Intenzivno iskustvo

Kada ste ustvari odselili u Pariz i kako je izgledao taj prvi susret s Francuskom?

– Ja sam više od 15 godina radila za riječke medije, najprije na HTV-u, potom na Kanalu Ri i u Jutarnjem listu, da bih na kraju odlučila promijeniti »stranu« i prešla na poziciju glasnogovornice Jadranskih luksuznih hotela (JLH). To je bilo izuzetno iskustvo s obzirom da su u to vrijeme osim riječke Bonavije, Jadranski luskuzni hoteli imali u Dubrovniku vrhunske hotele koji su pod vodstvom tadašnjeg predsjednika JLH-a Gorana Štroka uvelike pridonijeli budućoj okrenutosti Dubrovnika prema luksuznom segmentu.

U jednom je trenutku posao zahtijevao i da se preselim u Dubrovnik, gdje je moja tada trogodišnja kći doživjela svoje prve vrtićke dane. To je doista bilo jedno intenzivno, ali i jako zanimljivo razdoblje, s puno internacionalnih iskustava i susreta koje smo organizirali, sa svjetski poznatim umjetnicima, holivudskim zvijezdama… Inače, ja sam vrlo rano počela raditi, radno iskustvo sam počela stjecati već tijekom Ekonomskog fakulteta, tako da sam do te 2010., kada smo donijeli odluku o preseljenju u Francusku, već imala višegodišnje vrlo intenzivno radno iskustvo. A sama odluka o preseljenju se odigrala poprilično spontano. U nekom trenutku se dogodilo da je moj suprug dobio priliku za nastavak karijere u inozemstvu,što se poklopilo s mojim prikrivenim željama da okrenem novu stranicu u privatnom, ali i profesionalnom smislu. Najprije je krenula intenzivna edukacija jer smo u Francusku krenuli bez da je itko od nas znao francuski jezik.

Je li u početku bilo stresno, nova zemlja, nova kultura, jezik…

– Pa je, ali meni je to u stvari trebalo, krenuti s nečim novim, razvijati se u nekom drugom smislu, naučiti jezik, dodatno se educirati… Kći je tada imala šest godina, stoga sam računala kako će u školu tek sa sedam pa imamo vremena za prilagodbu, međutim, u Francuskoj se u osnovnu školu kreće obavezno već sa šest godina. Tako da je odmah morala krenuti u školu, i to u francusku školu. Onda smo svi zajedno paralelno s njom učili jezik. Malena je, naravno, upijala novi jezik kao spužvica i već za pet, šest mjeseci ga tečno govorila. Na početku je, dakle, bilo izazovnije i što se te jezične barijere tiče.

Studij na Sorbonni

Vrlo brzo ste upisali i francuski jezik na svjetski poznatom sveučilištu Sorbonni?

– Ja sam magistrica ekonomskih znanosti, i kako smo došli u Pariz, najprije sam mislila kako bih upisala neki ekonomski studij. No, trebalo je najprije naučiti jezik pa sam upisala francuski jezik i kulturu na Sorbonni koja je doista institucija, jedno od najpoznatijih svjetskih sveučilišta, koje ima i i izuzetno kvalitetne studije prava, političkih znanosti…

Sjećam se da, iako smo živjeli u Parizu, u tim počecima nisam mogla uživati u Parizu punim plućima jer su preko tjedna bila predavanja, a onda sam preko vikenda morala pripremati ispite te nije bilo puno vremena za istraživanje grada… Nas studenata je bilo sa svih strana svijeta i ne znam kako, ali od prvog trenutka smo se svi nekako sporazumjeli na »lošem« francuskom, dok nam engleski kao zamjenski jezik komunikacije nije bio dozvoljen. I onda sam vrlo brzo upisala studij poslovne administracije MBA.

