Politički analitičar Davor Gjenero u razgovoru za naš list analizira situaciju u ipak, čini se, predizbornoj 2023. godini.

Kada bi prema vašoj procjeni mogli biti sljedeći parlamentarni izbori?

– Izvjesno je samo to da će izbori biti redoviti, da će biti održani nakon početka četvrte godine mandata parlamenta i Vlade, a mandat ovog saziva Sabora može trajati maksimalno do 22. srpnja iduće godine. U Hrvatskoj je Sabor bio raspušten »po sili Ustava« samo jednom, 1999. godine, u vrijeme terminalne bolesti tadašnjeg predsjednika, a jedan od posljednjih akata, koji je taj saziv Sabora morao donijeti, bilo je ustavno rješenje o »privremenoj spriječenosti« predsjednika, kako bi skrbnik nad dužnošću predsjednika mogao raspisati parlamentarne izbore.

Sigurno je da će parlamentarni izbori biti raspisani prije tog posljednjeg roka, a iako je predsjednik Republike taj koji ih raspisuje, ipak glavnu riječ pri raspisivanju izbora ima vladajuća većina, jer ona može provocirati izbore raspuštanjem Sabora. Predsjednik, doduše, može »manevrirati« u vrlo skučenom manevarskom prostoru, može, sukladno svojim interesima, raspisati izbore na jednu od tri nedjelje, prema Ustavu mora ih raspisati u roku od najmanje 30, a najviše 60 dana od raspuštanja Sabora, ali uglavnom mu pritom ne ostaje neka stvarna mogućnost političkog utjecaja ili relevantnog privilegiranja neke od strana u izbornom procesu.

Sigurno znamo da će izbori za Europski parlament biti u svibnju, pa bi se moglo činiti da bi bilo idealno povezati te dvoje izbore. Pitanje je, međutim, kome je to u interesu. Čini mi se da bi time najviše dobile populističke protueuropske stranke, jer njihovo, uglavnom euroskeptično biračko tijelo nije zainteresirano za europsku političku razinu i u većoj mjeri od liberalnoga ili konzervativnoga proeuropskoga biračkog tijela apstinira od tih izbora.

Raspisivanje obaju izbora istovremeno povećalo bi odaziv na izbore euroskeptika i veća je vjerojatnost da kandidati, poput sadašnjih zastupnika Sinčića ili Kolakušića, koji su ostali izvan povezivanja u političke frakcije u Europskom parlamentu i europske političke stranke, a Sinčić je bio prepoznat i kao član neformalnog kluba »prijatelja Rusije« u EP-u, budu ponovo izabrani, vjerojatno i u većem broju nego 2019. godine.

Sadašnji predsjednik Republike, koji gradi populistički, protueuropski i protuatlantistički politički identitet, i na predsjedničkim će se izborima oslanjati i na to političko tijelo, ima interesa utjecati na to da što više protivnika EU-a izađe na europske izbore, pa sigurno ne bi opstruirao pokušaj da ti izbori budu na isti dan, ali sadašnjoj proeuropskoj parlamentarnoj većini, kakvu je oblikovao Andrej Plenković, to ne bi bilo u interesu.

Kasni datum

Ako bi Sabor bio raspušten po sili Ustava, tada bi predsjednik mogao izbore raspisati vjerojatno ili za 8. ili za 15. rujna, ali to se ne čini izglednim. Odlaganje izbora za tako kasni datum moglo bi biti povezano i s krizom ako se ne bi moglo lako utvrditi postoji li ili ne postoji parlamentarna većina koja može formirati novu izvršnu vlast, jer bismo se približili terminu u kojem moraju biti održani novi predsjednički izbori, a ne bi bilo dobro da predsjednik Republike, koji upravo u to vrijeme ulazi u izbornu kampanju, obavlja najvažniji, ako ne i jedini relevantan posao iz svojih ovlasti: izbornom pobjedniku povjerava mandat za sastavljanje vlade.

