ZAGREB – Koliko god se činilo da je stanje u Agrokoru upalo u kolotečinu, u toj kompaniji malo se toga stabiliziralo, i Hrvatska će u sljedećoj godini najviše iščekivati rasplet krize u Agrokoru. Sve loše posljedice kolapsa koncerna koje se ne mogu izbjeći, a na godinu dana odgodila ih je primjena lex Agrokor, dogodit će se u 2018. godini, ali nije to jedini korporativni problem koji bi se zbog svoje snage mogao pretvoriti i u politički.

Sljedeća godina bit će odlučujuća za još nekoliko domaćih kompanija koje se po snazi i broju zaposlenih čak ni zajedno ne mogu mjeriti s Agrokorom, ali njihov bi se utjecaj na život krajeva u kojima posluju mogao mjeriti s onim kakav Agrokor ima na cijelu državu, bilo da je riječ o broju zaposlenih, tvrtkama koje su s njima povezane ili prihodima koje zbog tog poslovanja ostvaruju lokalne vlasti.

Neovisno o tome jesu li te tvrtke u privatnom ili državnom vlasništvu, zbog njihovog snažnog utjecaja na pojedinu regiju, ni lokalni ni državni dužnosnici neće moći mirno prepustiti tržištu da razriješi te probleme. Većini tih kompanija zajedničko je i to što trebaju novog ulagača, odnosno svježi kapital kako bi dugoročno stabilizirali svoje poslovanje.

Otpor privatizaciji

U potrazi za novim investitorom je Uljanik grupa s gotovo četiri i pol tisuće radnika, od kojih je oko 1.400 zaposleno u riječkom »3. maju«. Uljanik je jedino brodogradilište koje nije prošlo program restrukturiranja, čak je na kraju tog procesa u »3. maju« preuzelo taj riječki škver i to je ono na što se Vlada zasad službeno poziva. Ali oko deset tisuća radnih mjesta u Uljanik grupi i kooperantima sigurno je dovoljan razlog da se i u Banskim dvorima zabrinu i da sa strepnjom iščekuju koga će i hoće li Uljanik pronaći novog ulagača.

Odluka o dokapitalizaciji, a time i novom ulagaču i vlasniku, očekuje se i u državnoj kompaniji Petrokemiji koja ima oko tisuću i pol zaposlenih i u Kutini bi njezino gašenje imalo negativniji učinak nego kolaps Agrokora na Hrvatsku. Iz tog su razloga sve Vlade dosad intervenirale kad je Petrokemiji trebao novac.

Provodila se dokapitalizacija i ranije, ali to nije stabiliziralo tvrtku, pa se godinama dugovi Petrokemije za plin, njezinu osnovnu sirovinu, rješavaju tako da joj država omogući podizanje novog kredita kod HBOR-a.

Sada bi ta kompanija nakon godina otpora privatizaciji, kroz dokapitalizaciju trebala dobiti privatnog vlasnika. Iako se spominje nekoliko kompanija koje žele preuzeti Petrokemiju, najizglednije je, kako se čini da to učine Ina i Prvo plinarsko društvo, uz sudjelovanje HEP-a i Janafa, preko kojih bi država zadržala određenu kontrolu.

Propali pokušaj

Dokapitalizacija je trebala stabilizirati i poslovanje »Đure Đakovića«, ali taj je pokušaj propao. Iako je financijska injekcija od 250 milijuna kuna trebala stabilizirati tvrtku, u »Đuri Đakoviću« tvrde da poslovanje nije ugroženo, da kompanija provodi restrukturiranje, da 50 posto proizvodnje ide u izvoz. No, činjenica je da za dulju stabilnost tvrtka treba nova financijska sredstva, a što za Slavoniju znači oko tisuću radnih mjesta u toj slavonskobrodskoj kompaniji, ne treba posebice ni spominjati.

Jednako kao i Petrokemiji država je i vukovarskom Borovu osiguravala kredite kod HBOR-a dajući u zalog državne dionice, među njima čak i one u »Đuri Đakoviću«, ali ni ta se tvornica nije stabilizirala nego joj je to tek omogućilo da plati dio svojih dugova i da isplaćuje plaće. Godinama je nakon mirne reintegracije Podunavlja svaka Vlada nastojala vratiti gospodarsku aktivnost u taj kraj, pa je i to razlog što se Borovo održavalo pod svaku cijenu, ali nikada nije osigurano da samostalno posluje. Osim toga taj kraj pogađa i neizvjesnost oko sudbine Agrokorovog Vupika, te baranjskog Belja, za koje su osim zaposlenih vezani i brojni kooperanti.

Iako ne spada u istu kategoriju problema sa spomenutim tvrtkama, sisačka rafinerija za taj je grad jednako važna kao i spomenute tvrtke za gradove u kojima posluju i u kojima živi najveći broj njihovih radnika. Pitanje je što će za oko 900 radnika, ali i prihode grada značiti namjera da Rafinerija postane logistički centra u budućnosti.

Sve ove probleme, koji su mali Agrokori na svom području, Vlada Andreja Plenkovića naslijedila je od prethodnika, odnosno većina njih vuče se još od devedesetih, a Vlade su im osiguravale opstanak upravo zbog te regionalne ili lokalne važnosti. Sadašnja vlast ima izbor pokušati pronaći trajno rješenje ili nastaviti s dosadašnjom praksom i nadati se da će te tvrtke, koliko god to državu koštalo, preživjeti njihov mandat i da će dočekati nove stanare Banskih dvora.