Šokantne snimke i izvještaji novinskih agencije s poprišta katastrofalnih potresa u Turskoj i Siriji koji su odnijeli najmanje 50.000 ljudskih života, a milijune ljudi doslovno preko noći ostavili bez domova, tjednima su bile glavne vijesti svih svjetskih medija.

Više od mjesec dana prošlo je od kobnog 6. veljače, a u Turskoj i Siriji još nije svedena konačna bilanca. Uništeno je više od 214.000 zgrada, a samo u Turskoj je gotovo potpuno uništeno 11 većih gradova na jugu zemlje.

Nakon razornih potresa od 7,8 i 7,7 po Richteru u narednim danima i tjednima uslijedilo je još nekoliko nižih magnituda. Teška katastrofa razgolitila je i tamošnju političku i ekonomsku elitu, napose dugogodišnji nemar i kriminalnu odgovornost graditelja koji su, štedeći na građevinskom materijalu prilikom gradnji novih zgrada, ugrozili sigurnost života ljudi u urbanim sredinama.

Nema predaha

Uz međunarodne spasilačke timove iz Europe i svijeta koji su se našli na poprištu jezive katastrofe bila je hrvatska ekipa spasitelja. Prvi dan u ožujku u svijetu se tradicionalno obilježava kao Međunarodni dan civilne zaštite, u Hrvatskoj i kao nacionalni datum. Više je povoda bilo za razgovor upravo s ravnateljem Ravnateljstva civilne zaštite Damirom Trutom.

Prošli je mjesec bio prilično težak za Civilnu zaštitu, čini se kao burna uvertira u simbolični datum u kalendaru spasitelja?

– Da, veljača je bila doista burna uvertira u obilježavanje Međunarodnog dana civilne zaštite i Dana civilne zaštite u RH, no kad usporedimo sve što smo prošli, od COVID-krize, potresa u Hrvatskoj, poplava i požara, čini se da je to sve samo nastavak naših zahtjevnih i složenih operacija pa i na međunarodnom planu.

Stalno smo u kontinuitetu, idemo iz aktivnosti u aktivnost, što je u neku ruku dobro za spremnost organizacije i jačanje učinkovitosti, a u konačnici ključno u pružanju pomoći stradalom stanovništvu. Nažalost, gubici ljudskih života se događaju, kao i štete na materijalnim dobrima koje znaju biti golemih razmjera, a svjedoci smo sve češćih i razornijih katastrofa.

Upravo zato sama organizacija pokazuje se od ključne važnosti kako u domaćim, tako i u međunarodnim operacijama i tu se civilna zaštita RH jako dobro pozicionirala, od administrativnog dijela, sudjelovanjem u raznim odborima i radnim skupinama, stručnim konferencijama Ujedinjenih naroda, Europske komisije, NATO-a, kao i na regionalnim forumima.

Ravnateljstvo civilne zaštite, kao i cijeli sustav civilne zaštite, vrlo aktivno je pomagao tijekom COVID-krize u dostavi opreme i cjepiva. Jenjavanjem tih aktivnosti nije bilo predaha jer su odmah počele zadaće zbrinjavanja raseljenih osoba iz Ukrajine i njihove integracije u društvo i to od samih početaka rata u Ukrajini.

Također se u organizaciji Ravnateljstva civilne zaštite slala materijalna pomoć u Ukrajinu. Ne smijemo zaboraviti ni na dva razorna potresa u Zagrebu i Sisačko-moslavačkoj županiji, kad je sustav civilne zaštite u operativnom smislu bio u potpunosti angažiran.

Htio bih podsjetiti da se nešto prije zagrebačkog, dogodio potres u Albaniji gdje je, u dva kontingenta, prvo upućen tim Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite za potragu i spašavanje iz ruševina, a zatim eksperti – statičari koji su imali zadatak na licu mjesta provjeriti sigurnost nastavka stanovanja i rada u onim objektima koji su ostali nakon potresa.

Tu smo stekli veliko iskustvo i naučili lekcije koje su nam jako dobro došle i za djelovanje nakon potresa u našoj zemlji, a onda i u Turskoj.

Turska katastrofa

U pomoć Turskoj stradaloj u razornim potresima poslan je hrvatski tim Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite.

