Intelektualac širokog spektra Boro Stipanović 28. srpnja u Domu antifašista u Puli predstavit će svoju novu knjigu »Horizonti velikog bordela«. Pulski filozof, sociolog, pisac, likovni umjetnik i restaurator, Stipanović zadnjih 30 godina živi i radi u New Yorku. Autor je više knjiga o ulozi kapitala u suvremenom svijetu, što je i tema ovog razgovora.

– Povijest, iako je stvaraju i u njoj sudjeluju sva ljudska bića, bitno je determinirana sumom legalno prisvojenog vlasništva nad vrijednostima nastalim ljudskim radom. Temeljno sredstvo i alat kapital-odnosa, koji je prisutan i u kapitalističkim i u socijalističkim političkim sistemima, stopa je viška vrijednosti koja se implementira na populaciju tržišnih nadničara, najbrojnijeg dijela stvaralačke populacije koja je zbog svog režiranog siromaštva bila vječito na usluzi vlasnicima kapitala kao jeftina radna sila.

Naravno da sredstva za proizvodnju, pa i ona najmodernija, ne stvaraju nikakav novi proizvod ili vrijednost, za to je i danas neophodna simbioza ljudskog rada tržišnih nadničara i sredstava za proizvodnju. U tu svrhu stvorena je stopa viška vrijednosti, uvodi nas u temu Stipanović.

Diktatura kapitala

Za objašnjenje pojmova »kapital-odnos« i »višak vrijednosti«, navodi konkretan primjer: ako vlasnik kapitala koji proizvodi džepni telefon na tržištu traži cijenu od 500 dolara za svoj telefon, a troškovi proizvodnje (sredstva za proizvodnju i materijal) iznose 200 dolara, plus 25 dolara naknade tržišnom nadničaru za sklapanje telefona, onda su mu ukupni troškovi 225 dolara i ostaje mu 275 dolara nove vrijednosti koja je isključivo stvorena ljudskim radom.

Ako tih 275 dolara nove vrijednosti podijelimo s 25 dolara, što je cijena rada tržišnog nadničara, dobijemo broj 11. To znači da je stopa viška vrijednosti 1.100 posto, a zarada vlasnika kapitala 11 puta veća od naknade radnika koji ju je stvorio, pojašnjava nam Stipanović.

– To je simplificirano objašnjenje geometrijske progresije rasta kapitala i moći njegovih vlasnika, koji su nastali na diktiranoj cijeni tržišnog radnika, što je temelj diktature kapitala. Osiromašeni sudionici stvaralačke povijesti i materijalnih i idejnih vrijednosti povijesti kojima je uskraćena akumulacija kapitala, a koje nazivamo tržišnim nadničarima, bitno se razlikuju od povlaštenih legalnih vlasnika kapitala koji su također nadničari u odnosu na svoj kapital u optjecaju.

Razlikuju se po jednoj karakteristici – vlasnici kapitala u mogućnosti su stvarati sistem koji ne definira tržišnog najamnog radnika (povijesno ljudsko biće) kao partnera, već kao trošak (materijalni trošak). Na taj način diktirana povijesna stvaralačka participacija nadničara postaje besciljna besmislica koju milenijima nadničari teško mijenjaju. Za najveći broj nadničara nije bilo puno drukčijeg izbora, kaže Stipanović.

Nisu to promijenile ni revolucije, ni buržoaske ni socijalističke, a razlog je, kaže, što su nudile oskudne i neupotrebljive ideologije koje su u praksi redovito završavale usklađenijim i efikasnijim sistemom kapital-odnosa na usluzi vlasnicima kapitala. Demokratski napredak, pak, naziva samo nizom kompromisa koji su stvoreni da bi povijest podređena kapitalu postala podnošljiva.

Bijeg od slobode

– Formirano je mjesto i sume naknada za nadničare za relativno stabilan i podnošljiv život, što je garantiralo rast i razvoj reprodukcijskih ciklusa čiji je cilj bio uvijek rast kapitala i koncentracija moći u rukama manjine koja je legalni posjednik kapitala, ali i esencijalni manipulator političkim, pravnim, ekonomskim i općim sistemom kulturnih vrijednosti.

