Prolaze godine hrvatske demokracije. Obilježavaju se datumi, zadnji u nizu, onaj koji je »pao« 15. siječnja, jedan je od najvažnijih jer uzalud ti država ako je – samopriznata. Državnost se stječe prije svega priznanjem zajednice zemalja iz bliže i dalje okolice.
​No, kao i inače, i ovaj je datum protekao pored nas skoro potpuni nijemo. Nevjerojatna je odsutnost duha koja, posebno nakon dvije pandemijske godine, postaje i više nego zabrinjavajuća. Ne zanima nas što je bilo jučer, s onim što je danas se uglavnom svadimo, a budućnosti… Ona nam je postala toliko maglovit pojam da bismo je najradije izbrisali kao vremensku kategoriju.

Krivi smo svi

​Damir Kajin je u tom slijedu hrvatske demokracije jedan od rijetkih, neprekidno, i danas aktivnih svjedoka političke scene. Najaktivnije godine u životu proveo je uz istarsku i hrvatsku politiku. Danas na poziciji gradonačelnika Buzeta, jednog od gradova koji je pošast demografskog posrtanja zaobišla. S druge strane, iako je jedan od pet najvažnijih političara koji su oblikovali sliku IDS-a na lokalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj sceni, već godinama nije njegov član. Razlog? Kako je sam pojašnjavao, sve ono što je na kraju prošlih lokalnih izbora tu stranku – inače pojam regionalizma – dovelo do sloma.

Buzet s padom od oko dva posto ide u red rijetkih hrvatskih sredina izuzetih od pogubne »demografske pandemije«.

– Nažalost, demografska kuga nije zaobišla ni Buzet. Istina, uz Poreč, mi smo najbolje prošli. Buzeština je, međutim, demografski bila opustošena u periodu od 1947. tamo do 1970-ih godina. Razlog je bio egzodus ne samo talijanskog stanovništva. Drugi razlog je što je Buzeština bila istarska Kozara, što je samo u jednom danu 1943. na Ćićariji zapaljeno tisuću što gospodarskih, što stambenih kuća. Za razlog tadašnjeg egzodusa znamo, ovo danas na žalost nismo na vrijeme prepoznali. Zbog rata, od 1990. pa do 2000. godine napustilo nas je više stotina tisuća Srba. Istina, i Hrvatska je usisala Hrvate iz BiH. Imamo li na umu da nas je obnova u ratu porušenog stajala na desetke milijardi kuna, da nas briga o braniteljima, invalidima rata stoji na desetke milijardi kuna, postavljam si pitanje – bi li s tih sto milijardi kuna, a malo sam rekao, demografska slika bila bolja?

Svjedoci smo nevjerojatne »kolegijalnosti« političara najrazliči tijih boja po pitanju nečeg što bismo mogli definirati čak i kao – izumiranje Hrvatske. Nije li to neodgovorno, ne prihvatiti krivnju i ponuditi rješenje?

