ZAGREB – Djevojke oboljele od anoreksije koje su teško pothranjene i imaju BMI niži od 17kg/m, neće se više hospitalizirati u Klinici za psihijatriju »Sv. Ivan« na zagrebačkom Jankomiru, gdje se nalazi i dnevna bolnica za poremećaje prehrane. U bolnici su, naime, procijenili da im je to preveliki rizik jer im bolnički sustav ne osigurava internističku potporu u slučaju životne ugroženosti oboljelih djevojaka. Zbog manjka sustavne potpore u liječenju anoreksije, u pitanju su ljudski životi.

– U zadnje vrijeme dogodilo se nekoliko slučajeva da se djevojkama doslovno spašavalo život. One dođu u Jankomir u jako lošem stanju, a ako ih radi poboljšanja organskog statusa prebace u drugu bolnicu na gastroenterološki odjel, tamo se ne zadržavaju dovoljno dugo da bi im se stanje popravilo. To su osobe s iznimno niskom tjelesnom masom, kod kojih može doći do zatajenja srca ili bubrega, pa i smrtnog ishoda, objašnjava Maja Krčelić, majka djevojke oboljele od anoreksije.

Na rubu života

Problem je u tome što u Hrvatskoj ne postoji jasno definiran protokol internističkog liječenja oboljelih nakon što napune 18 godina života, već sve ovisi o dobroj volji i entuzijazmu pojedinaca. Malobrojni su liječnici koji se bave poremećajem prehrane, a oni drugi najčešće nemaju dovoljno razumijevanja za oboljele koji vrlo često odbijaju liječenje. Iako je anoreksija primarno psihički poremećaj, u situacijama ugroženosti života ishod ovisi o internističkoj skrbi. Kad je riječ o djeci i maloljetnicima, u Vinogradskoj bolnici sustav liječenja postoji i dobro funkcionira, ali za one koji prijeđu dobnu granicu od 18 godina to više nije slučaj.

– Sve je više oboljelih, a sustav na to nema odgovor. Te su djevojke osuđene biti kod kuće, a kad se dogodi teška situacija, doći će hitna i možda ih hospitalizirati, da bi ih nakon dan-dva iz bolnice vratili kući. U anoreksiji se zna dogoditi nagli pad na težini, a tada se djevojke doslovce uruše u roku od nekoliko dana. One su na rubu života, to razdoblje može biti od presudne važnosti da se ne dogodi ono najgore, ističe Krčelić.

Dr. Hrvoje Handl, voditelj Dnevne bolnice za poremećaje prehrane (H)RANA u Jankomiru, potvrđuje da u pogledu liječenja anoreksije postoji manjak senzibiliziranosti za poremećaje prehrane i manjak liječnika internista koji bi se time bavili. U Dnevnoj bolnici i dalje primaju sve s BMI višim od 15 i motiviranošću za liječenje, ali hospitalizaciju smatraju previše rizičnom.

– Imali smo djevojke s niskom tjelesnom masom, s BMI 12 ili 13, koje primimo u bolnicu jer imaju anoreksiju i hitan su psihijatrijski slučaj. Ali netko nam može umrijeti jer nemamo adekvatnu internističku podršku. One moraju dobiti na tjelesnoj masi kako ne bi bile životno ugrožene. Kad je uspijemo pronaći, internist im najčešće da infuziju i vrati ih natrag na psihijatriju. Imali smo situaciju djevojke koja je tako rapidno pala na težini da nije mogla stajati, nego je čučala pred mojom ambulantom. U Vinogradskoj su je primili jer su procijenili da je životno ugrožena, ali da je imala kilogram više, ne bi je primili, navodi Handl.

Bolja suradnja psihijatara s internistima značila bi mnogo za teško oboljele djevojke. Problem je u tome što one često odbijaju internističko liječenje i nastoje što prije otići iz bolnice. Ipak, to nije razlog da se od njih odustane, smatra dr. Handl. U pravilu, oboljeli na odjelu interne danas provedu par dana, a za podizanje tjelesne mase trebali bi tamo boraviti barem tri tjedna.

Visok recidiv

– Pitam se treba li netko umrijeti da se stvari promijene, i čija će to biti sramota, upozorava. U Klinici »Sv. Ivan« imaju internista, ali to ne znači mnogo jer njemu radno vrijeme završava u 16 sati, a teško pothranjena djevojka može u svakom času ući u srčani arest. Da bi se takva stanja mogla u cijelosti liječiti na Jankomiru, bolnici bi, kaže dr. Handl, trebao čitav medicinski internistički tim i dogradnja bolničke zgrade.

Na internističkim odjelima drugih bolnica nisu skloni dugotrajnoj hospitalizaciji djevojaka s anoreksijom, najviše zbog toga što pacijentice same ne žele ostati, a onda i zbog visokog recidiva bolesti, kao i činjenice da zdravstveni sustav teži sve kraćim hospitalizacijama.

– Sve osobe s BMI ispod 15 smatraju se teško pothranjenima i time imaju indikaciju za neki vid medicinski kontroliranog hranjenja. Ali hospitalizacija je stvar dogovora. Načelno, ljudi po zakonu imaju pravo ne jesti i biti pothranjeni, što znači da ne možemo nekoga prisilno hospitalizirati, pacijent na to mora pristati.

Problem je što većina ne prihvaća liječenje, što je hospitalizacija radi kontroliranog unosa energije dosta duga, i do četiri tjedna, i to u uvjetima gdje se ide na brži obrtaj pacijenata, objašnjava prim. dr. Vedran Tomašić, internist KBC-a »Sestre milosrdnice«.

Liječnike, kaže, dodatno frustrira to što pacijentice u potpunosti negiraju problem i doživljavaju liječenje kao atak na svoje tijelo, sklone su prekinuti hospitalizaciju, i velika je vjerojatnost da će se dogoditi recidiv.

– To mora biti partnerski odnos, a ne prisila. One moraju biti svjesne da su tu zbog svog odabira. To su često kontrolirano manipulativne osobe, morate pristajati na puno bespredmetnih rasprava, a to je u domeni psihijatrije. Najčešće za takvo liječenje nema strpljenja ni liječnik, ni sustav, a u krajnjoj liniji niti pacijentice, ističe dr. Tomašić.

Osobe s anoreksijom iz tog su razloga vrlo rijetki pacijenti na gastroenterološkim odjelima, liječe se većinom kroz dnevne bolnice, pa stoga ni internisti nemaju mnogo prakse s ovom bolešću. Događa se loptanje pacijentima, umjesto da se osnuje specijalizirani tim i referentni centar koji bi se bavio liječenjem anoreksije u svim aspektima bolesti. Takvi modeli u inozemstvu postoje, samo bi ih trebali preslikati i implementirati u naš zdravstveni sustav, smatraju naši sugovornici. Koliko je to doista potrebno i to bez odgode, govore brojke koje su neumoljive: lani je na listi čekanja za Dnevnu bolnicu za poremećaje prehrane u Jankomiru bilo 25 pacijenata, a sad ih je na listi više od 50.

Istodobno, na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju pri KBC-u Zagreb prije pandemije tjedno bi imali jedan do dva slučaja poremećaja prehrane, a danas svakodnevno zaprimaju nekoliko novih pacijenata.