Danima mi se u glavi vrti ona stara fora s navodnim malim oglasom – mijenjam stojadina s kukom za fiću s kukom, šifra: kuku meni, kuku tebi. Eto, upravo ta fora najbolje oslikava ono što se događa kada je riječ o polemici između premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića.

I bilo bi tragikomično sve to skupa da je u Hrvatskoj sve u redu i dosadno kao što je po kazivanju uvijek dosadno u skandinavskim zemljama kada je riječ o politici. Ali nije ništa u redu i zemlja je, kao i cijeli svijet, izložena pogibelji pandemije koronavirusa. Zato je njihov svileni fajt samo tragičan u vrijeme kada pucamo po svim šavovima.

Momci kojima je karijera išla kao po špagi odlučili su biti frajeri u najgorem mogućem trenutku. Umjesto konsenzusa oko temeljnih društvenih vrijednosti i neke zajedničke poruke koju bi obojica trebala priopćiti isprepadanom stanovništvu, oni su se odlučili na krčmarsko pljuvanje pod svjetlima reflektora.

Srećom, u zadnje vrijeme su podvukli crtu u polemičkom ratu u kojem ne može biti pobjednika, već se samo može izmjeriti tko je više izgubio. Čini se da je više izgubio predsjednik Milanović jer uza sve njegove retoričke fore koje prosipa u statusima na društvenoj mreži koje su prošarane anglizmima i latinizmima kao lajtmotivom da bi dokazao svoju erudiciju, on ne može pobjeći od činjenice da je u vrijeme proljetnog zatvaranja zbog pandemije koronavirusa bio u Slovenskoj ulici 9, u onom klubu zatvorenog tipa koji je vodio osumnjičenik i tada direktor Janafa Dragan Kovačević.

Još kada se tome doda da je Milanovićevo opravdanje bilo da je, eto, otišao da ne propadne hrana koju je tamo donio neki frend, nema te latinske fraze ili učenoga izraza kojim se Milanović može opravdati. Kao što ne može opravdati ni činjenicu da se u toj krčmi zatvorenog tipa sastajao s načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske.

Cijeli taj performans najbolje je opisati, dakle, onim malim oglasom: mijenjam stojadina s kukom za fiću s kukom, a šifra kuku meni, kuku tebi. Uz dodatak: kuku nama.

Kada su bili izbori, prva dva čovjeka politike u Hrvata predstavljala su se, recimo, kao neki Mercedesov ili Audijev SUV, a mi smo, sve ukazuje na to, dobili stojadina s kukom, to bi mogao biti Plenković, i fiću s kukom i na njoj tenisku lopticu, a to bi mogao biti Milanović.

I zato ne treba čuditi da građani sve manje vjeruju političkim institucijama jer ih kompromitiraju politički autoriteti, i to ničim izazvani. U vrijeme kada bi jedinstvo trebalo biti samorazumljivo, naša je politička elita razjedinjenija nego što je ikada bila. A takav društveni kontekst i te kako je eksplozivan jer hrvatski politički akteri sve više gube politički legitimitet među građanima od kojih se očekuje da vjeruju preporukama i odlukama nesretnog Nacionalnog stožera kada je riječ o pandemiji koronavirusa. Građani su umorni, izgubili su povjerenje, situacija se otela kontroli i teško da itko može ostati miran kada gleda opet postavljanje bolničkih kreveta po hrvatskim sportskim dvoranama.

Izvrsnu dijagnozu u kakvom je stanju hrvatsko društvo dao je profesor dr. Ivan Obadić.

Povjerenje građana u političke institucije i pravosuđe preduvjet je funkcioniranja i legitimnosti demokratskog poretka i pravne države. Odsustvo povjerenja je zapravo odsustvo legitimiteta, a posljedice ovakvog stanja su pogubne. Bez povjerenja građana u institucije pravne države one ne mogu ostvarivati svoju regulacijsku i pomirbenu funkciju niti štititi društveni red i poredak.

Drugim riječima, ako građani više ne vjeruju da će im država pružiti pravnu zaštitu i da smo svi pred zakonom jednaki, već da postoje građani prvog i drugog reda jer su pripadnici političke i ekonomske elite iznad zakona, tada nam prijeti slom društvenog poretka i socijalni darvinizam, upozorava dr. Obadić.

Ili u prijevodu – kuku meni, kuku tebi, i ono što je najžalosnije, kuku svima nama.