– Među prvima sam još na predsjedničkim izborima govorio o tom problemu svih problema. Jesu li samo rat i politika krivi za ovaj demografski slom? Ne. U subotu sam poslao poruku Kolindi Grabar-Kitarović, nakon TV intervjua: »Bili ste sjajni!«. Jer je izgovorila: »Za ovo smo svi krivi«. Pođimo od sebe. Koliko svatko od nas ima djece, kakav nam je obrazovni sustav. Danas u Hrvatskoj automehaničar, vodoinstalater, keramičar… zarađuje koliko i u Italiji. Usporedimo li troškove života i više, ali to malo tko želi raditi. Istina, nastavnici, medicinsko osoblje, policajci, njegovateljice u domovima, tete u vrtiću su podcijenjeni. Vodio sam polemiku s prijateljem koji radi u Njemačkoj, kaže mi: »Svako dijete do sedme godine dobije 600 eura«. Odgovorio sam mu da u Buzetu vjerojatno i više jer svako dijete u vrtiću pratimo s 300 eura, ako gledamo ekonomsku cijenu vrtića od 2.900 kuna, od čega roditelji plaćaju 570 kuna. U Njemačkoj dobije 600 eura, ali vrtić plaća po komercijalnoj cijeni. Pitao sam ga koliko u Njemačkoj grad participira korisnicima u domovima umirovljenika, rekao je da ne zna. Ne može ni znati jer to nije pravilo, ali u Buzetu to činimo s 500 eura. Meni je sin u Americi i znam koliko se tamo radi. Da ovdje radimo upola kao oni, mi bismo bili Amerika. Mnogi koji napuštaju Hrvatsku nikada neće u Irskoj ili Engleskoj steći što ovdje posjeduju. Nama iz Buzeta na prste jedne ruke otišlo je ljudi u Irsku, Njemačku, pa i u Italiju. Naš problem je što nam se ne vraćaju po studiju mladi Buzećani koje školujemo, ali barem ostaju u Hrvatskoj. Nezaposlenih nemamo. Imamo sjajne institucije, dobre škole, vrtić, Dom umirovljenika. Imamo najniže cijene svih usluga u Istri. Moramo početi dodjeljivati ljudima parcele od 600 četvornih metara za kunu jer onaj tko izgradi kuću, taj ostaje. Ovo nije 1947. godina da možeš nekome dati optantsku imovinu, a ni 1970. da firma nekome gradi stan. Mi u Buzetu bez 250 radnika iz Uzbekistana, Ukrajine ili Filipina, koji godinama kod nas rade, ne možemo opstati. Infrastruktura naših sela je bolja nego ovih uz granicu u Sloveniji, ali ako se ne budu isplaćivale realne plaće, dogodit će se da gradovi neće moći financirati ovaj »nadstandard«. S jedne strane sustav je nakaradan, defetizam koji šire mediji nije prirodan, a i mi kao roditelji snosimo odgovornost. Postali smo komotni. Djeca koštaju, ali u starosti shvatiš da je to bila najbolja »investicija«. Prebacivati lopticu s jednih na druge nema smisla. Moramo otvoriti i granice. Moramo biti manje ksenofobični. Jasno, moramo biti protiv toga da se ulazi bez vize, ali i svjesni da bez obzira što u Beču prve razrede pohađa 50 posto djece stranaca, od desete godine svi će oni biti – Austrijanci.

Neponovljiva generacija

Pomalo iznenađujuće, i Istra kao županija se našla na listi sredina s padom stanovništva. Što se to dogodilo? Je li uzrok primjerice rastući nepotizam koji je obilježio prošlo desetljeće i Istrijane natjerao na iseljavanje?

– Istra je dio Hrvatske, nije otok. Nepotizma u Istri je bilo i bit će. Bilo je korupcije i bit će. Najmanje je bilo u Buzetu. Pretvaranja javnog u privatno, bilo je i bit će, ali to nije temeljni razlog našeg demografskog trenutka. Mi smo ti koji biramo, želimo li jedno, dvoje ili troje djece. Opredjeljujemo se za jedno ili dvoje, a ne kao naše none. Ja znam zašto. Svi znaju zašto, ali ako kažeš istinu, imat ćeš problem. Ja koji sam bio veliki fan Đokovića, za kojeg mi je u jednu ruku krivo da nije osvojio još ne jedan, već deset Grand Slam turnira, u drugu ruku mi je drago da su ga poslali doma, jer u protestantskom svijetu nema foliranja, muljanja, laganja. Balkan je međutim Balkan. Na tom slučaju shvatio sam razliku između Srba i nas Hrvata. Njima su za sve krivi neki drugi jer »celi svet je protiv Srbije«, a za nas su krivi ovi naši.

Vratimo li se Buzetu, dulje od pola stoljeća karakterizira ga velika zaposlenost. U osamdesetim je zbog udjela »privatnika« bio čestom temom medijskog čuđenja. Je li stabilno gospodarstvo temelj dobre demografije?

– Od 1960-ih do 1980-ih godina imali smo jednu neponovljivu generaciju. To su bili naši roditelji kojih uglavnom više nema ili ih uskoro neće biti. Potekli su od sirotinje koja je, da bi opstala, radila po cijele dane. Omogućili su nam sve jer oni u mladosti nisu imali ništa. Sve ono što njihovi roditelji njima nisu omogućili, oni nama jesu. Ima tu puno razloga zašto su to uspijevali. Fanatičan rad. Sustav koji je vladao, a nije bio idealan, ali neki autoritet se poštovao, bio je to trenutak i kada bi inflacija u 2 do 3 godine otplatila kuću, ali i činjenica da su i tada obitelji imale maksimalno dvoje djece. Da bi jedni imali, štedjelo se na trećem ili četvrtom djetetu. Taj fenomen jednog ili dvoje djece je još od tada. Kako odgovoriti? Naš sustav je trom. Niti je »naš«, niti je europski. On je bastard svega i ničega. Sve se propituje i to je dobro, i sve se proziva, osim sebe, što je loše. Kome mi dugujemo razvoj Buzeta 1970-ih? Uz političke i gospodarske čelnike – svim našim roditeljima. Svima onima koji su shvatili da se Buzet sam ne može razvijati, već da moraju dovesti u grad kapital jednog Tomosa, države, Akrapovića, Koviča, Sajovića… Bez slovenskog kapitala – na stranu što je Akrapović iz Travnika, Sajović iz Srbije – Buzet ne bi danas bio to što je.