Tako kasni izbori ne bi bili u interesu niti premijeru Plenkoviću jer bi tada ostao bez manevarskog prostora da odluči hoće li domaću političku karijeru zamijeniti europskom, ali mu nije svejedno niti to tko će voditi izvršnu vlast u trenutku kad Hrvatska bude donosila odluku o tome koji će je akter zastupati u Europskoj komisiji. Zbrojimo li sve, valja očekivati da ćemo na parlamentarne izbore izaći ili na kraju prvoga kvartala iduće godine ili na samom početku drugoga.

Kako gledate na trenutno stanje na političkoj pozornici desno od HDZ-a? Kako je moguće da se hrvatska desnica ne može ujediniti na način da barem zajednički izađe na parlamentarne izbore?

– Čini mi se da je pomalo pretenciozno stranke s parlamentarne margine, koje ne pripadaju »ustavnom luku«, nazivati »desnicom«. Radi se o organizacijama koje objektivno nisu sposobne oblikovati javne politike, koje nemaju racionalan pozitivni program, koje u pravom smislu riječi nisu stranke jer ne mogu niti obnašati vlast, niti utjecati na nju, a okupljene su oko samoproglašenih lidera.

Kad nemate stvarni racionalni program, ne možete ga kompromisima uskladiti s eventualnim partnerom, a populističke opcije ionako preziru kompromise, koji su osnova političkog parlamentarizma, jer misle da su oni nepoželjni, posljedica oportunizma i nedostatka političke »hrabrosti«.

Zato te političke opcije i ostaju fragmentirane, a ako se i dogodi neko kratkotrajno grupiranje, ono ne traje dugo i ne može rezultirati realnim utjecajem na vlast jer je logično i očekivano, da ne kažemo zakonomjerno, ono što se u ovom mandatu dogodilo sa zastupničkim klubom Domovinskog pokreta, koji se sad i formalno prepolovio.

Po političkim kuloarima se priča da bi Domovinski pokret mogao nakon izbora koalirati s HDZ-om. Bismo li zaista nakon izbora mogli svjedočiti vladajućoj većini u kojoj bi bili Ivan Penava i Milorad Pupovac?

– Unutar »ustavnog luka« normalno je da sve stranke međusobno mogu koalirati. Velik izazov za demokratsku političku kulturu i demokratske odnose svako je koaliranje s opcijama koje ne spadaju u »ustavni luk«. Sjetimo se, uostalom, kako veliku cijenu austrijski narodnjaci i danas plaćaju zbog političke avanture njihova bivšega stranačkog vođe Sebastiana Kurza s Heinz-Christianom Stracheom i njegovom Slobodarskom strankom, koja je trajala godinu i pol, sad već daleke 2017. godine.

Milorad Pupovac je stranku, kojoj je dugo davao politički profil, a relevantno razdoblje je i vodio, iz (post)nacionalističke pretvorio u konstitucionalno patriotsku opciju i konsolidirao je u umjerenom lijevom centru. Gotovo bih se mogao kladiti da Pupovac ne bi sudjelovao u vladajućoj koaliciji u kojoj bi Domovinski pokret bitno utjecao na javne politike, a jednako sam uvjeren da niti trenutni predsjednik HDZ-a ne bi bio dijelom takve političke opcije.

Teže je nagađati o eventualnom »pragmatizmu« političkih stranaka i o tome da bi HDZ ili SDSS s nekim drugim političkim vodstvom mogli sudjelovati u takvoj koaliciji.

S druge pak strane, neki čelnici Mosta govore o suradnji nakon izbora sa SDP-om i Možemo! u nekakvoj koaliciji u kojoj se ne bi dirala svjetonazorska pitanja. Je li takvo nešto moguće?