Naime, kako sam u Francusku stigla nakon rada u JLH-u, dakle iz turizma, tako sam se i nakon preseljenja u perspektivi vidjela u turističkom sektoru. Budući da sam živjela u Parizu koji je svjetska turistička metropola, pratila sam koji su trendovi u tom smislu, počela komparirati i stoga mi se logičnim učinilo upisati MBA, studij Marketing industrije luksuznih proizvoda… Naravno, to je bilo prilično zahtjevno, imali smo, primjerice, predmete kao internacionalno pravo, računovodstvo i slično, pa zamislite sve to još i na francuskom, dok sam u završnom radu obranila temu o mogućnostima razvoja luksuznog turizma u Hrvatskoj. Na neki način sam se pripremala, nadajući se da bih u jednom trenutku, kada se otvori natječaj za direktora Predstavništva HTZ-a u Francuskoj, mogla za njega i aplicirati.

No, prije rada u HTZ-u, radili ste ponovo i kao novinarka?

– Tako je, naime, dobila sam poziv od kolega iz Jutarnjeg lista, u kojem sam dosta godina prije odlaska u Dubrovnik i radila. U to vrijeme, 2010. sam se našla u pravo vrijeme na pravom mjestu i to mi je bilo sjajno jer sam se vratila svojoj prvoj ljubavi, novinarstvu, a živjela sam u Francuskoj. U to vrijeme sam bila stalni dopisnik Jutarnjeg lista i drugih medija iz Pariza te jedini hrvatski novinar akreditiran pri francuskom Ministarstvu vanjskih poslova, što mi je otvorilo vrata za sve najvažnije političke evente. Tih godina se dogodila politička smjena, tadašnji predsjednik Sarkozy je izgubio izbore, socijalistički kandidat Francois Hollande osvojio je izbore… Uglavnom,, jedno izuzetno zanimljivo razdoblje.

Podrška hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji / Foto: Privatna arhiva

Koliko se novinarski posao u Francuskoj razlikuje, ili možda ne, od novinarstva u Hrvatskoj? Kakav je status, imidž novinara u društvu?

– Moram se tu malo ograditi jer već dosta godina ne radim u novinarstvu, ali s te moje tadašnje pozicije rada u hrvatskom novinarstvu, a onda i u francuskom, mogu reći kako su novinari u Francuskoj institucije. Često se znalo događati, u vrijeme terorističkih napada, primjerice, da sam informacije dobivala prije iz hrvatskih medija, nego iz francuskih. Naime, postoji odgovornost za javno izgovorenu riječ, jako se pazi da se javno ne objavi nekakva neistina ili špekulacija kojom se može nekome ili nečemu naštetiti. Bilo je drukčije raditi, ali je i puno veće tržište, tako da je ustvari nemoguće uspoređivati s Hrvatskom.

Sama pariška regija ima 12 milijuna stanovnika što su, praktički, tri Hrvatske. Jednostavno je drukčije. I dan danas nekad ne mogu percipirati te velike brojke, ha, ha… No, ne mogu reći, sve što sam novo naučila, bilo mi je izazov i poticaj u konačnici za dalje.

Turističke vode

Kakav je bio početak rada u Predstavništvu HTZ-a u Francuskoj?

– S dolaskom na tu poziciju, počela je i implementacija svega onoga što sam pripremala i naučila. Dosta smo toga promijenili. Naime, kada sam došla na ovu poziciju, najpopularnija hrvatska destinacija za Francuze je bio Dubrovnik. I to je odlično, i treba biti Dubrovnik, međutim, Francuzi nas vrlo često percipiraju samo kroz Dubrovnik, a kako je on geografski na krajnjem južnom Jadranu, događalo nam se da se francuski gosti koji gravitiraju prema Dubrovniku, uz ovaj grad, umjesto da posjete srednji ili sjeverni Jadran, slijevaju u susjedne zemlje. Tako da smo na neki način čitavu promociju i strategiju oglašavanja okrenuli.

