Svoje tužne priče ispričali su Andreas Gerdes, Oliver Čanić, Jouni Olavi Torvinen i Dario Pulin / snimio N. REBERŠAK
Očevi okupljeni u Udrugu za ravnopravno roditeljstvo dijele istu, jako bolnu priču – ne mogu biti, ili ne mogu biti dovoljno sa svojom djecom čije su ih majke odvele daleko, i sprečavaju viđanje. Iako očevi nemaju pravo na ravnopravno roditeljstvo, a sustav im u tome nimalo ne pomaže, čak i odmaže
Andreas je Nijemac s Malte, Jouni pak Finac iz Jastrebarskog, Dario Hrvat iz Poreča, no dijele istu, jako bolnu priču – ne mogu biti, ili ne mogu biti dovoljno sa svojom djecom čije su ih majke odvele daleko, i sprečavaju viđanje. Iako očevi nemaju pravo na ravnopravno roditeljstvo, a sustav im u tome nimalo ne pomaže, čak i odmaže.
– Imamo u Udruzi slučaj oca koji četiri godine nije vidio svoje dijete, i do njega nikako ne može. Prema podacima Ministarstva za demografiju i obitelj, vodi se 45 postupaka zbog ilegalnog odvođenja djeteta od drugog roditelja, pri čemu su ih u 30 slučajeva pokrenuli očevi, a u 15 slučajeva majke. Dakle, u većini slučajeva se na nelegalno odvođenje djeteta odlučuju majke. Podaci, pritom, nisu cjeloviti jer se neki roditelji za pomoć obraćaju direktno sudovima, a postoji i određeni broj roditelja koji iz financijskih ili nekih drugih razloga postupak nisu niti pokrenuli. Zato je naša pretpostavka da ukupnih slučajeva odvođenja ima i dvostruko, trostruko više – upozorava Oliver Čanić, predsjednik Udruge za ravnopravno roditeljstvo, koja se bori za pravo djeteta na viđanje oba roditelja nakon roditeljskog rastanka.
Na jučerašnjoj konferenciji bila je i baka djeteta Andreasa Gerdesa, Silvana Mršić-Tramošljanin, koja ne uspijeva viđati svoju unuku, kći svoje kćeri, i koja je kroz suze sustav nazvala »tragičnim«.
– Nisam ja stala na stranu svog zeta, nego stajem na stranu djeteta. Ne želim nikog vrijeđati, ali se ne zna tko pije, a tko plaća. Svi vi roditelji od kojih su djeca prisilno odvedena, borite se do posljednjeg daha. Bit ću najsretnija onog dana kad moja unuka bude imala mogućnost viđati i oca jednako kao i majku – kazala je baka Silvana.
Tragičan sustav
Iako su očevi mahom ti koji se bore za viđanje djeteta, riječ je prvenstveno o pravu djeteta da ima, viđa i boravi s oba roditelja. Sustav u velikom broju slučajeva skrbništvo dodjeljuje majkama, očevi dobivaju pravo na povremeno viđanje i boravak s djecom, dok je od više od 3.300 djece iz razvedenih brakova samo njih 109 na ravnopravno skrbništvo dodijeljeno oboma roditeljima. U većini slučajeva skrbništvo imaju majke, a očevima je ono dodijeljeno u 325 slučajeva.
– Slučaj »ovrhe« djeteta u Splitu ogolio je naš sustav obiteljsko-pravne zaštite. Sustav ima jedne kriterije za majke, druge za očeve, a za djecu nikog nije briga. Postavlja se pitanje što bi bilo da dijete treba »ovršiti« od oca koji je dijete odveo u drugu zemlju bez suglasnosti majke – bi li otac imao višegodišnju prešutnu podršku sustava za skrivanje djeteta od majke, ili bi u kratkom vremenu bio proglašen nasilnikom i završio u zatvoru? Na temelju dosadašnjih iskustava i provedenih ovrha, sigurni smo da bi otac par dana prije zakazane »ovrhe« završio u zatvoru kao nasilnik, a odluka bi bila provedena – istaknuo je Čanić na jučerašnjoj konferenciji za novinare.
