Pandemija korone pomrsila je račune mnogima, pa ni Nacionalni park Brijuni nije izuzetak. A, upravo su izuzetno dobri lanjski rezultati davali nadu kako će ovogodišnja sezona biti još bolja. No, protiv »više sile« se ne može, pa se Brijuni »krpaju« kako znaju i umiju. O svemu što bi bilo da je bilo i što će biti jer je tako kako jest, te o još o mnogo drugih situacija specifičnih za NP Brijuni, jer je i on sam po sebi specifičan, razgovarali smo s njegovim ravnateljem Marnom Milotićem.

– Lanjske godine premašili smo brojku od 180 tisuća posjetitelja, i 40 tisuća noćenja. Prihodovni rezultati bili su oko 11 milijuna kuna veći što je za nas strašno dobar rezultat u odnosu na godinu prije. Naravno da ove godine samo možemo sanjati o tim brojkama. Do sad smo izgubili cijelo proljeće kao i svi ostali i bit će teško jer nama troškovi ne staju.

Jednostavno nismo mogli zatvorit sve u tom razdoblju da troškovi prestanu. Životinje treba hraniti, park održavati, akvatorij treba štititi, brodovi trebaju godišnje remonte, a za stalne zaposlenike koji su tada bili preraspoređeni na druge poslove trebalo je osigurati plaće. K tome zgrade su stare, zahtijevaju renoviranje, a to sve košta. Zaštićeno smo područje i u smislu zaštite prirode, i u smislu kulturne i povijesne baštine. Kompletno otočje pod konzervatorskom je zaštitom tako da bez konzervatorskih odobrenja na projektima i slično ne može se izvoditi ništa. Stoga je sve puno, puno skuplje. Samim tim kad ste otok i u pripremi dokumentacije sve znatno duže traje tako da su naši troškovi relativno visoki, a budući da mi ne dobivamo plaće iz državnog proračuna već ih osiguravamo iz vlastitih sredstava koje prihodujemo iz gospodarske djelatnosti, sve je još teže, kaže Milotić.

​Jedan kroz jedan

Što to zapravo znači?

– Znači da ovisimo o vlastitim sredstvima. Financiramo se iz gospodarske djelatnosti, znači iz turizma, izleta, hotelijerstva, ugostiteljstva tako da u ovom trenutku korone, kad to nije moglo funkcionirati, mi smo imali i imat ćemo strašne gubitke. Hladni pogon je uvijek isti, a prihoda nema – dva milijuna kuna treba osigurati za plaće svaki mjesec, a zarade niotkuda.

Nije li upomoć priskočila država?

– To je opet specifična priča kakvih, vezano uz ovaj nacionalni park, ima puno. Kako nama po ljeti treba sezonaca – konobara, kuhara i slično, u Parku ukupno je stalno zaposlenih 230 djelatnika, no samo 60-ak ih je stalno zaposlenih u hotelijerstvu. Sezoncima nisu ugovori stupili na snagu jer smo ih stavili na čekanje pa smo mislili, kako ćemo stoga što se financiramo isključivo iz gospodarske djelatnosti dobiti potporu za sve djelatnike Ustanove, a dobili smo ju samo za stalno zaposlene u ugostiteljstvu i hotelijerstvu uz obrazloženje da bi se kao javnoj ustanovi ostatak trebao financirati iz državnog proračuna. Međutim, kod nas to nije tako. Znači Plitvice, Krka i Brijuni se financiraju iz vlastitih izvora i sada smo ničiji – ni na nebu ni na zemlji. Na jesen ćemo to riješiti s resornim ministarstvom jer nažalost zbog korone nećemo biti u mogućnosti, kao što smo to do sad činili, osigurati po ljeti dovoljno sredstava, da bi isfinancirali kompletno zimu i troškove do idućeg ljeta. Nismo klasična gospodarska tvrtka da stvaramo dobit niti je to nama osnovna funkcija. Ako je i ostvarimo uplaćujemo je u državni proračun.

Nimalo zavidan položaj…

– Nije, mišljenja sam da bi svaka ustanova ovakvog profila trebala težiti ka tome da bude samoodrživa, međutim u ovakvom slučaju kada ti se dogodi nepredvidiva okolnost država mora odreagirati. To je njezina dužnost jer ipak mi upravljamo državnom imovinom i osnovani smo s tim razlogom. Znači ako mi 70 milijuna kuna svake godine uštedimo državi jer ih samostalno zaradimo, i ulažemo u infrastrukturu koja je državna onda je logično da onog trenutka kada zaškripi, država podmetne leđa i jednu godinu premosti. Mislim da je to fer i korektno ako već u potpunosti svake godine financira druge javne ustanove kojih ima velik broj i razne druge udruge, a koje ni približno ne ulažu u državnu imovinu kao mi.