Naravno, Dubrovnik smo zadržali kao nešto najljepše što imamo u Hrvatskoj, ali smo željeli predložiti francuskom gostu i neke nove itinerere u kojima je Dubrovnik na kraju, kao onaj »vau« efekt. Prije toga se predstavljaju Zagreb, Split, Kvarner, Zadar, Istra – evo upravo ovih dana prestižni Le Figaro magazine objavio je deset stranica o Istri kao raju za hedoniste… Dakle, i sve ono ostalo što možemo ponuditi. I to nam se i u praksi pokazalo vrlo uspješnim. Sada su definitivno najpopularnije destinacije ne samo Dubrovnik, već Split s cijelom regijom, a posljednjih godina imamo dobar trend rasta dolazaka pogotovo u pred i posezoni i u drugim regijama. Split postaje, dakle, ulitmativni centar interesa francuskih gostiju, ali sve veći je interes i za Zadrom, Istrom, Zagrebom koji ima cjelogodišnje direktne linije s Francuskom… Jako puno radimo na lobiranju prema zrakoplovnim kompanijama jer je činjenica da je Hrvatska Francuzima, u najvećoj mjeri, ustvari aviodestinacija. Ove godine imamo dosta novih direktnih linija s Francuskom pa gotovo da ne postoji veći francuski grad iz kojeg nemamo direktnu povezanost… Jasno, većina tih letova se odnosi na razdoblje od travnja do kraja listopada, međutim, ide se naprijed, a ovo je novo, potentno tržište od 63 milijuna stanovnika i potrebno je u konačnici i educirati potencijalnog francuskog gosta o svemu što Hrvatska nudi.

Ne samo sunce i more

Kamo Francuzi ustvari tradicionalno najviše putuju, kakav odmor žele?

– Francuski turisti su vrlo kvalitetni gosti i što se tiče duljine boravka, i po potrošnji. Ono po čemu su možda specifični je da njima nije dovoljno samo sunce i more u destinaciji, jer to imaju i doma. Francuzi su jako znatiželjni i uvijek vole otkrivati nešto novo. U Francusku se s odmora žele vratiti puni dojmova i novih saznanja. Osim toga, poznata je činjenica da Francuzi u velikoj mjeri ostaju kod kuće na odmoru i zato smo toliko ponosni što je trend dolazaka Francuza u našu zemlju u stalnom porastu posljednjih godina. Lani smo s francuskog tržišta realizirali više od 60 posto noćenja i dolazaka iz 2019. Vjerujemo da će taj trend ove godine biti još izraženiji i da ćemo se približiti rekordnoj 2019. kada je gotovo 650.000 francuskih gostiju posjetilo Hrvatsku.

Kakav je u Francuskoj raspored školskih ferija?

– Školska djeca imaju praznike svakih šest tjedana. I to po dva tjedna. To je upravo jedan od razloga zašto nam je to tržište izuzetno potentno i izvan sezone jer Francuzi u velikom broju putuju upravo u razdoblju školskih praznika. Dva tjedna traju školski praznici krajem listopada, dakle za Svi svete, potom dva tjedna za Božić i Novu godinu, onda ponovno u veljači, pa u travnju, a krajem lipnja završava škola. S obzirom da su sada u tijeku u nekim francuskim regijama još uvijek praznici, po tim prvim trendovima, a nastavno i na informacije glavnih turoperatora i najvećih zračnih kompanija koje ne prestaju s uvođenjem dodatnih letova za Hrvatsku, možemo zaključiti da bismo se ove godine mogli približiti rekordnim brojkama iz 2019. Na to smo posebno ponosni, upravo iz razloga što je to tržište izuzetno zahtjevno, a svjesni smo da nam je na francuskom tržištu ustvari najveći konkurent upravo Francuska! Francuska je prva svjetska turistička destinacija po broju dolazaka koja ima razvijene doista sve turističke oblike i proizvode, od gastronomije i enologije, do outdoor ponude, wellnessa i zdravstevnog turizma, nautike, city break i niza drugih. A Francuzi, osim u svojoj zemlji, rado ljetuju i u Španjolskoj, ali i Italiji, Grčkoj i Portugalu, a sve više i u Hrvatskoj.

Život u pandemiji

Spomenuli ste i pandemiju. Kako je bilo živjeti u takvom velegradu u te dvije pandemijske godine. Kako su se Francuzi kao nacija u toj doista izvanrednoj situaciji snašli?