– To što se u Turskoj dogodilo je doista velika katastrofa ne samo za tursko stanovništvo, nego i šire. To je zastrašujući događaj koji je po intenzitetu stradavanja i štetama zahtijevao odlučnu međunarodnu akciju.

Hrvatska je u tom smislu bila treća zemlja u svijetu koja se javila za pomoć i samo nekoliko sati nakon potresa dobili smo odobrenje od Turske za intervenciju. To je procedura kada stradala zemlja preko Europske komisije upućuje apel za pomoć.

Brzo smo reagirali i već isti dan uputili modularni tim od 41 spasitelja sa sedam potražnih pasa za urbano traganje i spašavanje, s kompletnom opremom za život i rad spasitelja na terenu 24 sata.

U tom smislu bili smo jedan od rijetkih samodostatnih timova koji, da tako kažem, nisu bili dodatni teret turskim vlastima jer su sve mogli samostalno raditi. Naša ekipa bila je koncipirana od segmenta potrage, spasitelja s potražnim psima i tehnike – vibrafona kao zvučnih detektora, vibroskopa, tj. kamera koje su se spuštale u ruševine, raznih hidrauličkih i pneumatskih alata za podizanje, rezanje i podupiranje, do tima za izvlačenje ozlijeđenih žrtava.

Tu je dakako i tim za tehničko-taktičku potporu, ali i sama prateća logistika koja je potrebna, od kuhinje, hrane i smještaja, do šatora, kontejnera, grijanja, sve ono što je potrebno cijelom timu. Nekoliko dana kasnije Hrvatska je poslala i konvoj s opremom za zbrinjavanje stradalnika, medicinsku opremu i hranu.

Brojni međunarodni timovi tijekom akcija spašavanja nisu naišli na preživjele žrtve. I hrvatski tim suočio se s istim gorkim iskustvom. Što su vam spasitelji rekli?

– Nažalost, da. Intenzitet potresa bio je iznimno razoran. Naši pripadnici svjedočili su ruševinama masovnih razmjera, neusporedivih sa situacijama iz Hrvatske, a bili su raspoređeni na području Hatay, koji je skroz uništen.

Jednostavno, nije se moglo ni prepoznati od kojih je građevinskih materijala neka zgrada bila izgrađena, koje su i kakve to zgrade bile prije potresa. Nestale su cijele gradske četvrti. U našem timu bila su dvojica strukturalnih inženjera koji su provjeravali mogućnost ulaska u neku ruševinu i sigurnost za spasitelje.

Oni nisu mogli naći niti jednu zgradu koja nije bila oštećena ili u kojoj bi se moglo naknadno živjeti. Kompletni gradovi pretvoreni su u ruševine, a uglavnom su pronalaženi mrtvi.

Prvi potres je, kao što znamo, bio u noćnim satima, kada su stanovnici spavali, što je umanjilo mogućnost sklanjanja i spašavanja. To samo potvrđuje upozorenje koje spasilačke službe sve češće ponavljaju – ne ubija potres, nego upravo građevine.

Dvostruka tragedija

Smrt je u veljači pokosila živote dvoje mladih pirotehničara u Lici dok su razminirali područje u zaleđu naselja Čanak. Koliko znamo o pozadini događaja i uvjetima u kojima su radili?

– Zatekla nas je dvostruka tragedija. Pirotehničari su stradali na poslu, dok su obavljali svoje redovite zadaće čišćenja terena od zaostalih mina. Razminiranje je u ingerenciji Ravnateljstva civilne zaštite, ali same poslove razminiranja provode tvrtke koje se bave tim poslovima, koje dobiju putem natječaja koje raspisuje MUP.

Nažalost, tragedija se dogodila prilikom razminiranja vrlo teško pristupačne lokacije. U pitanju je šumovito brdsko-planinsko područje, što čini 99 posto posto terena koji su preostali pirotehničarima za razminiranje diljem zemlje.

Znači prioritet svih ovih godina bio je najprije razminirati kuće, okućnice, poljoprivredna zemljišta, ceste, kanale i prateću infrastrukturu, sve ono što je bilo bitno za povratak života i rada ljudi. Sada su još preostala područja koja su udaljenija od naselja na nepristupačnim lokacijama.