– Da se ne bi krivo shvatilo, protiv smo provođenja ovrhe na ovaj način, kao u Splitu, jer su ispunjeni svi preduvjeti da se djetetu nanesu nesagledive posljedice. Iz dosadašnjih provedenih ovrha vidi se da naš sustav ne zna provesti ovrhu, a da eventualnu štetu po dijete svede na minimum – ističe Čanić.
Andreas Gerdes njemački je državljanin koji živi i radi na Malti. S hrvatskom državljankom ima dijete koje je majka s Malte odvela u Hrvatsku, i ne uspijeva ga vidjeti već godinu dana.
– Moja kći, koja ima i njemačku putovnicu, odvedena je u Hrvatsku prošle godine u veljači. Dosad joj je dvaput izdana hrvatska putovnica bez moje suglasnosti. Socijalna skrb ovdje uopće ne komunicira sa sustavom na Malti. Dijete mene, svog oca, nije vidjelo preko godinu dana, što je emocionalno zlostavljanje djeteta – ispričao je Andreas.
Jouni Olavi Torvinen je u Hrvatsku došao kao »unproforac« 1994. godine, kasnije se ovdje oženio stranom državljankom i s njom dobio dijete, dok su se razveli 2015. Sina viđa redovito, no pritom mora poštovati sudsko rješenje prema kojem mu je viđanje dozvoljeno »nakon ulaska u Hrvatsku«, što znači da svaki put uoči viđanja mora iz Hrvatske izaći, u Sloveniju kao najbliže inozemstvo, te se vratiti, kako bi imao potvrdu da dolazi izvana.
Ja se pitam, prvenstveno s ljudske strane, da li netko tko odlučuje u ovakvim predmetima može mirno spavati? Ja ne bih mogao. S pravnog aspekta, priča je jednostavna – Hrvatska je potpisnica Međunarodne haške konvencije, i mora pružiti pravnu zaštitu, ne očevima, nego djeci, koja su najviše oštećena – napominje odvjetnik Hrvoje Jukić, pravni savjetnik Udruge za ravnopravno roditeljstvo. Konvencija, kaže, omogućava djetetu kontakt s oba roditelja, no kod nas postupci sukladno Konvenciji jako dugo traju, mjesecima.
– Netko u ovoj državi mora voditi računa o tome da se djecu ne može odvesti preko granice kao da su kofer – zaključuje Jukić.
Zlostavljana bića
Osim toga, kako nema posao s radnim vremenom, nego se bavi različitim projektima, ne shvaća zbog čega mu se ne omogući ravnpravno roditeljstvo, u kojem će dijete isto vremena moći provoditi i s njim i s majkom, i to po fleksibilnom dogovoru, kako je to omogućeno djeci i roditeljima vani, u Finskoj na primjer.
– Stav hrvatskog sustava prema meni vrlo je negativan, nimalo kooperativan, imam osjećaj da me se tretira kao građanina drugog reda – istaknuo je Torvinen. Hrvatski, kaže, govori malo, nedovoljno da komunicira na pravnom, vrlo složenom jeziku Hrvatske.
Dario Pulin iz Poreča ima sina kojeg je majka odvela u Srbiju, iako se na hrvatskom sudu obvezala, kaže Pulin, da dijete neće odvoditi. Nakon što je to ipak učinila, Pulin je podnio kaznenu prijavu za odvođenje djeteta, no ona je odbačena. Ima pravomoćno rješenje hrvatskog suda o viđanju djeteta jednom mjesečno na dva sata u Slavonskom Brodu, u koji je odlazio sedam mjeseci za redom, no majka dijete tamo nikad nije dovela. Srbijanski sud mu je dosudio viđanje od dva sata jednom mjesečno u Srbiji, i to u centru za socijalnu skrb, pod nadzorom. »Neću imati šansu više da prošetam s njim vani«, u suzama kaže Pulin. Kako dodaje Gerdes, promašaji sustava danas, vode prema uništavanju društva sutra.
– Kreira emocionalno zlostavljana bića, sutrašnje društvo – zaključuje otac.