– Francuzi su poznati kao veliki revolucionari i na sam spomen mijenjanja nekog zakona, tamo je najnormalnije da se izađe na ulice i prosvjeduje. Prosvjede možete vidjeti svaki vikend, tako da je u pandemiji bilo nešto prosvjeda, ali nije bilo nekog velikog revolta niti odbijanja postavljenih epidemioloških ograničenja te sam stekla dojam da su Francuzi shvatili da je to opći interes. Čak mi je bilo fascinantno kako, kad bi predsjednik Republike izašao s nekom najavom oko pandemije i mjera, a predsjednik doista jest najznačajnija politička figura u ovoj zemlji, čak ni politički oponentni nisu kontrirali. U tom se smislu doista postiglo opći konsenzus jer, jasno, zdravlje i životi ljudi su najvažniji.

Naravno da građanima nije bilo drago, svi skupa smo morali živjeti u svijetu u kojem, da nam je netko prije nekoliko godina rekao da ćemo živjeti, ne bismo vjerovali. No, to nam je svima postala realnost i ljudi su shvatili da je potrebna disciplina da svi zajedno što brže kroz to prođemo. Nije bilo jednostavno mjesecima živjeti pod lockdownom, pogotovo nekome tko živi u Parizu u stanu od svega 17, 18 kvadrata. Imali smo dosta velika ograničenja, u jednom smo se trenutku smjeli kretati samo u radijusu od svega nekoliko kilometra i uz obaveznu potvrdu za izlaske… Ali pandemija je donijela i niz novih trendova. I to dobrih.

Primjerice?

– Pa recimo, dosta je primjetan trend seljenja iz velikih gradova u manja mjesta. Samim time, izuzetno su porasle cijene nekretnina izvan velikih gradova. Isto tako, a što ustvari isto nije loše, puno više se boravi u prirodi. Direktno ili indirektno zbog pandemije, na neki način se počeo rasterećivati i promet u centru Pariza, limitirana je brzina vožnje u samom centru na 30 kilometara na sat, većina avenija sada ima jednako širok vozni trak i za automobile i za bicikliste, romobiliste i slično… I to je dobro. Naravno, na početku je bilo skepse kako će to u jednom takvom velegradu funkcionirati, međutim, funkcionira i to jako dobro. Sve više ljudi zamjenjuje automobile »alternativnim« prijevoznim sredstvima za koja je Pariz i po svojoj konfiguraciji, s obzirom da je dosta ravan, idealan.

– Treba uzeti u obzir da je Francuska dosta centralizirana i većina stvari se događa u Parizu, bez obzira što ima i drugih velikih aglomeracija. Tako je sam grad bio toliko zagušen prometom da je Parižanima sasvim normalno do posla putovati sat do sat i pol u jednom smjeru. Kako su građani tijekom pandemije jednostavno morali raditi od kuće, u tom procesu su i sami poslodavci shvatili da to i nije tako loše rješenje i na neki način će se rad od kuće integrirati u zakone. Velike kompanije, bez obzira na pandemiju, u većini slučajeva djelatnicima, naravno koji s obzirom na prirodu posla mogu raditi od doma, već omogućuju rad od kuće do dva ili više dana tjedno.

I sva istraživanja ukazuju da je produktivnost čak i veća kada zaposlenici rade od kuće jer su zadovoljniji i ne gube vrijeme na transport do radnog mjesta sat i pol i više vremena, što je slučaj u Parizu. A ako i dio tog vremena čovjek odradi od kuće, već je u plusu. Tako da su to neki dobri trendovi koji su proizašli iz ove situacije. Ali Francuska je, ustvari, jedna od socijalno najosjetljivijih zemalja, pa tako bez obzira na pandemiju, majke s više djece u pravilu srijedom imaju slobodan dan, kao i školska djeca nižih razreda.

Koliko je ta ekološka komponenta i komponenta održivosti bitna u Francuskoj? I sami ste rekli kako je pandemija ustvari »pogurala« stvari oko rasterećenja Pariza od prometa.