– Što vrijedi za Domovinski pokret kao stranku, koja ne pripada »ustavnom luku«, vrijedi i za Most. Očito je da je Most u svojevrsnoj koaliciji ili kohabitaciji s trenutnim predsjednikom Republike, a on je pokrovitelj i posredno kontrolor procesa unutar žalosno zapuštenoga i degradiranog SDP-a, koji formalno vodi Peđa Grbin, vrativši mu identitet autoritarne ljevice, u što je u Račanovo vrijeme demokratsku stranku, neprijateljskim preuzimanjem 2007. godine, pretvorio Zoran Milanović.

Eventualna koalicija degradirane ljevice, koja je izgubila svoju glavnu komparativnu vrijednost, »dubok kadrovski bazen«, s populističkim pokretom bio bi put u katastrofu, ali je unaprijed jasno da taj put nije izgledan jer, prema onome što govore njihovi ključni policy planeri, nije izgledno da bi u njemu sudjelovala stranka Možemo!, a bez njezine potpore SDP i Most matematički ne mogu formirati koaliciju. Ako bi je i formirali, ona bi bila još teže održiva nego što je bila ona Karamarko – Petrov s Tihomirom Oreškovićem kao premijerom. Ta je, kao što se sjećate, trajala slabih devet mjeseci.

Ustavni luk

Zbog čega se u posljednjih tridesetak godina pokazalo nemogućim da se desno od HDZ-a stvori stabilna desna stranka?

– Zato što za time i nema potrebe, jer sve uvjetno desnije od demokršćanske ili konzervativne pozicije ne spada u »ustavni luk«. Populističke stranke izvan »ustavnog luka«, bez jasne pozitivne ideologije, zakonito su nestabilne, volatilne, a u europskim konsolidiranim demokracijama u proteklih su desetljeće ili dva nešto stabilnije, prije svega, zbog izdašne financijske pomoći koja im različitim kanalima stiže od Putinova totalitarnog režima u Moskvi.

Može li SDP sačuvati poziciju najjače stranke lijevog centra?

– Teško, SDP je izgubio status nacionalne stranke u pravom smislu riječi. Katastrofalno je ono što mu se dogodilo pred prošle lokalne i regionalne izbore, kad u važnoj relativno velikoj županiji nije uspio čak niti predati kandidacijsku listu, što govori da je njegova stranačka mreža decimirana. Izgubio je utjecaj u svim velikim gradovima, osim u Rijeci, što se tiče njegova utjecaja na lokalne vlasti, cijele su regije »bijele pjege«, a u lokalnoj je vlasti u ovom mandatu pokazao da ne zna funkcionirati kao »mlađi partner«, ne samo u Zagrebu, nego mnogo izrazitije u Puli, u Splitu. Za njegov budući položaj u parlamentarnoj areni vjerojatno će presudan biti odnos s Možemo!, a niti u Zagrebu, niti u Puli nije pokazao kapacitete za ozbiljnu suradnju.

Dramatično je izgubio koalicijski potencijal, koji je pokojni Ivica Račan izrazito vješto gradio i ostavio SDP-u kapital najpoželjnijeg partnera u parlamentarnoj areni. Danas niti jedna opcija koja može sama »platiti cijenu sudjelovanja u parlamentarnoj areni«, dakle, koja samostalno prelazi izborni prag, ne želi ulaziti s njim u koalicijsku suradnju, a stranke koje ne mogu samostalno postići parlamentarni status opasno je »sponzorirati« koalicijom, jer je političko ponašanje parlamentaraca, koji zapravo nemaju za leđima relevantnu stranačku infrastrukturu koja im garantira budući reizbor, s jedne strane rizično, a s druge dovodi do svojevrsne prevare birača.

Bi li za SDP i Možemo! bilo bolje da idu zajednički ili da idu odvojeno na parlamentarne izbore?

