I što sad? Kako prisiliti suce da barem ubuduće primjenjuju hrvatski Zakon, možda da se u njega stavi neka ilustracija, da im se doslovno nacrta kako se Zakon mora primjenjivati? 

  – Zakonodavac bi trebao promijeniti zakon, na način da izričito propiše da je zastara razlog za odbijanje predaje za kaznena djela za koja se ne provjerava dvostruka kažnjivost. Nažalost, mislim da sudovi neće poštovati autentično tumačenje Zakona koje priprema Ministarstvo pravosuđa, jer smatraju da jedino sudovi mogu tumačiti zakon. Međutim, autentično tumačenje jedno je od legitimnih načina kojima zakonodavac želi da se ostvari svrha zakona koje donosi, a koje se donosi i u drugim pravnim granama u kojima se također odlučuje o ljudskim pravima.

  Moglo bi se jedino postaviti pitanje kako bi sudovi postupili, da Zakon o pravosudnoj suradnji s EU nije mijenjan samo tri dana prije ulaska Hrvatske u Uniju, upravo u odnosu na pretvaranje zastare kaznenog progona iz fakultativnog u obligatorni razlog za odbijanje europskog uhidbenog naloga, čime je sudovima uskraćena mogućnost da odobre predaju ako je nastupila zastara. U praksi se dogodilo upravno suprotno od onog što je želio zakonodavac. 

 Neizvršavanje naloga

Postoji li ipak u Zakonu osnova za interpretaciju da zastara ne može biti prepreka izručenju, ako je uhidbeni nalog izdan za počinitelja kaznenog djela koje je na popisu kaznenih djela navedenih u Okvirnoj odluci i tom Zakonu? 

  – Ne, ne postoji niti u našem Zakonu niti u Okvirnoj odluci. Iz zakonskog članka 20. može se jedino zaključiti da je zastara kaznenog progona obvezni razlog za odbijanje predaje za sva kaznena djela. 

  Ista odredba o razlozima za neizvršavanje europskog uhidbenog naloga nalazi se u Okvirnoj odluci i također ne pravi razliku s obzirom na vrstu djela odnosno između kaznenih djela iz kataloga kod kojih se ne provjerava dvostruka kažnjivost i kaznenih djela kod kojih se provjerava dvostruka kažnjivost. Jedinstvena primjena razloga za odbijanje predaje proizlazi i iz svih izvješća Europske komisije o implementaciji Okvirne odluke u državama članicama EU, kao i iz svih komentara i priručnika o primjeni Okvirne odluke. Niti u jednom pravnom, teorijskom ili stručnom izvoru se ne može pronaći tumačenje prema kojem bi provjera bilo kojeg od obligatornih ili fakultativnih razloga bila isključena za kaznena djela kod kojih se ne provjerava dvostruka kažnjivost niti je to pitanje problematizirano ili istaknuto. Uniformni je zaključak da sudovi imaju obvezu provjeravati postojanje razloga za odbijanje predaje za sva kaznena djela za koja se primjenjuje europski uhidbeni nalog. 

  Primjena razloga za odbijanje predaje samo na neka kaznena djela je vrlo važna pravna pretpostavka jer dovodi do bitno različitog pravnog položaja građana u mjeri da će neki od njih biti predani pravosuđu druge države i protiv njih će se voditi kazneni postupak, a drugi neće, s obzirom na to koje kazneno djelo im se stavlja na teret, da ona mora biti propisana zakonom. Da je europski ili hrvatski zakonodavac želio diskriminirati okrivljenike, on bi tu odlučujuću pravnu pretpostavku propisao u Okvirnoj odluci odnosno u Zakonu. 

  Osim toga, Vrhovni sud je zaboravio jedno drugo načelo, koje je već desetljećima utvrđeno u pravu Europske unije. Tumačenje nacionalnog prava sukladno pravu EU, nikada ne smije dovesti do pogoršanja prava pojedinca u postupku pred nacionalnim sudom. Dakle, sud nikada ne smije tumačiti nacionalnu normu sukladno pravu EU na štetu pojedinca, a to je Vrhovni sud upravo učinio u predmetima Perković i Mustač. Valja upozoriti i da se zakoni pišu za građane Republike Hrvatske, a ne samo za suce i druge pravosudne djelatnike, i zakonske odredbe moraju biti jasne i precizne. Stoga nije prihvatljivo da bi jedino Vrhovni sud razumio što piše u zakonskim odredbama, a da drugi građani nisu sposobni shvatiti značenje zakonskih odredbi. 

 Jeste li se susreli s odlukom suda iz neke druge države EU koja je na tragu odluke hrvatskih sudova za Perkovića i Mustača?

  – Države članice različito su implementirale fakultativni razlog za odbijanje predaje iz Okvirne odluke, koji se odnosi na zastaru. Tako je 15 država članica u svom implementacijskom zakonodavstvu propisalo nastupanje zastare kaznenog progona prema domaćem pravu u slučaju kada postoji jurisdikcija za kazneni progon protiv tražene osobe te države kao obligatorni razlog za odbijanje predaje, a 13 država kao fakultativni razlog. Među državama koje ne predaju građane ukoliko je prema njihovom pravu nastupila zastara jesu Austrija, Francuska, Grčka, Italija, Mađarska, Nizozemska, Njemačka, Slovenija… Prema istraživanju sudske prakse tih država EU, sudovi odlučuju sukladno nacionalnim zakonima i ne predaju građane bez obzira o kojoj se vrsti kaznenog djela radi. Nigdje sudovi nisu odlučili da se za 32 kategorije kaznenih djela za koja se ne provjerava obostrana kažnjivost ne primjenjuje nacionalno pravo odnosno ne provjerava zastara. 

  Tumačenje Vrhovnog suda, prema kojem zastara nije procesna pretpostavka već materijalnopravna pretpostavka i dio pojma obostrane kažnjivosti, nepoznata je u međunarodnom i poredbenom pravu, te je protivna ranijoj praksi Vrhovnog suda kao i hrvatskom Ustavu. 

 Apsurdna situacija

Situacija je još nevjerojatnija zbog činjenice da je Njemačka odbila već dva hrvatska uhidbena naloga. 

  – Njemački Ustavni sud je razvio opsežnu praksu o primjeni europskog uhidbenog naloga, uključujući odluke o zastari kaznenog progona, primjerice samo u 2011. Njemačka je u 19 slučajeva odbila predaju temeljem europskog uhidbenog naloga zbog zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja kazne. U Njemčkoj je praksa otišla tako daleko da je prizivni sud u Karlsruheu proširio zapreku za izručenje temeljem europskog uhidbenog naloga zbog zastare i na osobe koje nemaju njemačko državljanstvo, ali se nalaze na teritoriju Njemačke. Zato smo i došli do apsurdne situacije u kojoj bi Njemačka odbila predaju Hrvatskoj hrvatskih državljana zbog nastupanja zastare prema njemačkom pravu.