Ima zagrebačka Trešnjevka svega. Ima plac nadaleko poznat, ima, još uvijek ima, pridjev crvena, ima sjajnu craft pekaru, ima crkvu sa sjajnim zborom, dućane, studentski dom i ima Dom za starije osobe u Drenovačkoj 30. A tamo, kad skrenete malo s Gagarinova puta, u prizemlju, u sobi broj 4, stoluje Željko Kunej. Ili, preciznije rečeno, tamo živi čudo od čovjeka!

Željko Kunej je tetraplegičar, osoba s invaliditetom. U kolicima je skoro pa cijeli život. Pače, da Guinnessova knjiga rekorda ima tu kategoriju, vjerojatno bi bio rekorder po stažu invalidnosti. Nije to novinarski pokušaj da se šali, to Kunej sam kazuje. Nastradao je s 14. Skok u Savu bio je koban. Nastradala mu je vratna kralježnica. U domu na Trešnjevci je od travnja 1991. godine. Pije toga je godinama bio u Ortopedskoj bolnici u Kraljevici, kasnije Referalnom spinalnom centru.

– Tu je još i osam mjeseci Lovrana. Bit će dakle sada 61 godina – pomaže nam u računici Kunej.

Već je 61. godina da je u kolicima!

Dobri ljudi

Našli smo Kuneja pred kompjuterom. Uči nas kako da ga ispravimo u stolcu. Bilo bi dobro, trebalo bi kaže, da ima asistenta da je godinama s njim, da se poznaju u dušu, a ne da se mijenjaju svako toliko. Ali, ne ide u nas to baš tako. Ona koja ga najbolje zna je za našeg posjeta bila na godišnjem. Čim smo u sobu ušli primjetili smo ono najbitnije – teleskope! Po njima je Kunej čuven, po astronomskim amaterskim teleskopima koje je sam izradio i na kojima mu je čestitao doslovno cijeli svijet. Valja jedan od teleskopa iz kuta donijeti na sred sobe ako ništa slikanja radi. Gospon Željko nas naviga.

– E sada primi za nogare – uči Kunej.

I malo po malo pred nama se rastvara pravi, pravcati teleskop.

– Evo vidite kako sam ja to funkcionalno napravio – kazuje Kunej.

Teleskop, pa još pogodan da se i iz kolica može nebo gledati! Sve je sam napravio, uz malu pomoć dobrih ljudi, recimo stolara koji su po njegovim željama neke dijelove priredili za sklapanje. Dakako da se čovjek sa strane pita koliko je samo vremena trebalo za sve ovo onom tko je teterpalegičar!?

– Što bi zdrav napravio za nekoliko sati, možda dan, meni je trebalo nekad i nekoliko mjeseci. Ja sam sebi trebao daščice napraviti da dobijem rubove ovako okomito, fino izrađene. Meni je predsjednik Astronomskog akademskog društva u Rijeci rekao: “To je finoća dijelova vrhunska!”. I pri tom je malo zafrkavao ostale članove – smije se Kunej.

Pred nama je, ako je laik to dobro razumio, refraktor 80/1200, onaj za koji mu je objektiv darovala njemačka tvrtka Carl Zeiss iz Jene. Veli Kunej kako se kod izrade prilagođavao svojim željama i mogućnostima. U Kraljevici je imao vrijedne pomagače.

– Sreća da sam imao stolara vrhunskog i njegova brata koji je bio električar. Braća Juretić, iz Šmrike – ističe Kunej.

Koban skok

E tu je sad trenutak da se ipak vratimo malo unatrag, sve do 1945. godine kad se Kunej rodio. Nesreća se dogodila 1959. Skok u Savu bio je koban.

– Vratio sam se sa Save kući i rek’o: idem još jedanput se bacit’. A prije toga sam tri, četiri puta Savu preplivao – veli Kunej.
Sudba, nesretne okolnost, tko bi ga znao. U Savu su stavili pilot, balvan veliki gdje su mogli zaustaviti splavi s građom koja se dovozila iz Slovenije. Skok je otišao malo u desno, tamo je bilo sprudno i udario je u kamen. Sjeća se Kunej svega, da je vidio svaki kamičak pod vodom.