– Ne čini mi se da vodstvo stranke Možemo! uopće ozbiljno razmatra mogućnost predizbornog koaliranja sa SDP-om. Oni imaju dobru ishodišnu poziciju, koncentrirano biračko tijelo u četiri izborne jedince i zajedničkim izlaskom na izbore samo bi »krpali rupu« raspale zagrebačke gradske organizacije SDP-a. Odnos SDP-a prema Možemo! u Puli, gdje se upetljao u neformalnu gradsku koaliciju koja je povezana s rizikom korupcije, i odnos prema odgovornoj poziciji tamošnje organizacije Možemo!, slučaj nametnute izmjene urbanističkih planova za Lungomare i naznake rizika korupcije koje na sve strane iskaču oko te priče, i to u gradu iz kojega je Grbin krenuo u nacionalnu političku karijeru, kao Milanovićev kandidat za neprijateljsko preuzimanje lokalne vlasti od IDS-a 2013., nije ulog koji bi povećavao vjerojatnost predizborne suradnje s Možemo!

Kako ocjenjujete domet i snagu liberalnih stranaka kao što su Centar, Fokus i još neke manje opcije?

– Liberalno-demokratske vrijednosti daleko su snažnije u hrvatskom biračkom tijelu nego što se to vidi iz odnosa u parlamentarnoj areni. Unatoč krizi koju prolazi, jedina stranka koja je u više ciklusa pokazala da ima parlamentarni potencijal, dakle da je sposobna osvojiti dovoljno mandata za formiranje vlastitog kluba, je IDS, a Istra je uz Međimurje, donedavno i varaždinsku regiju, i uz moj Krk, (koji je ipak »premali« da bi generirao parlamentarni mandat) s PGS-om trajna utvrda liberalne demokracije.

Koliki je potencijal liberalno-demokratskih opcija, iskazalo se u dva navrata: u vrijeme procvata HSLS-a i poslije toga u vrijeme vrhunca HNS-a. Liberalna opcija ima potencijal, možda ne upravljanja izvršnom vlašću, ali sigurno potencijal »king makera«, onoga tko određuje tko će u državi vladati i potencijal opcije koja »diktira agendu« toj izvršnoj vlasti. Sjetite se kako su to uspješno radili Radimir Čačić u ekonomiji, Vesna Pusić u pitanjima demokracije i razvoja društva ili Ivan Nino Jakovčić u pitanjima europskih politika i regionalizma.

Centar i Fokus su na neki način »regionalne stranke«, kao što su to i IDS i PGS. Fokus je silno zanimljiv jer je revitalizirao paradigmu koju je nekoć nosio HNS u zagrebačkom prstenu, gdje uspješno obnaša lokalnu vlast. Ivica Puljak je liberalnoj demokraciji vratio onaj potencijal koji je nekoć s HSLS-om imala u njegovom Splitu.

Činilo se da bi Radimir Čačić s Reformistima mogao igrati važnu ulogu u liberalno-demokratskoj opciji sklonom »sjeverozapadu«, ali je očito bilo previše interesnih prepreka tom projektu, a nažalost i s Matijom Posavcem u Međimurju stvari su »krenule krivo«.

Nažalost, i dobra inicijativa sjajne nizozemske liberalno demokratske stranke VVD i vrlo vrijedne njemačke parlamentarne zaklade Friedrich Naumann, koja je dovela do formiranja takozvane »Amsterdamske koalicije« prije izbora za Europski parlament 2017., nije rezultirala umrežavanjem liberalnih demokrata, iako je dovela do izbora Valtera Flega u EP.

Konflikt, kojim je tadašnji predsjednik stranke Pametno, Ivica Puljak, potresao koaliciju, antagoniziranjem IDS-a, danas je u njegovoj političkoj kombinaciji s današnjim pulskim gradonačelnikom Filipom Zoričićem u međuvremenu samo zaoštren. Na nekoj novoj mreži se, izgleda, ne radi ozbiljno, a to je velika šteta i za liberalnu demokraciju i za nacionalnu političku kulturu.

Loš sustav

U kojem bi prema vama smjeru trebale ići promjene izbornog zakona?

