je naš pradjed radio mulić!? Njemu je mulić bio isto ono što su put i cesta na kopnu, jer da on nije napravio mulić, lomio bi nogu. Sastavni dio njegova putovanja je bio mulić. Lome se koplja, ali nikome ne pada na pamet da se vrati u ta vremena pa da se vidi da mulić nije prohibirana stvar. Jer ne bi bilo nas, bar ne na otocima, da nema mulića. Mulića mora bit’, ali je pitanja po kojim pravilima – kaže Morović.

Život k’o Šimin, samo uz Google i internet

Sve kvalitetno što Dugi otok nudi, sve lokalne proizvode, Morovići stavljaju pred goste, baš kao i ono što u njihovu vrtu izraste. Tako je u blizini i OPG Žampera koji se bavi kozarstvom. Sto koza daje odličan i nagrađivan sir koji gosti imaju prilike jesti. I onaj kupus i taj sir je, kako kaže Morović, zbog želje da promoviraju ono što sami jesu.

– A to smo bili i prije nekoliko stotina godina, samo što tada nije bilo Googla – veli Morović.

Eto nas opet do Šime i njegove špilje Vlakno gdje su, kako nam priča Morović, arheolozi našli nožiće koji su prije 11.000 godina proizvedeni u zoni Ancone.

– A šta mi danas radimo kad nečega nema kod nas!? Uputimo se preko puta. Prema tome, živimo sličan život k’o što ga je živio i Šime, samo uz Google i internet. Tako da će za 11.000 opet bit’ neka pećina s nekim elementima unutra koji će biti u trendu toga vremena – zaključuje Morović.

Možda će, velimo, inspiraciju taj budući graditelj naći baš u Vili NAI 3.3.

– Bilo bi to preambiciozno reć’. Ipak je Šime najstariji Dalmatinac, a mi smo samo jedni od Dalmatinaca – smije se na ovo Morović.