Dejan Kovač najmlađi je, barem za sad, među onima koji će u utrku za predsjednika Republike Hrvatske. Od svih kandidata on je zasigurno u najboljoj fizičkoj formi. Može se pohvaliti respektabilnom znanstvenom karijerom, postdoktorant je na Princetonu. Trošit će za kampanju mahom vlasti novac, obići će svaki kutak zemlje, pa i svoju Županju u kojoj je kao dijete brojao granate koje po krovovima padaju…

No, onom tzv. običnom biraču ponajprije će ipak zapeti za uho činjenica da se Kovač zbog kandidature vratio iz SAD-a u trenutku kad iz ove zemlje ljudi njegovih godina, a 35 mu je – mahom odlaze. Logično je stoga bilo razgovor početi s pitanjem – zašto!? Slučaj je, međutim, htio drugačije. Dok se sjedalo za stol na zaslon njegova mobitela stiže nešto što mu je izmamilo osmijeh. A tamo fotomontaža, karikatura. Na njoj premijer Plenkovića i Einstein. Sjede njih dvojica pa premijer kazuje znanstveniku: »Alberte, vjerujem ti da nisi glup, ali bez stranačke iskaznice ne mogu te zaposliti!«

Članska iskaznica. Navodno vas je nemogućnost da se zaposlite zato što niste učlanjeni u prvu stranku i potjerala iz Hrvatske.

– Istina. Otišao sam jer nisam mogao dobiti posao, a nisam ga mogao dobiti jer nisam bio stranački podoban. Ja sam iz skromne obitelji. Mama i tata su uvijek znali vrijednost obrazovanja, ulagali u mene, no došao sam do te faze da su mi profesori s fakulteta rekli; nećete dobiti nikada ovdje posao, prepametni ste, odite pokušajte vani. Tako da sam davne 2009., 2010. i otišao, a bila je puno bolja situacija u društvu i puno manje nepotizma i korupcije preko zapošljavanja. Kako sam se sa svojih 25, 26 bavio nogometom mama i tata su mislili da se zbog nogometa ne želim zaposliti. Vidiš Dadu Pršu kako je uspio s 31 godinom, pa misliš ima šanse i za mene. Ali, nije bilo tako.

Posjeo sam mamu i tatu za stol, doslovno su prošli kroz moje mailove i vidjeli oko 190 oglasa za posao, 190 odbijenica i samo jedan ili dva razgovora za posao. To je paradigma koju moramo razbijati. Jedna od mojih rečenica je i ona da ću biti za Hrvatsku znanja i obrazovanja, a ne veza. Radimo kurikularnu reformu. Što će nam ako se svi zapošljavaju preko veze. Nama obrazovanje ne treba, već kad se djeca rode treba doslovno baciti novčić da se vidi idu li u HDZ ili SDP. Odmah ga u rodilištu učlaniš u stranku i neka žive takav život.

Dejan Kovač, Foto: D. KOVAČEVIĆ

Riba smrdi od glave

Sad će vam ljudi, i to na osnovu iskustva, kazati; evo ga još jedan koji tuče po općim mjestima, kao da ne znamo i sami sve to i kao da je prvi koji se sjetio obećati obračun s korupcijom pa ništa.

– Treba prvo pogledati tko su ti koji su tako pričali u prošlosti, jer i oni su proizvod ovog sustava. Trebate pogledati i ostale kandidate, jer to su sve stari istrošeni kadrovi iz ovog sustava. Ja sam se školovao vani i međunarodno sam priznata osoba. Osim Škore jedini sam doktor znanosti. Predsjednica nam je još studentica. Jedini sam koji ima relevantnog rada u privatnom sektoru. Nitko od njih nema inozemne karijere, ako izuzmemo karijere Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović koje su im napravili SDP i HDZ. Milanović je četiri godine bio premijer, Grabar-Kitarović pet godina predsjednica i njih dvoje su uvelike pridonijeli da je Hrvatska danas zemlja iz koje je 300.000 mladih otišlo, čije je zdravstvo i obrazovanje u kolapsu, mirovinski sustav u kolapsu. Dolazi nova recesija i razlog zbog kojeg sam se vratio je da pokažem da je moguće imati političku odgovornost i političku volju.

Možda su nam mehanizmi što ih imamo na raspolaganju jednostavno loši. Možda se bolje ne može.

