Govoreći o posljednjim promjenama u Vladi, premijer Andrej Plenković jasno je rekao da bira nove ministre za idućih godinu i pol dana, dakle do izbora koji će biti redoviti. No, ipak već 2023. godina je predizborna godina i u njoj se hvataju startne pozicije za sljedeće izbore za Sabor, tim više što se 2024. godine održavaju i izbori za zastupnike za Europski parlament, a na kraju godine već se održava i prvi krug predsjedničkih izbora.

Stoga su stranke u pripremama za izbore. I dok vladajući HDZ ulazi u novu političku godinu sa stabilnih 26 posto, a taj postotak povremeno nabuja i do 30 posto podrške, na drugoj strani, u oporbi, još je jako puno nepoznanica. Prva od njih su – izborne jedinice. Premijer Plenković izjavio je da ta tema za njega zasad nije prioritet, no s obzirom na to da dobra praksa nalaže da i taj dio posla mora biti dovršen bar šest mjeseci prije izborne godine, negdje od ljeta, pa do kraja 2023. u javnost će izaći prijedlog novih izbornih jedinica, s obzirom na nove rezultate popisa stanovništva. Tek kad oporba bude vidjela kakve su te izmjene, moći će unutar sebe riješiti i međusobne relacije, a i imena kandidata po pojedinim jedinicama.

Kadrovski problem

No, mnogo veći problem za oporbu od toga jest – kadrovski problem, i iz toga će na kraju proizaći konačna rješenja o koalicijskim savezima koji će se naći pred biračima. Jasno je da i šef SDP-a Peđa Grbin, a i šef Možemo! Tomislav Tomašević (koji to formalno i nije, nego je samo prvi među jednakima u strukturi te političke platforme), pate od nedostatka jakog liderstva, a upravo bi SDP i Možemo! trebali činiti okosnicu tzv. lijevo-progresivne koalicije koja se planira suprotstaviti HDZ-u i pokušati pobijediti Andreja Plenkovića. Realno, rejting jednog i drugog lidera u anketama je slab – Grbinova popularnost čak je ispod Tomaševićeve, ali je SDP ipak još uvijek jači od Možemo!, zbog tradicije koju ima i vrijednosti svoje »markice«.

I dok bi zdrav razum i matematika nalagali da se cjelokupna lijevo-progresivna opozicija ujedini na idućim izborima, pa se tako najprije počelo govoriti o velikom savezu u kojem bi bili i SDP, pa Možemo!, pa Centar, te HSS, Radnička fronta, GLAS i Fokus, a moguće i IDS, ta se ideja već rasplinula kao balon od sapunice. Sada u SDP-u već procjenjuju da ne žele biti »šlep-služba« za minorne stranke, a navode i kako je već u nekoliko izbornih ciklusa dokazano da velika koalicija nije i jamac velikog uspjeha. Neke od tih stranaka svedene su na jednu osobu, primjerice GLAS na Anku Mrak-Taritaš. Stoga na Ibleru u ovom trenutku kao glavne partnere vide Možemo! i Centar, dok ostali neće dobiti šansu da sudjeluju u savezu, kako sada stvari stoje.

No, stvar je možda i obrnuta, jer su iz Radničke fronte već ranije poslali »šut-kartu«, kad je njihova čelnica Katarina Peović izjavila kako sama količina stranaka u koaliciji ne garantira automatski i kvalitetu programa. »Da bi savez funkcionirao, ipak prvo treba imati zajednički program i kvalitetne prijedloge«, izjavila je Peović, i odmah iziritirala SDP-ovce jer im je de facto objasnila da program – nemaju.

Slično je i s IDS-om – oni su u Saboru nedavno bili među strankama koje su podržale Vladinu odluku o obuci ukrajinskih vojnika, i nakon toga je jasno da će IDS u izbornoj jedinici u kojoj jedino i izlazi, 8. jedinici, ići samostalno. Iako u IDS-u imaju i vlastite unutarnje probleme, jasno im je da savez sa SDP-om ne donosi dodanu vrijednost, pa će voditi autonomnu politiku, za razliku od zadnjih izbora 2020. godine kad su bili na listi zajedno sa SDP-om.

Stoga se zasad, kako se čini, »velika lijevo-progresivna koalicija« svodi na tri slova – SDP, Možemo! i Centar. No, i tu je niz problema: prvo, da bi SDP i Možemo! uopće krenuli u uspješnu nacionalnu suradnju, prvo se mora riješiti njihov međusobni odnos u Gradu Zagrebu. U glavnom gradu dominira Možemo!, a SDP samo izlazi s dijelom komunalnih prijedloga, pa ako ih Tomašević prihvati, a pregovori još traju, do kraja siječnja mogao bi se potpisati novi koalicijski sporazum. No, on je vrlo ograničenog dometa i tiče se transparentne gradske riznice, uređenja Jaruna i nekih drugih kvartova i, naravno, suradnje u Gradskoj skupštini, tako da veći utjecaj na nacionalne teme nema.

