Srećom, nisam često po bolnicima i ne treba mi hitna medicinska pomoć, no nakon mojeg nedavnog iskustva s našim zdravstvom, doista ne znam s čijim sustavom zdravstva bih mogao usporediti svoje iskustvo, koja zemlja bi to bila. Ja sam, naime, dobio tretman dostojan najrazvijenijih zemalja, brzu i kvalitetnu intervenciju koja mi je spasila život, govori Dubravko Balenović, jedan od domaćih pionira ronjenja koji dio godine provodi na jednom od bajkovitih otočića lošinjskog arhipelaga – Velim Srakanama.

Balenović inače roni od malih nogu, a još se njegov otac Zvonimir po dolasku na Lošinj pedesetih godina počeo baviti podvodnim ribolovom. Zahvaljujući njegovoj obitelji, na otoku je tih godina održano i svjetsko prvenstvo u podvodnom ribolovu, a morske dubine Dubravku Balenoviću donijele su brojne avanture, ali i niz situacija u kojima mu je život ovisio o koncu i koje je prije dvije godine opisao u autobiografskoj knjizi »Moje posljednje ronjenje«.

Balenović se kroz svoju strast za ronjenjem više puta našao u životnoj opasnosti, a jedno od takvih iskustava po kojem je i dao naslov svojoj knjizi imao je 1997. godine, kada se spuštao do dna braka na 95 metara dubine. Nakon tog incidenta prilikom kojeg se otrovao klorom, nikad više nije mogao roniti na dah ni približno kao do tada, a kasnije kad su se poteškoće s disanjem počele javljati i kad ne roni, dijagnosticiran mu je niz problema s plućima, a vitalni kapacitet pluća znatno mu je oslabio.

Promptna reakcija

No, razlog zbog kojeg mu je početkom srpnja život visio o koncu posve je druge prirode. Balenović ne krije svoju zahvalnost i zadovoljstvo promptnom reakcijom cijelog lanca interventnih timova koji sudjeluju u zbrinjavanju osoba u životnoj opasnosti, posebice kad se uzme u obzir činjenica da su Vele Srakane sve samo ne velike, a njihova povezanost s uslugama koje se podrazumijevaju u većim srednima, svedena je na minimum.

Cuba 1967

– S obzirom da sam u mirovini, odlučio sam dio godine živjeti na Velim Srakanama. Moja supruga još radi, tako da mi je obitelj trenutno u Velikoj Gorici dok sam ja na otoku. Ne znam koliko su vam poznate Srakane? Da, Male Srakane su jako šarmantne, no do njih je gotovo nemoguće doći, nemaju vezu s Lošinjem, ponekad je teško uopće pristati na njih, dok mi na Velim Srakanama imamo brodsku liniju. Uglavnom, kako dio godine provodim na Velim Srakanama, u nedjelju navečer 5. srpnja mi je tamo pozlilo. Počeo sam povraćati krv, a taj je simptom bio praćen crnom stolicom.

S obzirom da se to sve počelo događati oko pola noći, vjerovao sam da ću nekako izdržati do jutra i onda krenuti prema bolnici. Najprije sam svoje stanje pripisivao nekakvom ostatku iz boce starog crnog vina, no kada sam još dvaput povratio, shvatio sam da je vrag odnio šalu. Bila su dva sata i 27 minuta ujutro kad sam odlučio nazvati broj 112. Moj poziv odmah je preusmjeren hitnoj pomoći u Lošinju, a u roku od pola sata na Vele Srakane stigao je policijski brod »Marino Jakominić« na kojem je osim policije bio mladi liječnik i dva medicinska tehničara.

U međuvremenu mi je postajalo sve lošije i u tom sam trenutku već kolabirao tako da su me liječnik i tehničari koji su mi pružili pomoć zajedno s posadom doslovce na rukama odnijeli iz kuće do broda. U Lošinju me odmah čekalo ambulantno vozilo koje me odvezlo na helidrom gdje sam prebačen u helikopter za Rijeku. Bilo je prije šest sati ujutro kada sam se u Kliničkom bolničkom centru Rijeka našao na obradi na odjelu intenzivne njege Klinike za internu medicinu, kaže Balenović.

Mlade i okretne

Nastavlja s pohvalama, ovaj put na račun medicinskog i pomoćnog osoblja KBC-a Rijeka.

– Tamo medicinske sestre i spremačice, sve mlade i okretne, čuju svaki kašalj, svaki zvuk. Sve pedantno čiste, a iz razgovora s njima i laik shvati da su stručne u svom poslu, jednostavno da kuže i brinu se oko svojih pacijenata. Šef im je doktor Hauser kojeg sam doživio kao vrhunskog stručnjaka posvećenog poslu, kao i doktore Poropata i Lackovića koji su se također brinuli o meni, ističe Balenović koji je odaslao i tri pisma zahvale riječkoj Klinici za internu medicinu i Zavodu za gastroenterologiju.

Na svaki mail dobio je odgovor, a posebno ga je dirnuo odgovor medicinskih sestara odjela intenzivne njege Zavoda za gastroenterologiju koje su mu poručile da im je činjenica da pacijent primjećuje koliki trud ulažu oko bolesnika koji borave na odjelu uljepšala cijelu godinu.

U riječkoj je bolnici zbog rupture čira na želucu proveo četiri dana i primio, kako kaže, više doza krvi. Srčani je bolesnik koji uzima terapiju, a zbog nekadašnje ozljede kičme i danas trpi bolove zbog kojih uzima dodatnu terapiju protiv bolova. Kaže da je možda dijelom i sam kriv što mu je pozlilo jer se opustio s uzimanjem terapije. No, zahvaljujući ekspresnoj reakciji svih u sustavu hitne medicinske pomoći, koja je ovaj put pokazala kako bi trebao uvijek funkcionirati njezin mehanizam, ponovo se na Velim Srakanama vratio svojim svakodnevnim aktivnostima. Iako njegov oporavak još uvijek traje, kad smo se čuli, upravo je izašao iz mora koje ga i u 76. godini konstantno zove.

Ronjenje je strast

Zahvaljujući ronjenju obišao je cijeli svijet i premda je po struci inženjer geologije, rano je shvatio da je ronjenje njegova strast. Zajedno s bratom Vladom odlučio je ronjenje pretvoriti u svoju profesiju, krenuo s vađenjem koralja i spužvi, a dvaput u životu okušao se i u ugostiteljstvu te je do kraja 80-ih držao kafić Triton na Lošinju. Devedesetih je postao predsjednik izvršnog vijeća tadašnje općine Cres-Lošinj, a kako je zemljom tada počeo bjesniti rat, postao je i zapovjednik kriznog stožera ove općine. Na otoku su tada bili jaki garnizoni JNA pa je sudjelovao u akciji povlačenja bivše vojske s otoka. Danas uživa u miru lošinjskog otočića i iako na Velim Srakanama nema turizma, i Balenović ovo ljeto primjećuje da je posjetitelja na Jadranu ipak manje nego ranijih godina.

– Kod nas nema turizma, nema restorana. No, promatrajući more, primjećujem razliku. Prije godinu dana kad bih podignuo pogled na more, u svakom bih trenutku na njemu mogao izbrojiti barem desetak jedara. Sada ih je manje. Bez obzira, drago mi je ovdje provoditi vrijeme. Rijetko idem čak i na Lošinj, možda triput mjesečno. S penzijom se na ovako pustom mjestu lakše živi. Čim odeš do grada, novac nekako lakše nestaje, šali se Balenović kojem je neplanirani, ali dobro organizirani odlazak u civilizaciju početkom srpnja spasio život.