Prije dvije godine govorilo se da će pandemija koronavirusa, odnosno ograničavajuće mjere, promijeniti svijet, sve društvene odnose. Danas je, pak, aktualna fraza da nakon invazije Rusije na Ukrajinu ništa više neće biti isto, da je srušen stari svjetski poredak. Vlatko Cvrtila, rektor Sveučilišta Vern i nekadašnji savjetnik za obranu predsjednika Stjepana Mesića, smatra da se mjesec dana od početka ovog krvavog ratnog sukoba doista može reći da on predstavlja prijelomnu točku u međunarodnim odnosima.
– Svijet kakav smo znali više ne postoji. Ušli smo u razdoblje Hladnog rata 2.0. Sadašnji odnosi među akterima imaju obilježje izrazitog antagonizma i njihove su pozicije jasno ideološki definirane i nepomirljive.

Koje su to točno pozicije?

– U vrijeme pravog Hladnog rata, Zapad se poistovjećivao s liberalizmom, ljudskim pravima i slobodama, a Istok je sve to negirao, slično je i danas. Nasuprot Zapadu koji se i dalje zalaže za vrijednosti koje sam spomenuo, stoji Rusija koja ističe važnost zajednice, države, pravoslavlja i rusku posebnost koja proizlazi iz njezinog identiteta. Pojam ruske duše potpuno je nekompatibilan s bilo kakvim liberalnim vrijednostima, razlike u političkim koncepcijama sada su velike kao i tijekom Hladnog rata.

Ruski nacionalizam

Je li Vladimir Putin baš ruski nacionalist?

– Je.

I u njegovom neposrednom okruženju ima ljudi različite nacionalnosti, nisu mu suradnici isključivo Rusi?

– To je točno. U Ruskoj Federaciji priznaju posebnosti, u njoj živi preko 70 etničkih skupina, ali svi su stanovnici zapravo Rusi. Mogu biti islamske vjeroispovijesti kao Čečeni, ali ih se ipak smatra Rusima. Bilo je tako i u SSSR-u, na kraju krajeva jedan je Staljin bio Gruzijac i nije se mislilo da to odudara od njegovog ruskog identiteta. Kroz povijest su Rusi okolne narode integrirali u ruski kompleks i zato se svakoga tko govori ruski jezik tretira kao Rusa. U Sovjetskom Savezu su svi govorili ruski, a valjda je tako i danas na tom prostoru. Primjerice, elita u Azerbejdžanu govori ruski jer su se skoro svi obrazovali na ruskim sveučilištima i to im je, a ne matični, bio prvi jezik.

Postoje dva suprotstavljena vrijednosna sustava, ali sukob valjda nije bio neizbježan?

– U Rusiji se stoljećima njegovala platforma euroazijanizma, odnosno posebnost Rusije u odnosu na zapadni identitet. U tom konceptu, koji je i Putin prihvatio, država je ta koja ima prava, nije to pojedinac. Na tom konceptu počiva Putinovo uvjerenje da Rusija ima pravo biti velika svjetska sila, može se to iščitati u brojnim njegovim javnim istupima proteklih godina, u intervjuima što ih je dao Oliveru Stoneu i drugdje. SSSR se raspao na koncu Hladnog rata i Putin i njegovi istomišljenici od tada žale što se 25 milijuna Rusa našlo izvan Rusije. Kako je rekao Stoneu, Rusija mora o svima njima skrbiti. Zato, smatra, Rusija ima prirodno pravo na obranu, a ono se nikad u ruskoj povijesti nije odnosilo samo na državni teritorij Rusije nego i na prostore koji su je okruživali, na rusku zonu interesa. Svako približavanje toj zoni Zapada, čak ne nužno NATO saveza, nego vrijednosti liberalne demokracije, shvaća se u Rusiji kao ugrožavanje ruske posebnosti. O svemu tome Putin govori u svom prošlogodišnjem eseju o Ukrajini, u kojem tvrdi da je ta država povijesno ruski prostor i da današnja Rusija polaže pravo na njega, a da Ukrajinci praktično ne egzistiraju.

Imperijalni kod

Govorite o nekakvom ruskom mesijanstvu?

