Predsjednik uprave PwC-a Hrvatska, John Gašparac, 1. srpnja ove godine preuzeo je odgovornost za usluge revizije i računovodstvenog savjetovanja PwC-a u jugoistočnoj Europi. S njim smo razgovarali o tome kako danas, gotovo četvrt stoljeća nakon preseljenja, Hrvatska izgleda tom povratniku iz Kanade i je li ostvarila bilo kakav napredak.

Nedavno je skupština Ine odlučila da će vaša tvrtka biti ovlašteni vanjski revizor u Ini za ovu godinu. Vjerojatno vas je to tada obradovalo.

– Još nismo potpisali ugovor, ali nas su izabrali za taj posao. Riječ je jednoj od najvećih grupacija u regiji i naravno da je to velik i izazovan posao. Bio je to dugotrajan proces u suradnji s kolegama u Mađarskoj koji su postali revizori grupe MOL.

Revizori Ine

Što nakon ove afere mislite o tom poslu, je li i dalje tako privlačan?

– Za revizora je najvažnije biti neovisan i neutralan. Ne mijenja mi se dojam i osjećaj. Afere se događaju svugdje i moraju se rješavati i rješavaju se. Odradit ćemo sve nužne poslove da možemo dati revizorsko mišljenje na izvješće za ovu godinu.

Sad vam je lakše, znate na što morate posebno obratiti pažnju.

– Mi uvijek moramo paziti na puno stvari, bez obzira na ovo. Lakše nam je u smislu da je otkriveno prije nego smo ušli u posao revizije.

Puno se ovih dana govori o tome što su radili unutarnji i vanjski revizor, jesu li morali ili trebali primijetiti da se plin prodaje ispod tržišne cijene, jesu li trebali pretresti svaki ugovor?

– Ljudi govore o svačemu, ali ja bih prepustio bilo kakav zaključak organima zaduženima za pronalaženje tih odgovora. Vanjska revizija svugdje u svijetu, prema međunarodnim revizijskim standardima, ima pristup koji se temelji na analizi rizika neispravnog izvještavanja. Revizorsko mišljenje mora odgovoriti na pitanje odgovara li sve u financijskom izvješću, što ga je sastavila uprava, stvarnom stanju i je li to izvješće sastavljeno prema međunarodnim standardima financijskog izvještavanja (MSFI).

Mi koji se ne bavimo tim poslom mislimo da bi revizija mogla otkriti gdje je krivo otišla i zadnja kuna.

– Mišljenje revizora u ovom kontekstu nije forenzika. To je važno znati. Ako sumnjamo u neispravno izvještavanje, pozabavit ćemo se time. Želio bih naglasiti da mi ne pripremamo financijske izvještaje nego je to odgovornost uprave. Posao vanjske revizije je revizija financijskih izvještaja i, jesu li u materijalno značajnom smislu, u skladu s MSFI ili bilo kojim drugim okvirom izvještavanja. Kad kažem materijalno značajnom mislim da nema većih grešaka koje bi utjecale na odluke onih koji se koriste financijskim izvještajima. Samim time, manje greške nisu materijalno značajne. Ako čitate revizorska mišljenja, posebice za društva od javnog interesa, onda vidite da je riječ o proširenim izvješćima gdje se objašnjavaju značajna područja revizije.

Čisto mišljenje

Može li onda uprava koja je dnevno u poslu, prepoznati gdje bi mogli biti problemi i tražiti vanjske revizore da posebno obrati pažnju na taj segment.

– Naravno, takve se stvari mogu dogovoriti kao poseban projekt, a ako se sumnja na neku vrstu neregularnosti, može se angažirati i forenzičar. Obično se angažira forenzičara kad se tvrtka sprema na sud zbog nekog slučaja. Tijekom revizije naiđemo na i nenamjerne računovodstvene pogreške. Može se dogoditi i to da uprava ima profesionalnu prosudbu da nešto knjiži na određeni način, a revizija je tu da upozori da to nije u skladu s međunarodnim standardima. Na sve to revizija mora misliti, ali posao revizora je jedino da kaže je li izvješće u skladu s međunarodnim standardima. Također, revizija može upozoriti poduzeće na slabosti sustava kontrole, ako ih uoči.