– Posljednjih se godina dosta radi na tome, a klinci kroz školske projekte puno uče o ekologiji, ekološki su osviješteni. Donesen je i zakon prema kojem će biti ukinute kraće aviolinije unutar Francuske između gradova za koje postoji povezanost brzom željeznicom. Brzi vlakovi su jedna od francuskih prednosti jer to sjajno funkcionira i doista povezuju cijelu zemlju. I naravno, puno su manji zagađivači. Primjerice, na relaniji Bordeaux – Pariz više neće biti avionske linije jer postoji brzi vlak koji je puno jeftiniji, manje zagađuje, a i u konačnici je i vrlo praktičan. Naime, čak 72 posto francuskih putnika prema jednom istraživanju potvrđuje važnost putovanja na održiv način, dok 43 posto njih izjavljuje da ih vijesti povezane s klimatskim promjenama inspiriraju na više održive opcije putovanja.

Francuski rituali

Kada govorimo o francuskoj svakodnevici, imaju li Francuzi neke svoje male rituale i koliko smo ustvari slični ili različiti?

– U nekoj drugoj destinaciji bih se možda teže snašla, ali u Francuskoj je život vrlo sličan onom u Hrvatskoj, stil života je dosta ležeran, Francuzi su veliki hedonisti, puno putuju…. Francuska je zemlja koja obiluje aktivnostima za čitave obitelji, zabavnim parkovima, sportskim dvoranama… Isto tako, jako puno se bave sportom. To je nešto što me u ono vrijeme kada sam došla u Francusku fasciniralo. U to vrijeme nisam baš puno razmišljala o bavljenju sportom, niti sam znala puno ljudi koji su se na dnevnoj bazi bavili sportom, bilo trčali, vozili bicikl ili drugo.

Francuzima je doista najnormalnija stvar da ujutro, prije nego krenu na posao, odtrče ili odvoze biciklom nekoliko kilometara. Nema veze što je to grad, svi se bave nekim sportom. Što se, pak, tiče administracije, oni su administraciju izmislili, tako da i danas traže dosta papira, međutim, sve se na kraju uspije riješiti. Što se tiče dnevnih rituala, ono što je mene fasciniralo jest da kada dođe vrijeme za ručak, nije važno s kim si na sastanku ni koliko se bitne stvari odvijale, »neka i svijet propada«, ali ide se na ručak.

Dakle, pauza za ručak je svetinja. Između obroka rijetko jedu, a večera nije obilna. Ono što je nama možda neobično jest da je u Francuskoj najnormalnija stvar da svatko plati svoj ručak. Isto je zanimljivo što imaju puno afterpartija. Šampanjac je njihov nacionalni ponos i preferira se u svakoj prilici, što je, jasno nekome tko dođe iz drugog miljea, malo neobično. Nama je možda i neobično što se trgovine otvaraju tek oko 10 sati, a i radni dan počnje nešto kasnije, tako da je grad u 7 – 8 sati još uvijek prazan. Naravno, zato se i radi do 17 i više sati. A i djeca su u školi cijeli dan, do kasno popodne. S time da se u školi rješava i zadaća pa su djeca nakon završetka školskog dana u pravilu slobodna. Sve je posloženo da djeci škola završava nekako kad i roditeljima radni dan.

Neka prepoznatljiva slika Pariza jesu i puni parkovi ljudi, svih dobnih skupina, ležanje u travi i guštanje na suncu…

– Definitivno, grad je pun zelenila, zelene površine služe za uživanje, a ne samo za ukras. U parkovima se objeduje, zaljubljuje, druži, bavi sportom, uživa u prirodi i piknicima…

Oporavlja li se turizam u samoj Francuskoj od pandemije?

– Što se samog turizma u Francuskoj tiče, turisti se vraćaju u ovu zemlju. Tako je sam Pariz u travnju imao čak 20 posto više turista nego 2019. Rusi i Azijati više nisu među nabrojnijima, no vratili su se Amerikanci kojih je gotovo isto kao i prije pandemije, ali i Europljani koji prema službenim statistikama zaostaju samo nekoliko postotnih poena za brojkama o dolascima iz 2019. godine. S turistima su se vratila i gužve koje su ponovo sastavni dio života u Parizu.