Vlasnici i manipulanti povijesnih sistema kapital-odnosa su od populacije nadničara stvorili poltronsko, nadnicama dozirano i kontrolirano čovječanstvo, koje se najčešće ne suprotstavlja niti korigira tokove povijesti na efikasan način. Svestrano stvaralačko i samo stvaralačko povijesno biće čovjeka i dalje ostaje san sudionika suvremene povijesti, kazuje naš sugovornik.

Ističe da taj bijeg nadničara od slobode, kako to naziva Fromm, ostavlja duboke ožiljke, neugodu, frustracije, bijes, dezorijentacije za koje ni jedna psihoanaliza ili psihijatrijska medicina nema lijeka jer nisu u stanju otkloniti uzrok tog stanja, kaže Stipanović.

O utjecaju kapital-odnosa na klimatske promjene i budućnost Zemlje, kaže da nije isto kada lav ubije antilopu i kada ljudsko biće sistemski izrabljuje zajedničku prirodu i njezina bogatstva, ugrožavajući život drugog čovjeka.

– Ta dva zakona su potpuno odvojena, kapital-odnos nije i neće nikad biti prirodni zakon i stanje, kako to suvremeni kapitalistički teoretičari i ideolozi zagovaraju. Kapital-odnos je misaona i iskustvena tvorevina ljudskog stvaralačkog bića koju, nažalost, nismo u stanju promijeniti pa traje milenijima.

Klimatske promjene su suštinski dio istog pitanja koji se ne odnosi na stanje i evoluciju prirodnih zakonitosti, već na evoluciju društvenih zakonitosti koje je stvorio čovjek koristeći kapital-odnos i stopu viška vrijednosti.

Poltronsko, dozirano i pomalo šlagirano čovječanstvo na usluzi kapitalu nema efikasan alat za rješavanje problema klimatskih promjena. Ako se i implementiraju neke mjere, njih kontrolira i diktira dominantni kapital dajući redovito prednost akumulaciji kapitala bez obzira na žrtve, ističe Stipanović.

U svojoj knjizi »Kapital kao bič božji« predstavio je odnos prosperiteta i opće koristi kroz odnose američkih tajkuna prema inventivnoj genijalnosti Nikole Tesle.

Apologetska i nezavisna znanost

– Tesline inovacije kojima je sugerirao beskrajne i besplatne izvore prirodnog elektriciteta koji bi se potrošačima dostavljao kroz Planetu kao vodič, o čemu je već imao pozitivne testove i eksperimentalne rezultate, za njegovog financijera J.P. Morgana bile su bitne, no bitnije od toga u njegovoj poduzetničkoj i investicijskoj svijesti bilo je pitanje – gdje ćemo postaviti mjerače potrošnje električne energije koji će ujedno bilježiti profit i akumulaciju kapitala.

Morgan nije vidio smisao besplatne energije, koju je imajući u vidu bolji i efikasniji život svih građana svijeta nudio Tesla jer je to zahtijevalo promjenu cjelokupnog ekonomskog, pravnog i političkog sistema bez revolucija i oružanih sukoba, putem znanosti i dostignuća genijalnog Tesle.

Besplatna energija izostavlja kapital-odnos i akumulaciju kapitala na tradicionalan način, u korist industrije elektroprivrede i njenih tajkuna. S druge strane, kapital-odnos tadašnje Amerike je imao svoju apologetsku znanost i alibi koji se veoma teško mijenja, štoviše, volumen apologetske znanosti naklonjene kapitalu bezobzirno je rastao u zlatnom dobu američke industrijalizacije, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća.

Taj volumen apologetske znanosti kapitala i kapital-odnosa i danas raste u svijetu daleko brže nego nezavisna objektivna znanost. »Trezoro, moje trezoro«, vapio je i Marin Držić, podsjeća Stipanović.