Tu sad slijedi zanimljiva digresija. Naime, taj tren, dok smo pričali o ozljedi, zazvoni telefon. Ženski glas druge strane žice nazvao je u sobu 4 doma u Drenovačkoj da pita korisnika za koga bi glasao na izborima!?! Smije se Željko dok otpravljamo anketarku.

– I za koga biste glasili, moj šjor Željko – pitamo.

– A za koga…. Svejedno mi je – kaže na to on.

Nego, 14 godina imate, cijeli život je pred vama i odjednom sve se promjeni. Tetraplegija. Mnogi se tu raspadnu, predaju očaju, no Kunej je druge vrste, do čvrstog materijala skovan. Odakle snage.

– A čujte. U meni je to bilo uvijek. Ja sam bio pripadnik tehničke kulture – na to će Kunej.

Radile su se prije ozljede, primjerice, jedrilice, kako one koje lete zrakom tako i one koje plove vodom, pa se bavio on i fotografijom amaterski, tehničke stvari svake vrste su ga zanimale. A bolnica u Kraljevici, u koju je otišao nedugo nakon ozljede i poslije kratkog boravka u Lovranu, pamti i eksploziju koju je prouzročio eksperimentirajući.

– To sam radio raketu na čvrsto gorivo. Klinjo, tinejdžer, još 15 godina nije bila navršena – smješka se Kunej.

Nacrt rakete se počeo razvijati još dok je Kunej bio zdrava osoba, pa se onda nastavilo u Lovranu. Pače, legendarni nogometni as, golgeter Dražen Jerković taman se oporavljao od operacije meniskusa, ležao krevet do Kuneja i odmah je u nacrtima prepoznao da se tu radi o raketi. Što je u Lovranu bio nacrt, u Kraljevici se oživotvorilo. Našao se tu i jedan dječak od pomoći, pa student od pomoći koji je mogao s rukama Kunej je iz Zagreba nabavio sve što mu treba i raketa je lansirana prema uputstvima ABC tehnike.

foto Davor Kovacevic

– I je li poletjela raketa!? – pitamo.

-Ma nije, grunulo je u zrak, gore u plafon – smije se Kunej.

Četiri teleskopa

Kraljevica je, ističe i Kunej, dala potporu Kuneju da se bavi znanošću, makar ne bi bilo krivo reći ni da je Kunej ‘natjerao’ Kraljevicu da pokrene tehničku djelatnost među para i tetraplegičarima. Vraća se Kunej ponovno modelarstvu što mu je bio hobi još u ranom djetinjstvu. Te, iste godine izrađuje dva sunčeva sata i jedan barometar. Dvije godine kasnije potaknut inicijativom “što više aktivnosti članovima udruženja” laća se izradbi amaterskih astronomskih teleskopa. Prvijenac mu je obični dalekozor s objektivom -staklom za naočale izrađen prema uputstvima Mladena i Gorana Hudeca – “kako svatko može izraditi svoj vlastiti teleskop” u Kosmoplovu 1969. – 1970. godine. Nekada su, eto, postojale tiskovine s opisima i nacrtima izrade svega pa i teleskopa. Četiri teleskopa je Kunej napravio. Pitamo ga je li ga put ove zanimacije više usmjerila želje da u nebo i daleke zvijezde gleda, ili sam tehnologija. I jedno i drugo, kaže Kunej.

– A imali smo i cijeli Kvarner kao na dlanu. Gledali brodove, kuhare kako kuhaju na 20 kilometara, palačinke okreću. Zvijezde, planete… – prisjeća se Kunej, baš kao što se prisjeća nevjerice i oduševljenja njegovih kolega i prijatelje kad bi im se pred očima ukazao recimo Jupiter.
Nije njegov rad, njegovo uporno dokazivanje o korisnosti hendikepiranih i želja da bude društveno koristan, ostao bez odjeka. Američke asocijacije invalida i astronoma amatera pokazale su sliku njegovih djela i Kanađaninu Davidu Levyju čovjeku koji je otkrio više kometa. Kuneja je međutim najvrijednije ono što su mu rekli njegovi prijatelji iz bolnice, i oni izvan nje, nakon što bi promatrali Mjesec: “Željko, da nije ovih tvojih teleskopa, tko zna da li bismo ikad vidjeli najbliže prirodno nebesko tijelo te uživali i divili se ljepotama njegovih kratera i gorja”.

Šahovski majstor

Pitamo Kuneja je li ostalo još kakvia želje, štogod neistraženog na ovom polju izrade amaterskih teleskopa.