No, ipak, ta suradnja će svakako biti zametak suradnje koju ni jedni ni drugi ne spore, i jasno je da će SDP i Možemo! zajedno na izbore. No, postoji problem Centra – realno, ta stranka postoji samo u Splitu gdje gradonačelnik Ivica Puljak ima i dalje dobar rejting, no po terenu ih praktički nema. Centar ima nekoliko ljudi u Rijeci, ima i zastupnicu Daliju Orešković, ali ona nema bazu, pa je zapravo realnost da kroz 10 izbornih jedinica trojka zajedno nastupi u svega nekoliko, vjerojatno samo Zagrebu, Splitu i Rijeci. Ivica Puljak izjavljuje kako će i za Centar ključni biti programi, a ne deklaracije: »Želimo s ozbiljnim ljudima graditi ozbiljne politike jer nije samo ideja da zamijenimo HDZ, trebamo ga itekako zamijeniti s nečim što je dobro«, objasnio je u »Oporbenom zarezu«. Uz to, odnosi između Centra i platforme Možemo! nisu nimalo bajni na terenu – na izborima u Splitu išli su odvojeno, a u Puli se čak i posvađali oko lokalnih urbanističkih planova.

Također, ni sam Možemo! nema raširenu stranačku mrežu po izbornim jedinicama, i oni su aktivni samo u ove tri veće urbane cjeline, dakle Zagrebu, Splitu, Rijeci i ponešto Istri, no u slavonskim i dalmatinskim jedinicama ih ni nema. To SDP-u otvara prostor da nominalno u tim jedinicama koaliciju čine tri stranke, a zapravo na listama budu samo SDP-ovi kandidati. Stoga je opet opcija »točkasta koalicija« – da u onim regijama gdje nema Možemo! i Centra, SDP na liste ubaci manje regionalne partnere.

Otvoreno pitanje

No, i SDP-ova infrastruktura je sve slabija po Slavoniji i Dalmaciji, posebno nakon što je Grbin raspustio niz organizacija. U međuvremenu su neke od njih i obnovljene, posebno u slavonskim županijama, ali istaknutijih imena nema na tim područjima.

I na koncu, pitanje liderstva. Nije još riješeno bi li Peđa Grbin kao šef SDP-a bio kandidat u 1. zagrebačkoj, ili pak 8. riječko-istarskoj jedinici, odakle dolazi i gdje mu se formalno piše adresa (na temelju koje je dobivao i naknadu za odvojeni život, koju je kasnije vratio). Svakako, zagrebački gradonačelnik Tomašević logičniji je nositelj liste za 1. jedinicu, ali upitno je ima li smisla da šef oporbe Grbin bude kandidat na »periferiji«. Uz to, s obzirom na to da je SDP ipak još uvijek jak samo u Rijeci i PGŽ-u, na listi u 8. jedinici bit će najveća gužva, pa nema smisla da Grbin »troši« mjesta na toj listi, kad možda više može povući u glavnom gradu, to jest centru države. Ako igdje.

No, nije sama lista pitanje liderstva koje tek treba biti riješeno unutar lijevo-progresivnog saveza – još uvijek je otvoreno i pitanje tko će biti kandidat za premijera lijeve koalicije, i mora li to nužno biti baš Grbin koji nije ekonomske struke i uz to nikad nije u politici ni bio u poziciji izvršne vlasti. On nije bio gradonačelnik, župan, niti ministar – karijeru je gradio kroz Sabor, pa iskustvo upravljanja javnim sustavom nema. Nema ga, doduše, ni Sandra Benčić iz Možemo!, a Tomašević će sigurno biti gradonačelnik Zagreba bar do 2025. godine, dakle sigurno neće biti kandidat za takvu funkciju.

U svakom slučaju, SDP jest započeo pripreme za izbore – osnovali su manji tim koji radi na osmišljavanju kampanje i na kadrovskom filtriranju potencijalnih kandidata, a prisutan je opet i famozni Alex Braun, dok je predsjednik stranke Grbin već najesen od Predsjedništva dobio mandat da počne pregovore s potencijalnim koalicijskim partnerima. Stoga na neformalnoj razini ti razgovori traju već neko vrijeme, a o svemu će Grbin svoje kolege iz vrha stranke obavijestiti 20. siječnja na klauzuri u Zadru, gdje će se, kako kažu, brusiti nove politike. Hoće li to pomoći SDP-u, stranci koja je danas na oko 12 do 15 posto podrške birača, teško je reći jer ova stranka u zadnje vrijeme uglavnom funkcionira reaktivno, dakle referira se na Vladine i Plenkovićeve politike, a manje nudi vlastita rješenja. No, svakako pripreme počinju, kako god završile.

Ono što međutim ne treba zaboraviti jest i činjenica da oporbu ne čine samo SDP, Možemo! i Centar. Tu su i Socijaldemokrati kao najveći klub u Saboru – iako njihov rejting ne prelazi prag od 5 posto u anketama, moguće da se do izbora uz njih povežu neke druge, manje stranke, pa bi to bio alternativni lijevi blok, uz onaj SDP-ov. Nije tajna da ne žele jedni s drugima, a i bilo bi licemjerno nakon svih sukoba koji su još aktualni među liderima tih opcija.

Tu je i Most, koji će očito na izbore morati sam, jer na ljevici nitko ne želi s njima (iako predsjednik Zoran Milanović to suflira), a na desnici još i manje.

»Čista desnica«, koju čine Domovinski pokret, Suverenisti i još neki drugi u tragovima, također neće biti prisutna u svim jedinicama, pa su i njihovi dosezi upitni, tim više što su i oni opterećeni unutarnjim odnosima pa vjerojatno tek poneki birač danas zna u kojem je klubu Miroslav Škoro, a tko je zapravo predsjednik DP-a.

Tako bi predizborna 2023. godina mogla proći u pokušajima opozicije da se konsolidira, mada prve naznake povezivanja već – ne prolaze dobro.