Na pitanje tko danas vlada SAD-om, pa time u dobroj mjeri i ostatkom svijeta, kaže da to najbolje pokazuju karikature iz 19. stoljeća, objavljene u američkom satiričnom magazinu Pack (zločesti, vragolasti dječarac). Izdvaja karikaturu Josepha Kepplera iz 1889. koja prikazuje američki senat ispod slogana koji ga definira kao političko tijelo monopolista i koje radi za monopoliste: poredani su svi najbogatiji tajkuni tadašnjega američkog društva, trbušasti tajkuni čelika, bakra, nafte, šećera, kositra, papira i drugih sektora koji su dominirali u doba američke industrijske revolucije. Inspiriran ovom karikaturom, Stipanović je analizirao sadašnje prilike u SAD-u.

– U 500 najvećih američkih kompanija danas je zastupljeno dvije trećine američkog BDP-a, što je jednako sumi od 14 trilijuna dolara, a u prvih deset kompanija spadaju Walmart, Amazon, Apple, CVS Health, United Health Group, Berkshire Hathaway, Amerisource Bergen, Alphabet, Exxon Mobil.

Sume kapitala koje posjeduju prve četiri korporacije s liste prelaze ne samo jedan, već i tri trilijuna dolara vrijednosti te zajedno s 500 preostalih najrazvijenijih kompanija čine srž dominantnog kapitala i kapital-odnosa SAD-a. Tih prvih deset američkih kompanija su svojim volumenom i bogatstvom stvorile nezavisnu poziciju monopola u današnjem Senatu i Kongresu jer je politički, pravni i ekonomski interes tijekom vremena obilježen identifikacijom akumulacije kapitala tih korporacija i federalnih, državnih i lokalnih interesa SAD-a. Moć Senata i Kongresa je izuzetno velika jer je veza kapitala i pragmatične poduzetničke politike neraskidiva, kaže.

Stipanović je stoga trbušastim tajkunima s Kepplerove karikature iz 19. stoljeća dao imena suvremenih predstavnika prvih deset korporacija SAD-a. U svojoj knjizi objavio je i svoje karikature, a naslovljenu »Ukopani Atlas« posvetio je današnjim nadničarima.

(Hladno)ratovska stanja

– Položaj suvremenog nadničara Amerike i svijeta bitno određuje kapital-odnos u kojem živi i radi, bez obzira na njegova lijeva ili desna opredjeljenja koja su manje bitna jer ne utječu na pragmatiku kapitala za koji svakodnevno kao nadničar radi. To dokazuju neoliberalni i lijevi i desni pokreti u Americi i svijetu koji nisu imali značajan utjecaj na tokove rasta akumulacije kapitala. Na primjer, pokret Okupacija Wall Streeta nije bitno utjecao niti je promijenio osnovne principe američkog pragmatizma, kaže.

Osim tržišne razmjene i plasmana kapitala u najraznolikijim formama, istoj strategiji pripadaju različiti vidovi agresije većeg nad manjim kapitalom.

– Ratovi i inscenirana hladnoratovska stanja velikih ekonomskih sila i njihovih koalicijskih partnera kojima je cilj osiguranje uspješne akumulacije kapitala za sebe veoma su česti i ne prestaju. Ratovi i agresije su privilegij kapital-odnosa bogatih zemalja, koje širom svijeta realiziraju u manje ekonomski razvijenim sredinama strategiju ratnog duga i dominacije kojom ostvaruju dugoročan profit putem obnove tih zemalja i kreditnog investiranja u njih.

Tipičan je primjer ratno stanje u Ukrajini. Cilj velikih sila i njihovih koalicija i saveza koje sudjeluju u sukobu, a koje imaju potpuno identičnu imperijalističku strategiju, dakle cilj i NATO-a i Rusije je dominacija nad žitnicom svijeta. Bogat politički marketing s propagandnim alibijem jedne ili druge strane siluje i modelira svjetsko javno mnijenje koje u donošenju bitnih odluka vezanih za sukob uopće ne sudjeluje, smatra Stipanović.