– Milanović i Grabar-Kitarović su dva glavna protukandidata i to samo zato što ih mediji guraju. Ja ih ne vidim kao bolje. Milanović u četiri godine Vlade nije ništa napravio i neozbiljno je da sad pljuje po HDZ-u. S druge pak strane, SOA je prije dvije i pol, tri godine napravila izvješće u kojem stoji da nam je korupcija, pogotovo u pravosuđu postala sigurnosni problem, to direktno spada pod njene ovlasti i nije ništa napravila. Molim lijepo, sjedite se za stol i riješite problem. Riba od glave smrdi. Ne možemo rješavati korupciju u društvu ako ne riješimo pravosuđe.

Kako biste vi to riješili problem korupcije?

– Ne možemo riješiti korupciju dok nam je pokvareno pravosuđe koje treba biti lijek za korupciju. Ono što pokušavam napraviti je da u principu izmišljam novu vakcinu. Ne treba nam novih zakona, imamo već 9000 zakonskih propisa. Treba nam poštivanje zakona i treba nam transparentnost. Jer ako nećemo pokazati transparentnost na visokim političkim funkcijama kako ćemo to očekivati od građana!? Vrijeme je da se neki ljudi stave na klupu i uvedu nove osobe u političku igru. Tek tad možemo prosperirati.

Za sve to što govorite ipak će vam trebati i parlament, suradnja s istim tim SDP-om i HDZ-om.

– Jasno da hoće, ali kad god smo imali premijere i predsjednike iz iste opcije ništa nije napravljeno. Tek su se neke stvari rješavale kada je osoba na predsjedničkoj poziciji bila iz drugog pola. Nama upravo to fali, političke konkurencije! Kad je Kolinda Grabar-Kitarović komentirala premijera, ali da je relevantno a ne populistički!? Nikad.

Vjerujem u Hrvatsku

Meni teže pada što nije komentirala napad na Srbe kod Knina zato što gledaju »krivu« nogometnu utakmicu.

– Ja sam reagirao, rekao da se počinitelji moraju identificirati, locirati i procesuirati. Mora se postaviti presedan da se ovakve stvari u Hrvatskoj neće tolerirati. Na može par huligana reprezentirati volju cijele Hrvatske.

Svejedno mi je teško dokučiti zašto ste se s dvoje djece vratili iz SAD-a pa ušli u utrku za predsjednika.

– Ja vjerujem u Hrvatsku, projekt Hrvatske. Hrvatska je jedan korak od bankrota, ali s pravim reformama mi smo dva koraka od toga da postanemo, ako ne Švicarska, ono barem puno bliže Slovačkoj. Sve te zemlje koje su bile u istočnom bloku otišle su naprijed zahvaljujući reformama. Zato su nas prešišale.

Ovaj narod možda reforme neće?

– Nije da neće već se u medijima prodaje takva slika. Zavladala je apatija jer je i SDP-u i HDZ-u u interesu da se održi status quo. Mi ozbiljne reforme nikada nismo imali. Birokratska manjina drži zarobljenu cijelu produktivnu Hrvatsku. Imamo Rimca. Imamo zarobljenog potencijalnog novog Nikolu Teslu. Zamislite koliko morate biti bolji od sustava. Zamislite da imate bolji sustav koliko bi Rimaca imali!?

No, što tu, koliko realno predsjednik može? Najavljujete primjerice kako ćete plaćati diplomate i po učinku ovisno od toga koliko poslova sklope. Kako ćete taj varijabilni dio plaće odrediti diplomatu u Vatikanu ili pri UN-u recimo?

– Sve se da riješiti. To da se ne može govore ljudi koji ne razumiju tržišnu ekonomiju. Zna se kako se uređuje fiksni, a kako varijabilni dio.

Često spominjete tržište, slobodno tržište, potrebu da se svatko od nas dokaže na tržištu. Samo nit je tržišta uređenog, niti puka spremnog za tu bitku. Zapravo se tržišta, pa i s pravom, bojimo.

– Zato što nam je neoklasični kapitalizam prodan uz napomenu »to su babaroge i sotonisti«. Doktorirao sam na neoklasičnoj ekonomiji, ali znam i marksistički, utopistički pravac, kinezijance, utopiste.. Znam sve ekonomske škole i sve one proizlaze iz političkih uvjerenja. Ali, možete imati različita politička uvjerenja, čak i različite instrumente, a da dajete iste ciljeve. Zato ne vjerujem u politički spektar. I zato me hoće etiketirati; ti si liberal, ti si demokrat, socijaldemokrat…

Dejan Kovač, Foto: D. KOVAČEVIĆ

Ne glumim domoljuba

I što ste!?