Nama laicima se često čini da su ta sva mišljenja ista, kao da su napravljena po volji samih poduzeća. Koliko ste izloženi pritisku da ta mišljenja izgledaju dobro, a koliko vlasnici žele doista znati što se događa?

– Revizorsko izvješće svima izgleda sterilno, jasan je standard kako ona moraju izgledati. Oni koji angažiraju reviziju žele čisto mišljenje, a takvo će mišljenje dobiti ako je sve doista u skladu s međunarodnim standardima. Revizorsko mišljenje samo znači da je ono što piše u financijskom izvješću, koju je kako sam prije spomenuo, sastavila uprava, u skladu s međunarodnim standardima. Naravno, kad u tvrtku ulazi novi vlasnik on može tražiti od revizije puno više nego što je to zahtijevao redoviti posao davanja mišljenja na financijsko izvješće. Moramo raditi prema međunarodnim standardima i tumačenjima tih standarda, ali srećemo se u poslu s ljudima koji su i vlasnici i direktori i imaju svoje tumačenje standarda. Ponekad se ljudi prije potpisivanja poslovnih ugovora ne konzultiraju s revizorom, pa se pokaže da njihovih poslovni ugovori ne jamče i financijske učinke koje su zamislili. Zato bih savjetovao svima da se prije potpisivanja značajnih ugovora s trećim stranama konzultiraju sa svojim revizorom.

Hrvatska napredovala

U Hrvatskoj ste 25 godina jesmo li išta napredovali i kad su u pitanju financijska izvješća, što u njima mora biti, ali i shvaćanja da čovjek koji je i vlasnik i direktor tvrtke treba još i reviziju tih izvješća?

– Puno smo bolji, svaka promjena u dijelu populacije izaziva otpor. Ljudi na neke stvari nisu navikli, ali stvari idu na bolje. U Hrvatskoj često loše govorimo o sebi, ali nije to baš tako. Mogu govoriti iz osobnog iskustva, kroz našu je tvrtku, kao i kod naše konkurencije, prošlo 25 generacija revizora. Mnogo je ljudi otišlo i zaposlili su se po brojnim tvrtkama. U u tim tvrtkama revizija i ono što je njezin posao, odavno nisu nepoznanica i sigurno su međunarodni standardi dobrodošli.

Razina svijesti je puno veća. U velikim grupacijama revizija više nije nužno zlo, nego ono što se želi odraditi što bolje i time unaprijediti poslovanje. Dobivamo stalno pozive ljudi koji pri ulasku u upravu traže reviziju kako bi vidjeli pravu sliku. Stvari se mijenjaju, vidimo kreiranje novih uspješnih tvrtki, poput Nanobita, Infobipa, Rimca koje su stekle svjetsku reputaciju, zapošljavaju sve više ljudi jer žele biti što bolji i efikasniji. Oni žele biti najbolji. Oni imaju komplicirane ugovore i oni žele najbolja rješenje i žele čuti što više mišljenja i savjeta.

Kažete da se stvari mijenjaju na bolje, da ne trebamo misliti da smo u svemu najgori, ali jesmo li mogli do te točke doći brže?

– To je već pitanje političkih odluka u zemlji, a ja nisam politički stručnjak da bih to komentirao. Kad pogledajmo Slovačku i Mađarsku, države koje su gospodarski nekada bile iza nas, sada su naprednije od nas.

U Hrvatskoj se uvijek »vadimo« da smo imali rat dok su te zemlje napredovale. Koliko se još možemo na rat »vaditi«?

– Možemo koliko god želimo, ali je li to relevantno i ima li više smisla? Naravno da ne možemo zaboraviti rat, ali ne smijemo se ni vaditi na rat. Hrvati koji su otišli vani su uglavnom uspjeli, zašto to ne bismo napravili ovdje. Zadnjih nekoliko godina sve više mladih ljudi iz dijaspore želi doći raditi i živjeti u Hrvatskoj, okruženje se mijenja. Ne smijemo se više »vaditi« ni na što, nema opravdanja da ne idemo naprijed.

