Proslava Praznika rada ove se godine, kao i sve društvene aktivnosti, preselila u virtualni svijet. Epidemija koronavirusa i zabrane okupljanja »natjerali« su sindikate da i oni u obilježavanju Praznika rada, pa i eventualnom iskazivanju nezadovoljstva, posegnu za modernim tehnologijama i u zadnje vrijeme popularnim aplikacijama, pa bi se na kraju moglo dogoditi da imaju najmasovnije prosvjede do sada.

Za slavlje je teško i pronaći neki razlog, vjerojatno nikada veći postotak hrvatskih radnika od samostalnosti nije s većom neizvjesnošću oko budućnosti svog radnog mjesta i egzistencije dočekivao Praznik rada, iako su u tri desetljeća njihova radna mjesta nestajala i zbog rata, sumnjivih pretvorbi i privatizacija, globalne financijske krize…

Nimalo neočekivano, udar koji je na gospodarstvo i radna mjesta donijela epidemija koronavirusa, prati i zahtjev za potpunom suspenzijom Zakona o radu i prepuštanju određivanja bilo kojeg prava radnika u ruke poslodavca, bez potrebe za dogovorom sa sindikatima ili samim radnicima tamo gdje sindikata nema. Sve bi funkcioniralo po principu uzmi ili ostavi.

Četvrt stoljeća nakon što je Hrvatska donijela svoj prvi Zakon o radu (svibanj 1995. godine), iz najvažnije poslodavačke udruge u Hrvatskoj dolazi zahtjev za njegovom potpunom suspenzijom zbog izvanrednog stanja, kakav se proteklih tjedana ne može čuti u gotovo niti jednoj zemlji Europske unije. Povijest tog zakona svojevrsne radničke Biblije, zapravo je ionako konstantno nepoštovanje odredbi i neprestano urgiranje da se on liberalizira i da se u njemu smanje prava radnika.

Nestao radnik

Za poslodavce je hrvatski Zakon o radu, unatoč desetak izmjena, najrigidnije radno zakonodavstvo u EU-u, iako iskustva radnika koji su napustili Hrvatsku govore da uživaju veća prava u zemljama u kojima je to zakonodavstvo znatno liberalnije.

Radnicima se u 25 godina dogodilo ono što je u vrijeme donošenja prvog Zakona o radu, 1995. godine, prognozirao pokojni Vladimir Bebić, riječki političar poznat pod nadimkom »Bombarder s Kvarnera«.

– Tvorci ovoga Zakona o radu i svi oni koji ga podržavaju morat će odgovarati i za predstojeće humano preseljenje radnika iz tvornica. Kada više ne bude njezine radničke klase, neće biti ni Hrvatske. Oni koji su pisali Zakon o radu i Zakon o pretvorbi jednako su opasni ljudi kao i oni koji su naručili oba ta zakona. Ovaj zakon je opasan zato što je radnik postao obična roba, vizionarski je prije 25 godina govorio Bebić.

Unatoč prijetnjama sindikalnim prosvjedima, oni su bili slabi i Hrvatska je te 1995. godine donijela Zakon o radu iz kojeg je u potpunosti nestala riječ radnik, zakon je rađen po uzoru na njemački, a omogućio je, uz ostalo, ugovor na određeno vrijeme do tri godine. Koliko se poštovao, najbolje govori činjenica da se institucije nisu pretrgle kažnjavajući one koji su te ugovore produžavali i po pet ili šest godina, a tolerirao se i rad na crno. Taj je zakon donio i formiranje Gospodarsko-socijalnog vijeća i lakše otpuštanje radnika.

Onda je u vrijeme Vlade Ivice Račana uslijedila fleksibilizacija koju su tražili poslodavci i koje nikada dosta. Zakon se mijenjao u dva navrata 2001. i krajem 2003. godine, a te su se posljednje izmjene pravdale i zahtjevima iz Međunarodnog monetarnog fonda. Radnik je kao riječ vraćen u zakon, ali su smanjena njegova prava po pitanju otkaznih rokova i otpremnine, uvedeni su novi oblici rada, rad na izdvojenom mjestu i rad preko agencija za privremeno zapošljavanje.

Na mala vrata

Potpuno novi Zakon donesen je 2009. godine, u vrijeme Vlade Jadranke Kosor, a opravdanje je bilo prilagodba europskom zakonodavstvu, a donio je još fleksibilizacije, posebice kad je organizacija radnog vremena u pitanju. No, pokušaj da se na mala vrata izguraju kolektivni ugovori koji ne bi imali produženu primjenu nakon raskidanja, što bi poslodavcima omogućilo da ih jednostrano raskidaju i ne donose nove ili da natjeraju radnike na lošije uvjete, pao je na sindikalnom referendumu.

No, kasnije je kroz zakon o reprezentativnosti Vlada Zorana Milanovića uspjela zapravo postići gotovo isti učinak. Na kraju ispada da su socijaldemokratske vlade, nakon prvog ZOR-a iz 1995. godine, puno više i radije ispunjavale zahtjeve poslodavca nego HDZ-ove. Sadašnja Vlada o zahtjevu poslodavca, o kojem zasad govori jedino direktor HUP-a Davor Majetić, uglavnom šuti, a za verziju potpuno drugog zakona koji je prema onome što je iscurilo u javnost trebao u potpunosti suspendirati ZOR, tvrde da to nije njihov prijedlog.

o, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel procjenjuje da Majetić u svojim zahtjevima zapravo izlazi s onim što bi Vlada htjela, kako bi mogla bez pregovora sa sindikatima u javnom sektoru umanjiti prava radnika.

– Nitko drugi iz HUP-a, nitko od poslodavca koji su članovi te udruge i s kojima dnevno razgovaramo i na razini pojedinih tvrtki i sektora, nema takve zahtjeve. Radnici i sindikati su svjesni stanja, u turizmu su već potpisane izmjene granskog ugovora, za to nikome nije trebala izmjena ZOR-a, pa i poslodavci i sindikati vide što se događa u turizmu i kakve nas još teškoće čekaju. Isto se dogodilo i u graditeljstvu, ni za to nam Majetić nije trebao. Nije moguće da on ne zna za te dogovore. Svi okolo šalju poruke zahvale radnicima koji omogućavaju da u ovoj krizi nije sve stalo, ali dok oni rade po bolnicama, uredima, dućanima, trebalo bi im rezati prava, kaže Novosel. Dodaje da je u sadašnjem zakonu reguliran i rad od kuće, što kao jedan od argumenta spominje čelni čovjek HUP-a. Ističe i da su sve mjere vladine pomoći u Italiji, Danskoj ili Španjolskoj donesene uz socijalni dijalog i dogovor svih partnera te da nitko ne spominje izmjene radnog zakonodavstva u europskim zemljama, osim Poljske.