– Može se uvijek dalje. Ali mislim da sam dosegao jedan vrhunac, jer teško je u ovakvom stanju sve to raditi – reče nam Kunej.
Performanse jednog Kunejeva teleskopa, spomen objektiva od osam centimetara i žarišne daljine od 1200 metara, natjerali su Dadu fotoreportera da kaže novinaru: “To ne možeš pojmit!” Kunej to plastično objašnjava, kaže vidiš s njim auto parkiran na Sljemenu recimo. Onako kako se u Kraljevici gledao Lovran, Učku… Imala je, kaže Kunaj, Kraljevica vrhunsko osoblje koje je ‘odrastalo’ sa svojim štićenicima.

A tamo je Kunej, krajem 60-tih i početkom 70-tih krenuo blistati i kao šahovski majstor, makar će reći da ga je prije igrao onako, kavanski.

– Mozak radi k’o urica – velimo.

– To je i jedan socijalni radnik rekao kad sam u Zagreb došao: “Čujte, glava je zdrava ostala”. Ja sam i radio četiri godine, za Tvornicu papira – na to će Željko.

– Pa što ste radili? – pitamo.

– Šef bio – kaže Kunej.

Godina je 1983. kada je Društvo paraplegičara Kraljevice sklopilo poslovni ugovor s riječkom “Tvornicom papira”. Kunej, šef na konfekciji papirića, onaj koji nadgleda rad i vodi računovodstvo. A je li bio strog? Bome, ako su ga neki i Švabo zvali, a jesu, nije tu bilo švercanja. Dizao se Kunej u četiri ujutro, odvezli bi ga fizioterapeutice u tvornicu i radio je četiri sata. A poseban je i onaj šah kojeg smo načas preskočili. Igrao ga je, naime, Kunej najčešće i najviše sa svojim fizioterapeutom Markom Bakulom koji je bio slijep!

– Igrali smo na slijepo. Pa su nam se čudili. On mene vježba polako i kaže vuci e4, ja kažem vuci c5, onda skakač f3…- prepričava Kunej.

A tko je bio bolji šahist, ili imao više uspjeha i dobivenih partija, Marko ili Željko?

– Ja sam bio bolji, za nijansu – na to će Kunej.

Prekratak dan

Elem, jedrilice, raketa, teleskopi, šah… A onda su stigli kompjuteri i Kunej je prinio još nekim novim poslovima od kreiranja internetskih stranica do grafike i izrade plakata. Stoga, ako vam je do izrade amaterskog teleskopa i ako silom tražite grešku u novinarskom pismu nenaviklom na toliku znanost, najbolje je krenuti na Željkovu internetsku stranicu na kojoj su i nacrti detaljno opisan postupak izrade. Poviše radnog stola je pak plakat tiskan u čast obljetnice Oluje, na kojem je Kunej iskombinirao jednu od najpoznatijih fotografija iz same bitke i prvi stavio na plakat motiv krunice. Programiranje i dizajniranje web stranica također su njegova strast. Lako je, zapravo, zaključiti da je Kuneju dan od 24 sata zapravo prekratak.

– Kratak. Radim od kad se dignem – priznaje.

“Za Živu je istinu već sama činjenica da sam živ”, kazao je jednom prigodom Kunej. On je vjerojatno jedini u svijetu s ovoliko godina starosti, a ovoliko godina invaliditeta. Važna mu je pri tom vjera, uvijek je bila.

– Kad smo za komunizma bili u školi, pa kad je učiteljica pitala tko ide na vjeronauk, digli bi ruku nas dva, tri – prisjeća se Kunej.

Čitav njegov život je veliko ohrabrenje svim kako zdravom svijetu, tako i onima koje invaliditet odvede put depresije, očaja.

– Nikad nisam u to pao, nikad mi nije dosadno bilo, samo mi je najgore bilo što u Kraljevici nismo imali svoju prostoriju za intelektualni rad – veli Kunej.

