Za nekoliko dana, točnije 16. siječnja, kao treća posada u povijesti hrvatske samostalnosti, na najpoznatijem WRC rallyu na svijetu, onom u Monte Carlu, nastupit će vozački dvojac Viliam Prodan i Zoran Raštegorac. Pauza nastupa neke hrvatske ekipe na Monte Carlu trajala je punih 15 godina, posljednji su to 2006. učinili Juraj Šebalj sa suvozačem Tonijem Klincom, a i inače u sedamdesetim i osamdesetim godinama malo je hrvatskih posada nastupilo na najpopularnijoj globalnoj rally pozornici, sjetit ćemo se tu dakako i prerano preminulog Riječanina Darka Rafaja.

– Iznimno smo mnogo energije uložili u pripremu ovog našeg nastupa, s velikim nestrpljenjem iščekujemo odlazak u Monte Carlo. Nadamo se i dobrom rezultatu, no predvidjeti bilo što po pitanju krajnjeg plasmana u ovom je trenutku nemoguće, istaknuo nam je Prodan.

Foto Ivica Tomić

Istodobno je naglasio i ono što je i prije našeg razgovora učinio »milijun puta«: nastup na Monte Carlu na neki je način kruna čitave njegove automobilističke povijesti koja je počela – a gdje drugdje nego u njegovu rodnom Buzetu.
– Odrastati u Buzetu donosi jako, jako veliku mogućnost »zaraze« oktanima, automobilizmom. Otkad znam za sebe, ovdje se živjelo za rujansku brdsku utrku koja je u velikom dijelu svoje povijesti imala i karakter nastupa u okviru Europskog prvenstva, sjeća se svojih početaka Prodan, koji već duže vrijeme nastupa kao član AK Opatija Motorsport.

Oktanska zaraza

U pravu je jer s obzirom na to da je rođen 1986. godine uistinu nije mogao izbjeći oktansku zarazu. Iako nevelik brojem stanovnika, Buzet već punih pedeset godina ide u red automobilističkih perjanica, kako nekad Jugoslavije, tako danas Hrvatske. Počeci organiziranog bavljenja automobilizmom i kartingom još su i stariji, sežu u prve godine poslije II. svjetskog rata. U šali se čak ističe da su se u Buzetu počele organizirati najrazličitije auto-moto utrke u vrijeme kad u njemu gotovo da i nije bilo automobila, oni rijetki bili oni – »službeni«.

Vrlo brz razvoj gospodarstva, kao i rastući standard stanovništva neprestano su bili i vjetar u leđa automobilizmu što je 1972. godine rezultiralo osnivanju AMD-a Buzet. Njegov direktan produkt i kreacija bio je trio predodređen za uspjehe. Najbolje je rezultate postizao Zvjezdan Nežić, otac i danas jednog od najuspješnijih hrvatskih automobilista Valtera Nežića, a rezultatski su ga pratili Serđo Šverko kao i Mario Poropat. Ono što je također zanimljivo, jednu je sezonu za buzetski klub vozio i proslavljeni Đani Šverko, u čiju je čast od prije nekoliko godina u Buzetu ustanovljen pravi muzejski postav. Prije točno pola stoljeća posijano je tako oktansko sjeme koje do današnjih dana rađa nevjerojatno uspješnim plodovima.

Eksplozija zanosa

Bez želje da se umanji kvaliteta vozačkih nastupa i trofeja do kojih je dolazila spomenuta trojka, prava eksplozija buzetskog automobilističkog zanosa nastaje kad se na sceni pojavljuje – Branko Bašić. Iako je sredinom prosinca proslavio 65. rođendan, i dan danas se nalazi jako visoko u sveukupnoj povjesnici najuspješnijih imena hrvatskog automobilizma. Zlatna buzetska generacija – koju su sačinjavali Branko Bašić, Žarko Bauman, Silvano Vivoda i Dubravko Bošnjaković – osamdesetih godina tri se puta penjala na brončano postolje bivše Jugoslavije. A samom Branku Bašiću, dva puta prvak i jednako toliko puta doprvak Jugoslavije, Buzet je bio omiljena staza. Ono što se od njega i očekivalo – pobjedu je odnio i na prvom Buzetskom brdu, u rujnu 1982. godine što je prouzročilo »tektonske poremećaje«, slavlje tisuće navijača što se od sportskih terena tada i danas moglo viđati isključivo na nogometnim stadionima. Osvajao je Bašić i niz prvenstava Hrvatske, a i danas je iznimno vezan za utrku i vožnje, bilo one sportske bilo profesionalno-poslovne.

– Dobro se sjećam kako je došlo do ideje pokretanja brdske utrke Most – Svi Sveti. Naš kvartet – uz mene tu su bili Bauman, Vivoda i Bošnjaković – je tog proljeća 1981. imao sve snažniji i kvalitetniji ulazak na automobilističkom prvenstvu. Samim time pojavila se i želja da jednu takvu manifestaciju i sami organiziramo. Ako se dobro sjećam, posebno ustrajan u tom razmišljanju bio je Žarko Bauman, tako da smo se najesen 1981. godine i formalno sastali.

Ove smo godine ušli u razdoblje u kojem se puni 40 godina od inicijalnog nastanka buzetske brdske utrke. Bio vam je to spoj mladosti, nas nekolicine automobilista koji su tada imali u prosjeku između 25 i tridesetak godina, zatim iskusnih automobilista od kojih nam je posebno blizak po razmišljanjima bio Mario Poropat, kao i iskusnih funkcionera koji su se nalazili na čelu kluba – Ivana Prodana i Miljenka Nikolića. Sjećam se da je u prostorijama Narodnog doma na zajedničkom sastanku naša ideja, bez ikakvih krzmanja – prihvaćena, priča Bašić.