Sluga gradu

Iako nije dio vaše ingerencije, nije li izumrla Ćićarija, trokut između dvije najrazvijenije hrvatske županije, zapravo velika istarska sramota?

– Ćićarija, to je raj. Lanišće danas broji 270 ljudi. Oni su općina. Zašto je taj raj prostor istarskog Krasa iščezao? Ćićarija je bila istarska Kozara. Sve spaljeno, sve porušeno. Nakon rata spustila se i željezna zavjesa. Ćići više nisu mogli trgovati s Trstom. Obala je ostala zbog egzodusa Talijana prazna. Trebalo je popuniti i taj kraj. Ovdje si imao zapaljenu kuću, a tamo netaknutu. Posao. Ali pustimo to. Sjećam se 1990.-91. kada je Tuđman govorio da bi Istru trebalo naseliti rumunjskim Hrvatima. Prvi sam bio protiv. Tada je na Krasu bilo još 800 ili 900 Ćića. Danas ih je 270. Sad razmišljam… Da je tada pristiglo tih tisuću Rumunja, ako ne danas, za desetak godina svi bi bili Ćići, Istrijani.
Ćićariji može pomoći Shengen, euro, ali cijeli prostor treba staviti u funkciju kapitala jer onaj tko je spreman investirati, pobrinut će se i za ljude. Ali, tu moramo otvoriti i priču o zaštiti prirode. Ne mogu ljudi biti taoci tih mjera. Mi danas u spomen na blaženog Bulešića ne možemo podignuti križ u blizini Lanišća. Čudno, ali tako je. Zašto, jer se u blizini gnijezde suri orlovi. O.K., neka ih bude što više, ali jedan decentan križ nikome, pa ni njima neće smetati.

Vaše djelovanje i izjave koje proizlaze iz njega pokazuje da ste se izdigli iz predpolitičkih vremena. Spremni ste pohvaliti svakog tko dobro radi. Je li HDZ danas konačno upoznao Istru, njezin mentalni kod, mogu li oni danas zajedno?

– Ne možete reći da jedan Kliman ili dr. Hrstić ne poznaju Istru kao što Istru poznajem ja, vi, Miletić, Jakovčić ili Grbin. Nije ni bitno može li HDZ s nekom političkom opcijom u Istri, ili obrnuto. Sumnjam da će se to za parlamentarne izbore dogoditi, ali Vlada i istarska izvršna vlast moraju zajedno, i to svi načelnici i gradonačelnici u Isti priželjkuju, iako se ne usuđuju reći. Ova Vlada nije Istri maćeha, a bogami ni Istra nije Hrvatskoj »corpus separatum«.
Dvadeset sam godina bio u parlamentu. Prozivao sam i ja, ali ostao sam u korektnim odnosima sa svima jer u svemu treba imati mjeru. Možeš biti žestok, ali ne isključiv. Možeš osporavati, ali nešto moraš i nuditi i nikad za sebe neku korist ostvariti. Jednom prilikom su me Šeks i njegov tjelohranitelj spasili. Bilo je takvo vrijeme. Račanu sam nosio liste, s Manolićem sam na ti, s Mesićem, s Kolindom se svako malo čujem. S Milanovićem sam bančio i svađao se, Mateša je ne meni, već jednoj buzetskoj firmi 2021. silno pomogao, a da možda ne zna da je to učinio, s Kosor sam se čuo prije sedam dana, Plenkovića hvalim za fer odnos prema Buzetu, Butkovića da ne spominjem, pa Marića… Rekao sam da su moja i suradnja Grada Buzeta s Vladom Andreja Plenkovića fantastične. No moram se ispraviti, oni su maestralni. Po mojem mišljenju je pojam maestralno »škalin« iznad fantastično. Ako vi znate bolji termin, recite i ja ga potpisujem. Ali jednu stvar morate znati, da suradnja nije takva, Buzet bi imao ozbiljnih problema. Od gospodarstva nadalje.​

​Iako će malo kome to biti prva misao, gradonačelnikom Buzeta postali ste na krilima SDP-a. S obzirom da je Peđa Grbin također Istrijan, kujete li s njima neku novu političku budućnost?