Nismo najgori

Imate dobar pregled poslovne situacije u Hrvatskoj, jesmo li najgori u Europi?

– Naravno da nismo. Evo, pogledajte ove nove tvrtke koje sam spominjao. Zašto se baš u Hrvatskoj dogodio netko poput Infobipa koji je lider u svom poslovanju?

Pametni su, imali su ideju i pustila ih je država na miru.

– U to neću ulaziti, ali oni su odlučili ostati u Hrvatskoj, odlučili su poslovati ovdje. Imamo puno start up-ova koje prate iz drugih zemalja, znaju što se događa, brzi su u prepoznavanju i privlačenju talenata. Znam za više slučajeva da je raznim ljudima ponuđeno da posao razvijaju u Londonu i uspješni su. Mi imamo pametne ljude, imamo ljude koji žele živjeti ovdje. Postoji razlog zašto su neki ljudi ostali ovdje i pokrenuli posao. Nismo najgori, u nekim stvarima smo i najbolji. Ponekad je čudo kakav talent imamo, ali to nije dovoljno mora se ulagati, moramo omogućiti ljudima da se razvijaju. Super je da mi razvijamo turizam, ali moramo jače pokrenuti poljoprivredu i druge sektore gospodarstva. Imamo velike prilike, ali neće se ostvariti same od sebe. Nismo najlošiji, ali imamo potencijal biti puno bolji, možda i najbolji. Ali ne moramo biti najbolji, neka imamo samo zdravo i održivo gospodarstvo, takvo da nam mladi ljudi ne odlaze, nego da se vraćaju i da iz drugih država požele živjeti kod nas.

Previše samokritični

Vi ste se vratili iz Kanade. Zašto ste se vratili?

– Vratio sam se na dvije godine. Bio sam nogometaš i bio sam 1995. godine tu u Zagrebu nekoliko mjeseci, ali od nogometa nije bilo ništa. Dvije godine kasnije PwC mi je ponudio posao, i došao sam na dvije godine, prihvatila je to i moja supruga, pa smo prvo ostali još jednu godinu, pa onda još malo i to je sada to.

Od nogometa nije bilo ništa?

– Trenirao sam nekoliko mjeseci u tadašnjoj Croatiji, ali nisam imao ugovor. Igrao sam za NK Mrkopalj, nogometni klub iz rodnog kraja mojih roditelja. Moji su iz Gorskog kotara. I u Kanadi sam igrao nogomet, ali bio sam već stariji i nije tu moglo biti neke karijere.

Jeste li pogriješili što ste ostali u Hrvatskoj?

– Ne, nikako. Da sam pogriješio ne bismo sada tu sjedili i razgovarali. Moja je situacija kao povratnika posebna, imao sam i sreće da sam mogao imati i karijeru i lijep život.

Što država treba učiniti da imamo više povratnika?

– Treba imati veći kontakt s dijasporom, olakšavati administrativne stvari. Puno je ljudi koji su se vratili u posljednjih godinu i pol. Ljudi su u dijaspori naučili da uz Kanadu, Australiju, SAD, doista vole i Hrvatsku. I u Kanadi i Hrvatskoj moraš raditi. Ljudi će doći raditi i živjeti, ali moraju znati da će biti plaćeni na vrijeme, moraju znati da će njihova ulaganja, ako dođu ulagati, biti zaštićena. Puno toga je i u percepciji. Mi kreiramo puno lošiju percepciju u stvarnosti. U svemu smo previše samokritični, evo uzmite nogomet. Moramo biti prvi, drugo ne vrijedi. Dobro je imati ciljeve, ali ako ih odmah ne ostvarimo ne znači da je sve loše.

Nije ni meni bilo lako kad sam došao, riskirao sam, nisu sve situacije bile lagane, ali ideš naprijed. Priznajem ja sam imao i sreću. Pitanje je kako smo došli do te loše percepcije, svi je pomalo kreiramo.

