Jesse Owens, Afroamerikanac, osvojio je na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine četiri olimpijska zlata u atletici, u utrkama na 100, 200 metara u skoku u dalj i u štafeti 4 puta 100.

Osvojio ih je u inat Hitleru, ali i u inat svim onim američkim rasistima kod kuće, u demokratskom svjetioniku, u zemlji slobodnih.

I nije mu bilo lako na putu do Berlina, a još manje u Berlinu pred razularenom nacističkom masom koja je Owensa smatrala bićem niže vrste.

U Americi su ga crnački vođe nagovarali da ne ide na Olimpijske igre i da na taj način kao najbrži čovjek na svijetu digne glas protiv Hitlerove nacističke Njemačke.

Lomio se Owens sve do polaska i na kraju je otišao jer je znao da mora ponijeti taj križ, znao je da mora otrčati jer je bio slobodan jedino dok trči, kako sam reče, sloboda je jedino u tih 10 sekundi na stazi. I na onoj američkoj i na onoj nacističkoj.

Trčao je Owens za tih deset sekundi slobode i zbog toga što se morao sklanjati bijelim rasistima ragbijašima u svlačionici na sveučilištu u Ohaju, trčao je i zbog crnačkih vođa koji su ultimativno zahtijevali da ne trči na berlinskoj olimpijadi, trčao je zbog nacističkog zla, trčao je Owens za cijeli svijet, za sve one jadnike koji nisu u životu imali ni tih deset sekundi slobode. Trčao je i okitio se s četiri zlatne medalje.

Ona zadnja, u američkoj štafeti, nije trebala biti njegova jer su u izmjenama trebala biti dva Židova. Amerikanci su izašli u susret zahtijevima nacista da Židovska noga ne skrnavi sveto tlo berlinskoga stadiona pa je na nagovor svojih židovskih kolega iz reprezentacije uskočio Jesse.

U Americi je na povratku s Olimpijskih igara američkog heroja dočekalo preko milijun ljudi. Tako kaže biografski film Race (Utrka).

Koji prije onoga »the end« priča o svečanoj večeri za Owensa. Jese sa suprugom u pratnji trenera Larryija Snydera sa suprugom dolazi na ulaz hotela.

Portir gleda u pod i kaže mu da ne može ući na glavni ulaz, već da crnci ulaze na sporedni ulaz. Portiru je neugodno, na pitanje trenera zna li koga upućuje na sporedni ulaz, portir odgovara da zna da je ispred njega Jesse Owens, ali da su nažalost takva pravila. Tako završava Utrka. Sa sporednim ulazom za heroja američke nacije.

Dok sam razmišljao o ljudskome zlu, malo sam se prepao. Da se umirim, pročitao sam još jednom mišljenje Ustavnog suda Republike Hrvatske.

– U odnosu na pozdrav ‘Za dom, spremni’, Ustavni sud je u nekoliko svojih odluka izrazio jasno stajalište da je riječ o ustaškom pozdravu Nezavisne Države Hrvatske te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, pisalo je, a pročitao sam nekoliko puta.

Pa sam opet mislio kako to da oni koji pišu Za dom spremni, oni koji uzvikuju Za dom spremni, oni koji pjevaju Za dom spremni ne shvaćaju da na taj način podržavaju sve one nacističke svinje koje su htjele pobiti sve Owense ovoga svijeta, kako ne shvaćaju da podržavaju jednoga Pavelića koji je klečao pred Hitlerom.

Onda sam iščitavao pravomoćnu oslobađajuću presudu Thompsonu koju je 2. listopada prošle godine donijelo tročlano vijeće Visokoga prekršajnog suda pod predsjedanjem sutkinje Anđe Ćorluke.

– U konkretnim slučajevima nije dokazano da je upravo sporni pozdrav koji je sastavni dio stihova pjesme Bojna Čavoglave izvođene od okrivljenika u eksplicitnoj vezi s ustaškim obilježjima niti da je remetio javni red i mir, sve to tim više što iz izvedenih dokaza i iskaza ispitanih svjedoka i policijskih službenika proizlazi da je na koncertima vladala pozitivna atmosfera i da nisu primili niti jednu pritužbu građana, zaključilo je vijeće Visokog prekršajnog suda.

Dakle, vladala je pozitivna atmosfera i nije bilo pritužbi građana. Pozitivna atmosfera i odluke sudova koje podsjećaju na sporedni ulaz za najbržeg čovjeka na svijetu Jessija Owensa, na sporedne ulaze za sve one koji će pustiti suzu zbog svega onoga što je morao proživjeti najbrži čovjek na svijetu. Za deset sekundi slobode što nije malo u ovom bolesnom svijetu.