Zapravo, Brijuni su skroz na skroz »državni«, zar ne?

Foto Marko Gracin

– Jesu. U drugim Nacionalnim parkovima i parkovima prirode postoje privatni posjedi unutar parka. Mi imamo »jedan kroz jedan«. Sve državno vlasništvo.

Pretjerano »štićeni«

Ali upravljanje dijelite s MORH-om.

– Da, mi upravljamo nacionalnim parkom, ali ne i dijelom kojim upravlja MORH i ne dijelom kojim upravlja Ministarstvo državne imovine. To su zone u kojima mi nemamo nadležnosti osim toga da su oni unutar granica Parka i ako nešto žele raditi moraju pitati nas i konzervatore za dozvolu. Primjerice, da žele proširivati objekte, obnavljati ih, moraju pitati nas za odobrenje i uvjete zaštite prirode, ali samo u tom segmentu. Sve ostalo, njihova je stvar,

Kako sve to štima? Ne bi li to »štićeni objekti« trebalo malo »omekšati«?

– Mišljenja sam da ono što je davno trebalo napraviti je promijeniti odluku o štićenim osobama i štićenim objektima. Odrediti da je štićeni objekt štićen samo onog trenutka kad je štićena osoba u njemu. Nebuloza je da se štićeni objekti štite 365 dana u godini i da, primjerice u zadnjih pet godina nije bilo više od dva noćenja u tim objektima. To je suludo. Umjesto da dozvole Nacionalnom parku da se tamo vode izleti i da se stvara veći prihod državi, te da se kroz taj prihod ulaže u te iste objekte. Ljudi bi dolazili. Njih zanima gdje je i kako izgleda ljetna rezidencija predsjednika Republike Hrvatske, ne isključivo Tita i ne znam koga već je to ljetna rezidencija predsjednika, ma tko on bio. Nije bitno za koga je ona građena, jer i za Pantovčak bi mogli, po toj logici reći, da je Titova rezidencija, a svejedno ga se koristi. Mišljenja sam da nema nikakvog razloga da se ti objekti ne koriste. Oni su rađeni da bi predsjednik u njima boravio i radio, a sad niti boravi, niti radi, a izletnici ne mogu ni blizu. To je žalosno. Uostalom i državni službenici koji imaju pristup i pravo korištenja tih objekata mogu reći u kojem ga razdoblje žele koristiti, a da ostatak godine bude otvoren za javnost. Predsjednik SAD-a u Bijeloj kući normalno radi, oko njega idu ture izleta, a mi štitimo objekte za nikoga.

Unatoč svemu izrečenom, očito je da Brijuni guraju naprijed i stalno se nešto radi i obnavlja. Ulaže.

– Istina, strašno puno smo uložili. Nismo više mogli čekati nikoga. Ranije se nije ulagalo, ali ne zato što nije bilo volje iz uprave Javne ustanove NP Brijuni, bilo je, ali nije nam bilo dozvoljeno jer se stalno pričalo o nekoj velikoj koncesiji kako će to ići nekom privatniku na duže razdoblje i slično. Zapravo nije nam bilo dozvoljeno da kroz financijski plan rezerviramo novce za nekakva veća ulaganja već isključivo samo za održavanja gdje sam ja izričito stao protiv toga, izborio se i rekao – ok, kakve veze ima, ajmo ulagati jer za svakog mandata nove vlade se dogodi da se zapravo kroz četiri godine ništa ne dogodi i da se stalno nešto čeka, a sve tu propada. Na to se usuglasilo Ministarstvo zaštite okoliša i energetike gdje je podržalo takvu inicijativu, te smo napravili model zvan »idemo ulagati, pa što bude. Imat ćemo povećanu vrijednost pa će taj »netko«, ako i dođe više platiti novu dodanu vrijednost. Ako stavimo novi lift, više ćemo naplatiti hotel, ako obnovimo sobu, više ćemo naplatiti sobu. Ako netko želi preuzeti sve to, super, ali onda koncesijska naknada je dakako veća.

Gosti – ulagači

I kako je taj model prošao?