Događa se i drugima

Možda je naša procjena da je sve loše proizišlo iz velikih očekivanja, ali i potencijala koje ova zemlja ima, ali se nisu ostvarili?

– Uvijek ćemo biti nezadovoljni time. Uvijek kad ocjenjujemo, ne samo neku zemlju, nego i neku osobu, kažemo da je dobro prošla, ali da je moglo biti bolje. Ali ne može se vječno o tome raspravljati, treba stvari analizirati prihvatiti ih i nešto činiti da bude bolje.

Sami ste rekli da su Slovačka ili Mađarska ispred nas, je li teško vidjeti što su oni činili, a mi nismo?

– Oni su u početku odlučili biti otvoreni investicijama, mi smo imali tu nesreću da priče s investitorima koji su među prvima dolazili kod nas, nisu uvijek dobro završile. Čak i naši ljudi iz dijaspore koji su ulagali među prvima, u nekim su se slučajevima osjećali prevarenima. U ovim drugim zemljama, ako je i bilo takvih situacija, nisam čuo za njih. Oni su se samo pozitivno reklamirali, a kod nas je jednako snažna i negativna reklama. Oni su taj vlak koji je vukao naprijed popunili ljudima koji su navijali za svoju državu, kod nas je u tom vlaku bilo i ljudi kojima su vlastiti interesi bili na prvom mjestu, ali i onih koje je vodio antihrvatski element.

Naravno da se ljudima i tvrtkama i vani događaju afere, događaju se i u Kanadi i u SAD-u i Njemačkoj, možda i veće nego kod nas, ali percepcija je da se to događa samo kod nas. Ne negiram da se to kod nas događa, ali kad se uspoređujemo trebamo biti pošteni prema sebi, jer se te stvari događaju i drugima. Razlika je samo možda u tome da se u nekim zemljama prevara države puno brže rješava.

Usporedit ću to s procjenom osobe u našoj firmi. Uvijek ljudima kažemo gdje su dobri ili čak odlični, a gdje imaju prostora za razvoj. Tako je i s državom, a ono što država treba popraviti stvar je procesa, a prije toga volje da se nešto doista pokrene. Svi već znaju što treba napraviti da mi budemo dobri ili bolji od država u okruženju.

Onako kako ste postali glavni u PwC-u za reviziju u jugoistočnoj Europi.

– To je dobar primjer, do toga smo došli tako što ljudi dobro rade, vrijedni su, imaju dobru radnu etiku. Mi smo u klasteru jugoistočne Europe, i u njemu smo najbolji. Oni koji dođu ovdje znaju da će puno raditi, ali znaju da će puno i naučiti, da će napredovati i znaju što dobivaju za svoj trud.

Revizori ne daju mišljenje o poslovnim odlukama

Često smo u Hrvatskoj svjedoci situacija da se naknadno pozivamo na revizijska izvješća, bilo da su ona propustila na nešto ukazati ili da su godinama na nešto ukazivala, ali nije bilo reakcije. Koliko uopće vaša izvješća imaju utjecaja?

– Kad su mediji u pitanju, postoje firme koje su zanimljivije i u fokusu u javnosti. Nije mi drago kad se dogode afere, kao što mi nije drago da se onda govori da je revizija trebala nešto vidjeti, ali nitko ne kaže što i na osnovu čega. Detalji su jako bitni i svaki je slučaj poseban. Očekuje se da revizija ulazi i u najmanje detalje i daje mišljenje o poslovnim odlukama, što nije posao revizora i svrha revizije u ovom kontekstu. Ovdje se čini da postoji razilaženje u očekivanjima.

Uvijek navijam za Hrvatsku

Za koga ćete navijati na Svjetskom prvenstvu u nogometu u utakmici Hrvatska – Kanada?

– Uvijek za Hrvatsku. To nije dvojbeno.

Iako ste se rodili i odrasli u Kanadi?

– Čak sam za Kanadu igrao mali nogomet, bio sam na tri svjetska prvenstva. Što god se dogodi taj dan 27. studenog ja ću biti pobjednik. Ali nema tu dvojbe, uvijek navijam za Hrvatsku.