– Nisam ja ništa! Ja sam profesor političkih ekonomskih znanosti. To je kao da pitate Nikolu Teslu vjeruje li u parni stroj ili konja. To su fore koji se koriste u ovakvim kampanjama gdje vas po svjetonazorima žele strpati u neku grupu. U interesu je Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović da nas se sve ocjenjuje po svjetonazoru, a ne po sadržaju, jer smo društvo jako polarizirano na partizane i ustaše, lijevo i desno. U takvoj bitci nitko od nas nezavisnih kandidata nema šanse. Samo, hoće li svjetonazor našoj djeci stavit kruha na stol? Hoće li svjetonazor našoj djeci dati bolje obrazovanje? Hoće li svjetonazor dati našoj djeci bolje zdravstvo!?

Neće, ali će, posve vjerojatno odlučit i ove izbore.

– Neće. Zato sam i došao da razbijam mitove. Imate primjere i u inozemstvu i hrvatskoj povijesti da su autsajderi pobjeđivali. Ljudima je dosta SDP-a i HDZ-a i hoće promjenu.

I ne sumnjate da imate dovoljno vremena da stignete glasačima objasniti kolika je kvaliteta vašeg programa!?

– Imam tri mjeseca. Svaki tjedan ću visjeti ljudima na glavi i mislim da će svi dobiti moju poruku da želim dobro.

Kakvu ste im poruku poslali vezavši se uz HSLS, stranku koje je u koaliciji s HDZ-om, a najblaže rečeno i nema neki rejting?

– Ja se vežem uz osobe ne uz stranke i građevine. Vezao sam se za gospodina Darija Hrebaka, gradonačelnika Bjelovara, jer smo radili projekt transparentnosti i sprečavanja korupcije. Našli smo se generacijski, imamo obojica dvoje male djece i obojica shvaćamo da je ovakav sustav neodrživ. Hrebak je uveo sustav transparentnosti u Bjelovaru, svaki trošak svake provučene kartice gradske možete vidjeti uživo. Isti princip uvesti ću i na Pantovčak, a onda i u diplomaciju da se zna koliko se troši i na što. A zamislite da to napravimo u Zagrebu, Rijeci, Splitu…

A što ako vam ipak ne uspije pohod na Pantovčak?

– Nema razloga da ne uspije. Vjerujem u sebe jako. U svaku bitku u koju sam ušao bio sam autsajder, pa iz Županje došao do Princetona. Ljudi su dosta komotni i ulaze samo u bitke u kojima mogu pobijediti. Ali ako ulaziš samo u bitke koje možeš dobiti ne napreduješ i ne rasteš, a onda kao da nisi ni živio. Radije ću živjeti 40 godina kako spada, nego 100 godina nikako. To je uvijek bio moj životni moto, pogotovo kad su mi svi umrli. Umro je i moj mentor Alan Krueger, glavni ekonomski savjetnik predsjednika Obame, prije tri mjeseca. Shvatiš koliko je život kratak i da su ti prioriteti obitelj, domovina. Ne glumim domoljuba kao Mel Gibson u »Hrabrom srcu«, ali to su prioriteti.

Faul na Prosinečkom

Upoznali ste važnog svijeta, prijatelja imate i među nobelovcima, hoće li se koji od njih pojaviti u kampanji?

– Adute čuvam. Vidjet ćete sve. Bit’ će iznenađenja.

Otkrijte nam onda tko će vam pjevati na inauguraciji. Ovo je zemlja u kojoj i to može biti presudno.

– Ne znam, nisam o tome razmišljao. Sigurno neka mlada osoba, neiskvarena, koja nije u sustavu, a jest kvalitetna poput mene. Škoro i Grabar-Kitarović mi sigurno neće pjevati.

Hoćete li mrvu bar amerikanizirat kampanju? Zapravo, niste mi rekli što je u Americi dobro, a što ne?

– Što se kampanje tiče, sve u svoje vrijeme. Amerika ima neke prekrasne stvari. Na sveučilištu sam radio s kolegom iz Indije, kolegicom iz Afrike, dvojicom iz Kolumbije. Nitko vas ne gleda jeste li crn, zelen, žut, ili iz Hrvatske. Gledaju tvoj sadržaj. S puno ljudi koji su bili naizgled različiti sadržajno sam bio povezaniji nego s dosta ljudi ovdje. Prekrasna je to energija. Taj dio demokracije bi htio i ovdje pa da nema incidenata poput ovog u Kninu, da shvaćamo građanske dužnosti i građansku odgovornost. A ono što je u Americi loše je to da nemaju socijalnog kapitala uopće. Radiš 16 sati i onda svatko na svoju stranu. Fali mi otići s dečkima na nogomet, poslije posla na piće. U tome su Hrvati prekrasni. Tko god je od mojih prijatelja došao ovdje rekao je da velikodušnijeg i srčanijeg naroda od nas vidio nije.