Zlatno društvo

Ideja je prihvaćena iz čitavog niza razloga. Ponajprije – bila je riječ o kraju bez nezaposlenih, s iznimno jakom gospodarskom scenom. Pet godina prije prve utrke otvorena je Buzetska pivovara, a kad smo već kod automobilizma tu je uz sam start bio Cimos, koji je proizvodio dijelove za niz uglednih automobilskih kuća. Kako je poznato, a najbolji za to dokaz je upravo WRC, automobilizam privlači velik broj gledatelja i medija tako da je putem njega promocija nekog kraja i njegova gospodarstva itekako djelotvorna. Bilo je to poznato i buzetskim gospodarstvenicima kao i političkom rukovodstvu tako da je ideja Bašića i njegova »zlatnog društva« dočekana kao – odlična i vrlo poticajna.
A iako kao jedan od rijetkih što definira buzetske automobilističke krugove, a da se nikad nije okušao u nekom bolidu, na inicijalnom sastanku 1981. godine bio je i Damir Rupena. Iako se dakako uz Buzetsku utrku vezuje na desetke iznimnih sportskih radnika, upravo je spoj sportski profiliranog Bašića i sjajnog organizatora brojnih buzetskih utrki Rupene svojevrsni sinonim dugovječnosti i uspješnosti Buzetskog brda.

– Ne bi bilo svega ovog da nema silnog zajedništva. Nismo bitni mi istureni, jer bez pomoći stotina suradnika ništa ne bi bilo od utrki. Buzetsko vam je brdo najbolji primjer što može ujedinjena snaga velikog broja volontera, ljudi koje za organizaciju jedne ovako zahtjevne utrke vezuje prije svega strast. Želja da se učini sve kako bi više stotina automobilista i desetak tisuća posjetitelja doživjelo maksimum. Od prvih dana tu je i Željko Hren, pa Marinko Krbavčić, silno je kvalitetan rad Valmera Brenka, jako su puno energije i sati rada u sve utkali i Ljerka Bauman, Ida Bašić i Arsen Ulčar, naglašavam njih, ali ponavljam – Buzetsko brdo je uspjeh zajednice i njezina međusobnog poštovanja, istaknuo nam je Damir Rupena, koji je godinama i predsjednik AK Buzet, udruge koja formalno drži cjelokupnu organizaciju utrke.

Vezivni materijal

Vratimo li se godini koja je upravo počela, uz odlazak Buzećana Prodana i Zagrepčana Raštegorca, koji voze za opatijski klub na rally Monte Carlo, tu je i jedna od najvećih auto-moto priredbi koja se ikad održala u Hrvatskoj: utrka WRC-a – svjetskog prvenstva u rallyu što će se u travnju održati na širem zagrebačkom području. Sjetimo li se pak godine koju smo prije pedesetak sati pustili iza sebe, uvidjet ćemo da je upravo priča o četirima desetljećima automobilističkih utrki u Buzetu, pa i sam WRC je svega devet godina stariji od Buzeta, upravo onaj tako nam potreban »vezivni materijal«. Putokaz prema svemu što bismo u sportu, posebno dakako u automobilizmu, ali i »običnom« životu morali činiti u budućnosti da bismo bili uspješni. Do uspjeha se naprosto, kako četrdeset godina pokazuje Buzetsko brdo, može samo zajedništvom, odricanjem, radom beskrajno odanih volontera, do uspjeha se može isključivo podređivanjem osobnih želja ciljevima i ostvarenjima kojima stremi zajednica.

– Bilo je nemalo kriza koje su prijetile zaustavljanjem utrke. Ne mislim tu na ratno doba kad bi to možda bilo i samorazumljivo, nego na ona mirnodopska razdoblja katastrofalne ekonomske slike. Mi smo već 1986. dobili međunarodni karakter utrke, od 2000. smo bili u kandidaturi za Europsko prvenstvo koje smo u konačnicu u Buzet doveli 2003. godine. Istina, zbog silne ekonomske krize krajem smo osamdesetih od svega skoro odustali. Uvijek smo si iznova postavljali cilj, neku okruglu godišnjicu kao što će to ovog rujna biti jubilarni 40. Buzetski dani, uvijek smo pronalazili novu energiju kako bismo nastavili niz. Kad se nakon utrke vidi brojnost i oduševljenje i vozača i publike, ništa nije teško. K tomu, baš kao što smo to mi učinili na inicijalnom sastanku 1981. godine, a bili smo tada vrlo mladi, i nama se u organizacijskom timu uvijek pridružuje neka nova mladost, zaključuje Rupena.

Recept za uspjeh

I nesvjesno, skorman kakav već jest, daje recept, modalitet koji se može primijeniti na čitavu državu: zajedno možemo sve. Razjedinjeni, u situacijama koje presjecaju osobni ciljevi – ništa osim biti smrtno posvađani.

Prodanu i Raštegorcu želimo dobar rezultat u Monte Carlu. Želimo im da uspješno projure kroz maglom obavijeni planinski prijevoj Col de Turini, Buzetu pak uspješnu, s tisućama posjetitelja – ne kao lani kad se vozilo bez publike – jubilarnu 40. utrku. Svima ostalima pogled na grad koji iako jedva da broji sedam tisuća stanovnika, na pojedinačnom sportskom i kolektivnom organizacijskom planu daje sjajne rezultate. I kao takav – savršen je primjer za čitavu Hrvatsku. Koja je također, teritorijalno još i više brojem stanovnika, na kontinentalnom razmjeru slična Buzetu.