– Relativno dobro. Problem je što se tijekom 50 godina nagomilalo strašno puno nedostataka koje je onda nemoguće sanirati u kratkom razdoblju tako da smo mi lani i predlani uložili gotovo desetak milijuna kuna svake godine u obnovu imovine, a to je jako, jako puno. Usporedbe radi, krajem 2017. godine kad sam došao, bilo je ulaganje u imovinu 500 tisuća kuna. Naravno da smo mi tih uloženih 10 milijuna kuna vratili već sljedeće godine u povećanju koje se vidi od 11 milijuna kuna. Znači, Brijuni mogu vratiti svoje investicije samo je pitanje interesa države čije je ovo vlasništvo koliko je ona spremna uložiti. Ako već nije spremna uložiti, onda barem da imamo slobodne ruke da ulažemo koliko god maksimalno možemo. Naš problem je što se mi ne možemo kreditno zaduživati, pogotovo ne bez suglasnosti Ministarstva financija jer povećavamo vanjski dug države.

A EU Fondovi?

– Koristimo EU fondove. Sada u tijeku imamo projekt od trideset i četiri milijuna kuna, 2017. godine je potpisan ugovor. Taj nam je projekt produžen do konca 2021. i mi ćemo povući te novce. U sklopu projekta gradimo novi brod jer nam je zimski brod »Brionka« dotrajao. Gradimo katamaran za 150 putnika, koji bi trebao voziti na Mali Brijun, obnavlja se sedam objekata na Malom Brijunu… Brod se gradi u Tehnomontu u Puli. Mi povlačimo EU sredstva, no ti EU projekti funkcioniraju kroz razdoblja. Sad kreće novo razdoblje. Za prošlo razdoblje smo izvukli koliko smo izvukli, 85 posto sufinanciranje. U novom razdoblju neće više biti 85 posto EU sufinanciranje, bit će manje, sad koliko – još uvijek ne znamo, ali zasigurno manje. Što znači da ćemo znatno veću hrpu novca morati osigurati iz vlastitih sredstava, i prije toga moramo imati osiguranu kompletnu dokumentaciju. Izuzetno je teško raditi kroz EU projekte što smo doživjeli na vlastitoj koži. Kad sam došao na mjesto ravnatelja, shvatio sam da naši ljudi koji su tu zaposleni

Foto Marko Gracin

Sam svoj majstor

– Krpaš kako i dok možeš. Primjer je praonica rublja – muzej starih strojeva. U nju smo 2018. godine uložili više od pola milijuna kuna da bi dobili nove strojeve – perilice, sušilice, peglaonu, klimatizirali prostor. Preskupo nam je da odvozimo prljavo rublje na kopno na pranje. Jednostavno, najednostavnija i najeftinija opcija je bila da mi to sami radimo, kaže Milotić, dodajući – kao doma, koliko novaca imaš toliko obnavljaš ili – rastegni se, koliko ti je lancun dug.

Zaštita mora je zaštita ribara

– Cijelo buduće razdoblje EU fondova i raznih direktiva, bit će sve više usmjereno na zaštitu prirode. Proširenje zaštićenih područja mora su u planu, ta dokumentacija je trebala biti potpisana u ožujku – nova direktiva koja bi trebala biti okrenuta prema zelenom, eko usmjerenom i održivom razvoju gdje bi se zaštićena područja mora trebala povećati do 30 posto, zato jer su znanstvenici utvrdili da je toliko more i morski sustav devastiran da da nema samoodrživosti i da bi zapravo za njegovu obnovu trebalo zaštititi 50 posto tih područja, a minimum minimuma je 30 posto. Hrvatska će u iduće 4 do 10 godina imati jedan veliki problem kako će sa sadašnjih desetak posto zaštićenih područja, uključujući i ZERP koji se, znamo svi, loše kontrolira, povećati zaštitu na 30 posto. Naravno da će tu biti raznih problema. Bit će definirane zone koje su »no take, no go« zone, one gdje nećeš smjeti niti ulaziti, niti uznemiravati ribu, gdje će biti mrjestilišta, što ja smatram da je sasvim u redu. Takva područja kao što su Brijuni, koja su su dokazano bogata ribom, jer unutar granica parka ima četiri puta više ribe nego u okolnim područjima, izvor su opstanka ribljeg fonda i za ribare i njihovu djelatnost je to od iznimnog značaja. Kad oni shvate da bez ovakvih područja zaštite neće moći egzistirati, onda će sve sjesti na svoje. Ta su područja zapravo njihov benefit gdje će imati veća jata ribe u blizini, a zaštićeno područje bi trebalo biti izvor života koji osigurava dovoljnu količinu ribe izvan svojih granica u ribolovnom pojasu.