– Latinska poslovica kaže »Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere«, što je naš veliki pravni um Baltazar Bogišić maestralno prepjevao: »Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi«. Tako je i s ovim izbornim zakonom, za koji sam 1999. godine, kad je usvajan, na stranicama vašeg lista, tada kao stalni suradnik, tvrdio da se »grbo rodio«.

Sustav diobe države na deset izbornih jedinica, koje nisu istovjetne s podjelom političkog života u zemlji, pa onda niti sa strukturom organizacije stranačke mreže, što onemogućuje demokratsku proceduru selekcije kandidata, koji prohibitivnu klauzulu definira na razini izborne jedinice, a ne na razini države, koji s relativno malo zastupnika, što ih se bira iz tih jedinica, generira devijaciju u pretvaranju glasova u mandate, pa, iako razmjerni, do neke mjere djeluje kao da primjenjujemo neki oblik većinskog sustava, jednostavno od početka nije dobar, dapače bitno je lošiji od sustava koji smo imali prije toga.

Odavno tvrdim da bi za Hrvatsku bio idealan mješoviti sustav, po uzoru na Njemačku, kojim bi se polovina parlamenta birala u malim izbornim jedinicama, a druga polovina sa stranačkih lista, pri čemu bi se uspostavljala razmjernost i sprečavalo da se dogodi onakva dominacija jedne stranke, kakvu je 1995. proizveo tada primjenjivani »rovovski sustav«. Na taj bi se način osigurala i manjinska zastupljenost i osiguralo pravo pripadnicima manjina na »dva glasa«, onaj za stranačke liste na državnoj razini i onaj u maloj izbornoj jedinici iz koje se bira zastupnik nacionalne manjine.

Treba biti realan, za temeljitu promjenu izbornog zakonodavstva sada, manje od godine i pol prije isteka ovoga parlamentarnog mandata, nema vremena i jedino što se sada može napraviti je provesti uputu i ili prilagoditi »kroj« izbornih jedinica ili stvoriti novi sustav, zasnovan na povezivanju županija u nekoliko izbornih jedinica iz kojih bi se birao nejednak broj zastupnika.

Zbog čega inzistiranje da se granice izbornih jedinica moraju poklapati sa županijskim? Zastupnici su predstavnici građana, a ne svojih županija ili gradova.

– Da bismo neku stranku smatrali stvarno demokratskom, nije dovoljno da ona periodično i u skladu s demokratskim procedurama bira stranačko vodstvo, nego je jednako važno da se na demokratski, razvidan način definira tko predstavlja stranku na izborima na svim razinama.

Zato je liste kandidata na razvidan način moguće formirati samo ako se granice izbornih jedinica podudaraju s administrativnom podjelom države.

Inicijativa okupljanja neovisnih gradonačelnika nije dobro završila

Jesu li Marko Jelić i ostali gradonačelnici opcija koja bi nakon izbora mogla koalirati s HDZ-om?

– Zastupljenost nosilaca izvršnih poslova na lokalnoj razini u nacionalnom predstavničkom i zakonodavnom tijelu ne čini se neupitnom s pozicije sprečavanja konflikta interesa, ali i narušavanja trodiobe vlasti.

Gospodin Ivica Relković, spiritus agens ove inicijative, 2015. je politički uspio oblikovati takvu platformu, koja se pokazala kao pivotalna u parlamentarnoj areni, okupivši neovisne gradonačelnike uglavnom dalmatinskih malih gradova, ali kao što znamo, ta inicijativa nije dobro završila.

Ako mu to ponovo uspije, ovaj put s nešto »većim igračima«, logično je da bi takva opcija, zbog izvornih interesa svojih članova, naginjala suradnji s onima koji mogu osigurati stabilnost javne vlasti, a to sigurno ne bi mogla osigurati nekakva koalicija Grbinove autoritarne ljevice i nacionalističkih populista.