– Da, mit o posebnosti proizvodi mesijanstvo da morate nešto poduzeti jer u suprotnom vam povijest to neće oprostiti.

I tako je Putin, sigurno zaključujući da mu okolnosti u međunarodnoj zajednici idu na ruku, 24. veljače krenuo u Ukrajinu braniti ruski nacionalni interes. Gdje smo onda mjesec dana kasnije?

– U situaciji da nestaje poredak koji je stvarao iluziju da je mir u Europi vječan. Rekao sam da je Putin godinama tražio da se Rusiji prizna status velike sile, a u funkciji toga bio je i njihov vojni angažman u Siriji.

Putin je baš žudio da za tim da se Zapad odnosi prema Rusiji kao prema važnoj i velikoj?

– Cijelo se vrijeme žalio da je Zapad odbijao priznati Rusiju kao ravnopravnu. Premda Rusija nema ni tu političku ni ekonomsku moć, a u ovih mjesec dana rata vidimo da nema ni vojnu moć. Putin je u niz navrata isticao kako je pružao ruku Zapadu, pomagao Americi kada je 2001. teroristički napadnuta, što je točno. I s predsjednikom Obamom je potpisao sporazum temeljem kojeg je Rusija omogućavala Amerikancima transport vojnih sredstava za Afganistan preko ruskog teritorija. Tako je onda Putin kreirao narativ prema kojem je, kažem, Rusija pružala ruku Zapadu, koji joj je tu ruku zavrtao.

Je li onda Zapad griješio što nije ozbiljno shvaćao Putina i Rusiju?

– Mislim da jest. Posljedica je to američke globalne hegemonije. I Zbigniew Brzezinski je upozoravao da će širenje NATO saveza izazvati reakciju Rusije zbog njezine posebnosti koju sam objasnio. U ruskoj je kulturi duboko ukorijenjen taj jedan imperijalni kod kojeg se ne može neutralizirati implementacijom kulture sasvim oprečne ruskoj tradiciji.

Crvena linija

Neće Rusi nikad postati dobri liberalni demokrati?

– Neće. Reakcija na približavanje imperiji bila je 2008. vojna intervencija u Gruziji, 2014. to je bila aneksija Krima, a danas pohod na Ukrajinu. Zapad je pobijedio u Hladnom ratu i nije vodio računa o ruskim interesima.

Bi li to bilo mudro ponašanje Zapada?

– Bi, bilo bi mudro da se u tom euroazijskom prostoru više išlo na razvijanje partnerskih odnosa s Rusijom, a ne antagonizma.

Bi li onda mudro bilo da je Zapad odbio primiti u NATO neke države koje su u međuvremenu postale članice?

– Jasno je da nam NATO, danas kada je rat u Ukrajini, treba. Ali, je li nam trebao po završetku Hladnog rata? Vjerujem da je konstitucija odnosa u Europi mogla biti drukčija, ali odabrali smo ovu opciju i to nas je dovelo do toga da moramo promišljati o nekim novim koncepcijama svijeta koje nisu antagonističke. Nažalost, što je ponajviše frustrirajuće, Zapad sada ne može pomoći Ukrajini u vojnom smislu. Možemo samo moliti Boga da Ukrajinci izdrže, da se Rusija iscrpi i da potom prestane biti ozbiljan akter.

Što je Zapad mogao 24. veljače i u ovih mjesec dana?

– Zapad je činio jedino moguće, sankcije, pomoć izbjeglicama i slanje oružja, uz dvojbu koliko ga je uopće došlo do Ukrajine. Sve bi drugo bila crvena linija, recimo proglašavanje zone zabrane leta. Bi li zapadna javnost to podržala?

Zapadna javnost sigurno podržava solidariziranje s Ukrajinom i izbjeglicama.

– To da, ali ne i prelazak crvene linije. Nije tu u pitanju nekakva zloba zapadnih političara, radi se o tome da ni javnost u njihovim državama ne bi podržala vojni angažman u Ukrajini. Druga bi priča bila da rakete počnu padati po Poljskoj, ali u tom bismo slučaju bili u Trećem ili ne znam kojem ratu. Dakle, situacija je jako teška.