O kojoj površini govorimo koju je potrebno još razminirati?

– Prema zadnjim podacima, u pitanju su 148,4 četvorna kilometra površine. Ove godine je u planu obuhvatiti 60 četvornih kilometara kroz razminiranje i tehničke izvide, a cilj nam je, kao što je poznato javnosti, do ožujka 2026. očistiti Hrvatsku od mina.

Pirotehničari, što je bio i slučaj prilikom pogibije u Lici, radili su ručno na dekontaminaciji minskog polja. Što se dogodilo s praksom strojnog uklanjanja?

– Dosad je uvijek bila kombinacija ručnog i strojnog čišćenja minski sumnjivog područja, a negdje su se koristili i psi za detekciju. Nažalost, ovo su sada tereni koji ne omogućavaju ili pak u rijetkim slučajevima dopuštaju strojno uklanjanje. Ostala je, dakle, samo ručna metoda i pretraga uz pomoć pasa osposobljenih za detekciju mina.

Naišli smo na podatak da se prosječna mjesečna plaća radnika u ovom opasnom zanimanju kreće između 1.200 i 1.460 eura mjesečno u maksimalnom opsegu rada, a da je mirovina oko 665 eura, od kojih neki primaju tek polovinu tog iznosa?

– Moram priznati da točno ne znam te raspone jer je to dio ugovaranja između radnika i privatnih tvrtki. Vjerujem da se plaće razlikuju od tvrtke do tvrtke. Što se tiče mirovina, one su ovisne o stažu i izdvajanjima u mirovinski fond. Pirotehničari idu u mirovinu po posebnom zakonu i mogu se umiroviti nakon osam godina rada.

Tri razine robotike

U sklopu rada civilne zaštite u RH u posljednje vrijeme dosta se govori o primjeni robotike u ekstremnim uvjetima. Koliko je to u praksi i na što se konkretno odnosi?

– Civilna zaštita u RH daje veliku pažnju primjeni robotike prije svega da bi smanjili broj ljudi uključenih u kritičnim situacijama. Među ostalim, to su situacije kada postoji opasnost od nekih onečišćenja.

No, kategorizacija je šira. Imamo tri razine robotike – onu zračnu koja se odnosi na dronove za nadzor, snimanje, mapiranje prostora, posebno za detekciju ljudi u potragama infracrvenim kamerama kojima se puno lakše i veća površina može pretražiti nego na tlu.

Takve dronove koristili smo u spasilačkim akcijama u Turskoj, a snimke mapiranih prostora dijelili i s ostalim međunarodnim timovima, kako bi se točno znalo koji su prostori i objekti pretraženi, a koje još treba provjeriti. O svemu tome vodila se evidencija među timovima.

Druga je razina robotike za podvodne potrage, sonari i robotički sustavi koje koristimo u moru, rijekama i jezerima u traganjima za žrtvama ili ciljanim objektima. Treća je razina ona zemaljska robotika koja se koristi za ulazak u kontaminirano područje, gašenje požara, za analizu onečišćenja tog područja.

Sad se razvija i robotski sustav za dekontaminaciju velikih objekata, primjerice prilikom incidenata u nekim tvornicama, kada dolazi do izlaganja kemijskim tvarima koje čovjek ne može dugo izdržati bez izolacije pa je potrebno poslati stroj.

To je zamišljeno kao europska sposobnost koja će se moći koristiti na cijelom području EU-a, ali i po potrebi i izvan njenih granica. Mi to financiramo iz 100 posto dodijeljenih sredstava projekta rescEU Europske komisije.

Koliko efikasno uspijevate u povlačenju sredstava iz EU-a za jačanje sustava civilne zaštite. O kojim iznosima govorimo?

– Što u prethodnom, što u ovom financijskom razdoblju, povukli smo ili je u tijeku povlačenje sredstava u iznosu od oko 500 milijuna eura. Samo iz rescEU projekata, a imamo ih četiri, vrijednost je oko 105 milijuna eura, što uključuje daljinski robotički sustav za dekontaminaciju, razvoj i održavanje zaliha za borbu protiv prekograničnih prijetnji zdravlju do tzv. shelteringa, nabave kapaciteta za zbrinjavanje ljudi nakon nesreća, od kontejnerskih jedinica do šatora.

