Proučavajući povijesne teme u Pomorskim zbornicima u br. 6 (Tomo Maštruko: Jugoslavenski pomorci u zatvorima i logorima za vrijeme II. svjetskog rata) od 1968. naišao sam na podatke o zarobljavanju hrvatskih pomoraca za vrijeme Drugog svjetskog rata na dalekim morima i priču o pomorcima Boži Dundovu, Krsti Damjaniću i Miljenku Duniću – svi rodom iz Lukorana na otoku Ugljanu.

Radi se o vjerojatno jedinim tadašnjim pomorcima koji su plovili na mađarskom brodu koji je zarobio nizozemski razarač kod otoka Jave i vjerojatno jedinim pomorcima iz naših krajeva koji su rat proveli u logoru na Javi.

Zbog protoka vremena nije moguće ustanoviti kako su tri pomorca završila na brodu pod mađarskom zastavom, ali nešto je ipak otkriveno. Brod je izgrađen 1912. kao »Treglisson« za brodara Hain Steamship Co. Ltd. iz Londona. Nijemci su ga preuzeli u Bremenu između 1914. i 1919., kada je služio i kao brod-zatvor. Nakon Prvog svjetskog rata vraćen je vlasniku. Godine 1934. prodan je u Mađarsku te je promijenio ime u »Nyugat«. Nizozemci su ga konfiscirali 13. travnja 1941. kada ga je zarobio nizozemski razarač i mijenja ime u »Liran«. Početkom ožujka 1942. namjerno je potopljen kod indonežanske luke Surabaya da ne bi pao u ruke Japancima.

Mazač Pišta

Prilikom zarobljavanja na tom mađarskom brodu, među posadom sastavljenom od pripadnika raznih nacionalnosti, bila su i tri pomorca s otoka Ugljana. Brodovi koji su vili mađarsku zastavu smatrani su neprijateljskim!

Na brod se ukrcalo dvadesetak nizozemskih vojnika, odmah je spuštena mađarska zastava na krmenom jarbolu i podignuta nizozemska, a brod je prepraćen u luku Surabaya na otoku Java. Tu je posada iskrcana i stavljena u zatvor. Zatim su opet vraćeni na brod, ali je tada mazač mađarske nacionalnosti počinio sabotažu oštetivši glavni stroj. Posada je odmah prebačena u logor na otočiću ispred Surabaye.

O uvjetima u tom logoru Božo Dundov je napisao:

»Kada smo iz zatvora vraćeni na brod i nakon što je mazač Pišta oštetio stroj, prevezeni smo na jedan otok u logor. Imena tog otoka se ne sjećam, ali mi se tada činilo da je poput našeg Sestrunja. U tom logoru ostali smo dosta dugo. Nakon što su u ožujku 1942. Japanci zauzeli Javu, u logor je dovedeno više tisuća Malajaca i pomoraca više nacionalnosti.

Naše pomorce Japanci su zadržali u logoru i uskoro nas odvojili od Malajaca. Za tumača su nam doveli našeg čovjeka koji se predstavio kao fotograf Nikola Drakulić. Taj Drakulić pokupio nam je ušteđeni novac koji smo čuvali i zatim nestao.

Nas i Norvežane Japanci su tretirali kao neprijatelje. Nudili su nam da plovimo na nekim njihovim brodovima u zamjenu za slobodu. Iz logora na tom otoku premješteni smo u drugi logor u blizini Batavije (op.a. današnja Džakarta), a zatim su nas Japanci prebacili u treći logor – negdje blizu Bandunga.

Tropska vrućina

U logoru nas je bilo negdje oko 6.000, spavali smo u barakama. Ležali smo na daskama ili pleterima od lišća. Hrana u logoru bila je nemoguće loša. Dnevni obrok sastojao se od 170 grama kuhane riže. To je bilo isuviše malo za život. Bili smo prisiljeni po logorskom krugu hvatati i skupljati male puževe. Time smo se hranili. Svaki dan umiralo je od gladi i iscrpljenosti po nekoliko logoraša. Od naše grupe, posade broda »Nyugat«, umro je jedan Norvežanin. Kada smo bili oslobođeni, jedva sam se mogao kretati. Bile su mi tada 54 godine, a težio sam svega 40 kilograma.

Stražari u logoru bili su Japanci. Za najmanju »grešku« tukli su nas štapovima. Kada bi se vojnici udarajući zamorili, logoraši su morali jedan drugoga tući. Stražare smo morali pozdravljati lomeći se u pojasu. Radili smo svakodnevno – kopali smo bunkere. Klima je za nas bila jedva podnošljiva. Tropska vrućina i vlaga bile su nesnosne. Često se pitam: kako sam uopće ostao živ?

Ni nakon oslobođenja našeg logora od strane engleske vojske nismo bili tretirani kao bivši logoraši. Smatrani smo bezmalo i mi neprijateljima. Tako su nas praktički najprije progonili Nizozemci, zatim Japanci, nisu nas trpjeli ni Indonežani, a prijekim okom gledali su na nas i Englezi«, pisao je Dundov.
U banduškom logoru ostali su logoraši do proljeća 1946. godine, a zatim ih je u sabirnom logoru u Singapuru pod svoje pokroviteljstvo preuzela UNRRA. Iz Singapura engleskim brodom »Mauritania« prevezeni su do Port Saida, a zatim brodom »Žužemberk« (Jugolinija) stigli su u kolovozu 1946. u Jugoslaviju. I tako su nakon devet godina (od dana ukrcaja) i godina ratnog vihora stigli natrag u svoje rodno mjesto Lukoran.

Pismo iz Londona

Od 1939. bili su bez ikakve veze s obitelji. O događanjima u domovini nisu ništa znali. Čim je završio rat u Europi, supruga B. Dundova interesirala se za supruga preko pomorskih kompanija. Od londonske agencije Anglo-Swiss Maritime Co. Ltd. dobila je pismo:
»Draga gđa Dundov, vaše pismo od veljače poslano gospodinu Boži Dundovu i adresirano na brod »Nyugat« pod brigom g. Benhama i Boysena iz New Yorka, došlo je slučajno u naše ruke. Vaš suprug bio je ukrcan na brod sve do svibnja 1941. kada je brod bio na Javi i kad su Japanci okupirali otok. Otad mi nemamo daljnjih vijesti od bilo koga od posade i pretpostavlja se da su ostali tamo tijekom čitavog trajanja japanske okupacije, i nadamo se da ćemo sada s oslobođenjem primiti kratke vijesti od njih«.
Bivši logoraš B. Dundov krenuo je opet na more. Stiže ga i starost. I evo epiloga: bivši logoraš, stari sindikalist, uz rješenje za mirovinu primio je i odgovor (Zadar br. IN 2881): »da se u radni staž ne priznaje vrijeme provedeno na mađarskom brodu »Nyugat« od studenoga 1938. do travnja 1941. u smislu čl. 26. stav 1. Uredbe o određivanju i prevođenju mirovina i invalidnina, jer poslije 15.5.1945. nije bio u radnom odnosu u internaciji na Javi u smislu čl. 25. st. 2. cit. Uredbe, jer nije bio interniran zbog aktivnog i organiziranog rada za NOB«. Stoga se njegov zahtjev nije mogao uvažiti.