Dom invalida

Jedino na koga je ljut, makar se Kunaj naljutiti zapravo i ne zna, jest gradonačelnik Zagreba Bandić. Ima za to dobar razlog, činjenica da je više od deset godina obećan Dom invalida na zagrebačkoj Kajzerici, i kamen temeljac je zakopan, a nije se osim obećanja dogodilo ništa. Kunej se odazvao ovom razgovoru ponajprije da podsjeti na potrebu izgradnje pa da bude za one koji dolaze i koji kvalitetan i adekvatan smještaj trebaju. Smještaj, asistenta, skrb čim bolju. Malo prije su ga telefonski pokušali pitati za koga će glasati, a s druge strane pitanje osoba s invaliditetom nikom od kandidata, barem do sada, nije tema. A stvar je, veli Kunej, jednostavna.

– Bilo je u Kraljevici i invalida koji su imućniji bili, imućnijih roditelja, pa su išli vani u čuvene centre u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Engleskoj. I mi smo očekivali da će kad se vrate doći u boljem fizičkom stanju, ali u stvari nisu. Fizički nisu bili bolji, ali su nam rekli da je tamo organizacija bolja. Znanje je isto, samo su organiziraniji, a to je do države – ne dvoji Kunej.

Ma, i štono bi se reklo, ako neće država hoće dobri ljudi. Priča tako Kunej kako su mu neki dijelovi za teleskope gotovo pa s neba pali kad ih je trebao. Zapravo dobri ljudi su ‘s neba padali’ i pomagali fascinirani Željkovom voljom. Naginjao je on kako veli, astronautici, raketarstvu, i da je moći i da je moguće bilo bi divno omogućiti mu da Mjesec uistinu i takne pa se razveseli onako kako je veselio druge kad bi kroz njegov teleskop Mjesec vidjeli.

Valjani uvjeti

U Drenovačkoj 30 u sobi broj 4 stoluje Željko Kunej! On je dokaz da čovjek može sve i on je podsjetnik da su mnogi invalidi mogli doseći zvijezde da smo im pružili valjane uvjete. Koliko god brojke uz njega vezane izgledale velike – 75 godina starosti i 61 godina invaliditeta _ on i izgleda i osjeća se mlad, duhom mlad kako on to kaže. Pred naš odlazak pokazuje nam u kompjuteru štošta, recimo pisma koje je za Domovinskog rata pisao predsjednicima svjetskih sila da im objasni da Hrvatska nije agresor. Onda kuca olovkom po tastaturi “amaterski teleskop”, a tražilica najprije spominje njega i njegov uradak. A onda ide i na stranice na kojima se lijepo vidi nacrt onog budućeg Doma za invalide. Ne treba njemu puno, ne traže invalidi puno. Evo Kunej veli da im u domu treba barem bife – da se s gostima sjesti negdje može – i frizeraj.

Pitamo Kuneja čuje li se s kim od onih s kojima je dijelio prostor u Kraljevici. Čuje se s Markom, šahistom i fizioterapeutom. E da, šah, za Kraljevicu je igrao i ligu, onu, kako kaže, ‘normalnu’.

– Šjor Kunej, jesmo li sve makar malo spomenuli. Bit će nismo – pitamo.

I nismo, nismo one koji su mu pomogli, a bilo ih je dobrih ljudi i to, reći će Kunej, podosta.

– Moj šogor Joža Šunić recimo koji mi je, među ostalim, napravio adapter za objektiv – kazuje Kunej.

U Kraljevici je bilo puno šahista koji su radili u brodogradilištu, pa su se i tako mnogi problemi rješavali.

– Pa sestra moja Stanka i nećakinja Sanja koja je liječnica. Sestra mi je bila nastavnica matematike, u Dubravi je stanovala a radila u Ljubljanskoj. Svaki dan mi je dolazila u posjetu. Nekima nije bilo to ni pravo, a ona bi rekla: “Pa kako bi to bilo da ne dođem kad prolazim svaki dan Gagarinovom!” – priča Kunej pazeći da koga ne zaboravi.

Genetika

Na odlasku nam vrag ne da mira pa mu priznajemo opet da izgleda znatno mlađi nego što godinama jest.

– To mi mnogi kažu. Genetika – na to će Kunej.

Pa nam opet pokazuje Dom na Kajzerici, nacrte onog što je već trebalo biti prije deset godina.

– Volio bih ga dočekati, ali ja tu više nemam što tražiti. To je za mlađe. I tu ima sve – govori Željko.

Željko Kunej, čovjek iz sobe broj 4, onaj koji uči da kad je volje prepreke nema da se zvijezdama priđe čim bliže, sasvim blizu.