To se pokazalo kao potreba iz iskustva potresa na Banovini i promišljanja što je potrebno RH, svojevrsni know-how, koji je proizašao iz svih ovih kriza s kojima smo se susreli, posebno intenziviranih u protekle četiri godine.

Svi projekti na kojima radimo, a veći dio je iz programa Konkurentnost i kohezija, doprinose podizanju otpornosti Hrvatske, ali i otpornosti sustava civilne zaštite na razini Europske unije.

Novi zakon

S kojim se problemima susrećete u praktičnoj primjeni sustava civilne zaštite. Što dosadašnja iskustva otkrivaju?

– Od kad je započela reorganizacija sustava prije nešto više od četiri godine, i osnivanjem Ravnateljstva civilne zaštite unutar MUP-a, susrećemo se s brojnim kriznim situacijama i potrebama za poboljšanje sustava. Rezultati analize svih događaja govore nam o potrebama promjena i zakonodavnih okvira. Više je poboljšanih zakona koji su doneseni, a sad je u pripremi novi Zakon o sustavu civilne zaštite koji anticipira sve ove događaje i naučene lekcije, a predstavlja korak naprijed za cijeli sustav.

Kakve promjene donosi novi zakon?

– Novi zakon donosi promjene u samoj organizaciji. Dosadašnja regulativa jednostavno nije bila operativna, zakon se popravljao tri-četiri puta, ali to su bili premali zahvati potrebni za poboljšanja. Novom regulativom ojačat će se inspekcijski nadzor, normizirati sustav koji će nam omogućiti jasan uvid i pregled funkcioniranja civilne zaštite u praksi.

Logistički centar u Jastrebarskom

Logistički centar Ravnateljstva CZ-a u Jastrebarskom pokazao je posebnu važnost za vrijeme najintenzivnije borbe protiv koronavirusa. Kroz Centar je prošlo preko 121 milijun artikala ili oko 900 tona zaštitne opreme i opreme za rad koja je distribuirana na čak 5.000 adresa medicinskih ustanova, ustanova socijalne skrbi, školski sustav te operativne snage CZ-a.

U planu je da Centar postane važno logističko središte na međunarodnoj razini. Trenutno se radi na adaptaciji prostora i terena gdje će se nalaziti oprema za kemijsko-biološku-radiološko-nuklearnu zaštitu, oprema za zbrinjavanje stanovništva i medicinske potrepštine.

Preostala površina za razminiravanje (po županijama)*

18,9 km²
Karlovačka
73,9 km²
Ličko-senjska
6,8 km²
Osječko-baranjska
24,4 km²
Sisačko-moslavačka
16,5 km²
Splitsko-dalmatinska
8,0 km²
Šibensko-kninska

*izvor: Ravnateljstvo civilne zaštite MUP RH/Hrvatski centar za razminiranje

Do 1. ožujka 2026. očistiti protupješačke mine

U Hrvatskoj je još 148,4 četvornih kilometara označeno kao minsko-sumnjivo područje (MSP), na području 29 gradova i općina u šest županija. Tijekom ove godine planira se dekontaminirati 63 km2 uz potpuno uklanjanje MSP-a u Šibensko-kninskoj i Osječko-baranjskoj županiji.

Lani je u potpunosti razminirana Požeško-slavonska županija, a 2021. Zadarska županija. Zaključno s 23. veljače za razminiranje definirano je 105,8 četvornih kilometara, a za daljnja tehnička i opća izviđanja 42,6 četvornih kilometara.

U minsko-informacijskom sustavu Ravnateljstva civilne zaštite MUP-a, evidentirano je 387 poznatih minsko-eksplozivnih polja sa 12.725 mina, od čega 11.898 protupješačkih i 827 protuoklopnih mina. MSP cjelokupno su obilježena s 5.976 tabli i simbola upozorenja minske opasnosti.

U strukturi površina zagađenih minama najveći udio imaju šumske površine s 98,7 posto, slijede poljoprivredne površine s 1,2 posto te ostale površine s 0,1 posto.

U skladu s Konvencijom o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovom uništenju (Ottawska konvencija), Hrvatska ima obvezu do 1. ožujka 2026. godine uništiti protupješačke mine na miniranim područjima.