Samo nam, znači, fali dobra ekonomija.

– Tako je, fali nam dobra ekonomija.

Pobijedite li, a ne dvojite da hoćete, dobit ćemo predsjednika koji triatlone trči i koji je nogomet igrao na visokoj razini za NK Zagreb. Atipičan ste kandidat.

– Igrao sam protiv Luke Modrića nekoliko puta, Niko Kranjčar je moja generacija, čak i protiv Prosinečkog kad se vratio u Zagreb i to mi je najdraže. Robi je tad već bio stari mačak i najviše me je oduševio. Moram sa pohvaliti; uspio sam napraviti jedan faul na Prosinečkom.

Očekujem podmetanja

S obzirom da ste igrali nogomet, a vrstan ste znanstveni analitičar, dajte recite nisu li Vatreni ipak propustili priliku biti svjetski prvaci?

-Velika je jugoslavenska dijaspora u Princetonu. Moj berber je Alija iz Srebrenice, moje kolege vaterpolisti iz Srbije i Crne Gore Momir i Jovan, gledali smo sve utakmice i navijali za Hrvatsku od početka do kraja. Zato me ovo kod Knina užasno pogađa. A jesmo li trebali pobijediti? Nogomet je takav, ovisi o sreći, sucu. No, reprezentacija je pravi primjer kako Hrvatska može biti uspješna.

Što li su vam samo Alije, Momir i Jovan rekli na to da idete natrag u Hrvatsku biti predsjednik?

– Svi me podržavaju.

I ne čini im se ni ludo ni nemoguće!?

– Ne.

Strast za nogometom razumijem, ali zašto triatlon, ekstremne utrke?

– Kako sam rastao u znanosti tako sam pomicao i fizičke granice. Prvo sam krenuo na pet kilometara, pa deset, pa polumaratoni, triatloni. Jednostavno volim izazove. Prvi sam Hrvat na Spartanu 24. Utrke na Islandu, temperatura na -20, vjetar od 70 kilometara na sat, a vi 24 sata trčite i prelazite vojničke prepreke.

Nego, s obzirom da upozoravate na neodrživost sistema koji je na snazi, koliko uopće Hrvatsku dijeli od propasti ako nastavi po starom?

– Ako sve ostane isto propadamo sigurno. Ali, ja ću postati predsjednik, imat ćemo na proljeće novu parlamentarnu većinu i idemo naprijed.

Simpatičan je vaš optimizam, ali kao starom skeptiku teško mi je u uspjeh operacije vjerovati. Vjerujem u promjene, ali ne vjerujem da će se promijeniti išta.

– Vjerujte u svoju djecu i unuke.

Zato ne sumnjam uopće kako će kampanja iznjedriti kojekakve teorije, da ste kukavičje jaje, agent plaćenik….

– Mason, tajni agent… Sve sam to, ha ha. Biti će sigurno podmetanja. Tkogod se na ljevici ili desnici osjeća zbog mene ugroženo, napasti će. Ali, već pet godina istražujem korupciju, pa neka napadne. Čeka ga itekakav protuudar. Ma, jedino bitno je to da sam se vratio pomoći Hrvatskoj, a ako sam se vratio ja vratit će se i drugi.

Radije ću ovdje biti podstanar u 35 kvadrata, nego živjeti vani

Koliko vas je zapravo na sve ovo ‘natjeralo’ iskustvo življenja vani? Što je to vani bilo dobro, a što loše? I dakako, opet moram pitati zašto ste se odlučili vratiti?

– Cijeli život meni je karijera bila na prvom mjestu. Tako smo nekako moja supruga i ja planirali, biti pet do deset godina vani, zaraditi neke novce i vratiti se. A onda je prvo umrla njena mama, pa zatim moja mama. Pa je njen tata imao rak i umirao dok je Katarina bila trudna s našom kćeri Laurom. Bio nam je to užasan šok. Dobili smo sina na Božić i oboje se rasplakali, jer nemaš s kim tu radost podijeliti…. Tad shvatiš da karijera nije najbitnija. Uvijek mi je obitelj bila bitna, sad mi je postala super bitna.

Svi misle da je drugdje bolje. Je, u Americi si plaćen za sve što zaradiš, puno su veće plaće, bolji životni standard, ali nemaju taj socijalni moment. Radio sam 12 do 16 sati, živio u 300 kvadrata, a na kraju dana shvatiš da djecu ne vidiš. Bilo smo i razdvojeni jedno vrijeme. Radije bi da ovdje živim kao podstanar u 35 kvadrata, nego vani. Moja karijera može čekati, ali Hrvatska nema vremena.