– Ja od buzetskog SDP-a nisam dobio ništa, a darovao sam im dva mandata. Ono što sam mogao imati za sebe, dao sam im. Neka. Moja procjena. Poštujem naš izlazak na izbore. Zašto sam na to pristao? Znao sam da ću dobiti izbore i nikoga nisam želio pitati niti kune za izbore, da ne bih nekome bio dužan, iako sam i s 10 tisuća kuna mogao biti gradonačelnik. Ali pustimo što je bilo. Ljudi su glasovali za nas i mi moramo učiniti nešto za Buzet. To je ono što ljude zanima. To je jedino bitno, a sve drugo bit će moj i SDP-ov poraz u Buzetu. Peđi želim svaki uspjeh, ali mora ponuditi nešto novo. Znate, ja se opraštam od politike. Biti gradonačelnik Buzeta nije biti političar. To je biti sluga u svom gradu. Ne zapovijedati, ne vladati, nego služiti. Meni su ti izbori trebali zbog moralne satisfakcije, ja ne dobivam plaću, materijalno nije u igri. Radim jer to volim i dok mi je sin u Americi – Buzetu ću se posvetiti.​

Vidimo novu, istina poprilično ležernu aktivaciju Ivana Jakovčića. Kako god gledali na njegovu političku karijeru, neprijeporno je da je upravo on »otac moderne Istre«. Primjerice renesansa poljoprivrede koja je stekla fantastičnu globalnu slavu u velikoj je mjeri krenula na njegov poticaj. Biste li danas, u nekoj rekonstrukciji IDS-a, opet mogli s njim?

– Jakovčić je bio predsjednik IDS-a, ja podpredsjednik. Negdje oko 2000., želeći dizati IDS u koji sam iskreno vjerovao, koji sam stvarao, za koji sam živio, kojem sam se davao, rekao sam da je on najveći istarski političar nakon Joakima Rakovca. I doista bih to i ponovio, za vrijeme koje sam spominjao, ali je i sukrivac ovog što se IDS-u dogodilo. Način na koji se reagiralo kada je riječ o nepotizmu ili bogaćenju, politici »lako ćemo«, »mi i nitko drugi«, zakupljivanju medija, koštalo je IDS, a vidjet će se hoće li koštati i Istru. IDS je neponovljiva istarska priča. Lijepa priča. Ne daj bože da se IDS nije dogodio Istri 1990-ih, ali govorio sam: ili ćemo se mijenjati sami, ili će nas drugi promijeniti, što će reći smijeniti, a onda će biti teško vratiti se. Jakovčić i ja smo se u zadnjih 7-8 godina vidjeli na benzinskoj pumpi u Rogovićima, a drugi put prošle godine na Dan županije u Pazinu. Prvi put mi je u prolazu dobacio, »vidi za što je trebalo živjeti«, i pokazao na unuka, drugi put dali smo si ruku, ali razgovarali smo ne dulje od 5 sekundi. Ne, ne bih imao problem i dulje razgovarati, ali to neka bude to.​

Ključ uspjeha

​Kako dalje? Uskoro vam je okrugli, 60. rođendan, teče prva godišnjica na čelu Buzeta? Kakve procese očekujete u svom dvorištu?

– Ide nam dobro, iznad očekivanja dobro. Proračun za 2021. smo konsolidirali. Za 2022. godinu je stabilan. Buzet se otvara. Za ovu godinu jamčim 100 milijuna kuna investicija. Idu zaobilaznica, rekonstrukcija cesta, Dom umirovljenika, počinju se nakon 13 godina graditi hale i novi stanovi. Potraživanja koja smo imali smanjili smo za 42 posto, korigirali koeficijente plaća i o svemu tome ćemo u utorak, prigodom otvaranja palače Verzi u kojoj je poslovni inkubator, razgovarati s ministricom EU fondova Natašom Tamišak i ministrom gospodarstva Tomislavom Ćorićem. Jednostavno je – Buzet ili će se otvoriti, ili će stagnirati. Prije svega treba pomoć gospodarstvu i to uz pomoć Vlade, što i činimo. Samo sa svojim proračunom možemo jedino tapkati na mjestu. Treba stvoriti preduvjete za investicije i dovući novac. To je ključ uspjeha.