Nadničarske populacije iz država NATO-članica i Rusije (i svijeta), tumači, trebale bi u ukrajinskom i svim drugim ratovima sudjelovati kao katalizator, odbijanjem proizvodnje oružja, kao što su u vrijeme građanskog rata u SAD-u britanski nadničari organizirano odbijali preradu pamuka s juga Amerike kojim se održavao ratni pogon američkog juga u revoluciji, znajući da time, na svoj teret, pomažu uništenju robovlasničkog sistema Amerike i uopće u svijetu, podsjeća Stipanović te dodaje da je to Marx istaknuo u svom pismu Lincolnu. »Diplomatska su rješenja jedina opcija. Nažalost, to nije tako danas u doziranom poltronskom čovječanstvu koje pripada uslugama i rastu kapitala svojih domicilnih tajkuna«, kaže.

Dug i korupcija

Gdje je u svemu tome Hrvatska?

– Hrvatska je danas sa 70 bilijuna dolara, koliko svjetski makroekonomski markeri pokazuju, srednje razvijena ekonomija i definirana je ne svojim, već europskim i svjetskim kapitalom, te je njezin dug narastao u 2021. na 54 bilijuna dolara, a budžetski deficit na dva bilijuna dolara. Ekonomska perspektiva Hrvatske bitno će i dalje ovisiti o rastu interesa i namjene europskog i svjetskog kapitala koji je već duboko prisutan i penetrirao je u reprodukcijske cikluse ili ima namjeru da se investira u Hrvatsku u budućnosti. Moramo znati da koliko god dug neke zemlje raste, toliko se njezina samostalnost smanjuje.

Nažalost, prema statistikama koje Hrvatska prikazuje, dug države je neprestano rastao u proteklih 30 godina »političke samostalnosti« (2007. iznosio je 4,5 bilijuna dolara) te se Hrvatska po svim kriterijima može svrstati u potpuno ovisne ekonomije, opterećene i režirane dugom stranim ulagačima, čime su nacionalna politika i interesi stavljeni u skroman, doziran obim i doseg podređen dugu. Sadašnje stanje u Hrvatskoj je posljedica nepromišljenih i neprimjerenih opredjeljenja svih dominirajućih političkih partija na vlasti u proteklih 30 godina, nakon rata u Hrvatskoj i raspada jugoslavenske zajednice naroda.

Drugi uzrok je bezrazložno korupcijsko i potpuno uništenje kompletnog industrijskog sektora i reprodukcijskog ciklusa proizvodnje sredstava za proizvodnju i sredstava za potrošnju hrvatske ekonomije prije ratnog stanja 1990. postupcima privatizacije za koju nitko nije ni odgovoran ni kažnjen, što je presedan u poduzetničkom ponašanju uopće, i u Europi i u svijetu. Na taj način Hrvatska je postala potpuno ovisna o stranom kapitalu i to će potrajati na štetu njenih građana.

Treće, što je u Hrvatskoj vidljivo kao ekstremno negativna pojava koja razara ovu zajednicu, korupcija je enormnih razmjera na svim nivoima kao društveni »modus vivendi« i s time u vezi neprimjeren rad pravosudnih organa. Građani moraju biti svjesni da su 30-ak godina demokracije takvih obilježja kakve ima Republika Hrvatska skromni preduvjeti boljeg i pravednijeg društva za sve građane. Korekcijama tog stanja će u budućnosti biti podređene i žrtvovane mnoge generacije hrvatskih građana, zaključuje Boro Stipanović.

Devastacije u Istri

Boro Stipanović u isti kontekst stavlja i urbane i ruralne dugoročne ekološke devastacije s formiranjem građevinskog zemljišta na području Istre u proteklih 30-ak godina, dopuštene za potrebe privatnih investitora, kao nikad prije u čitavoj povijesti Poluotoka.

– Postoji li tu društveni interes, čime se on mjeri i kakvu svijest takvi postupci formiraju u suvremenom društvu? To u pristupu i pripremi urbanističkih planova u samoupravnom socijalizmu i cijeloj ranijoj povijesti nije postojalo ili je postojalo u vrlo maloj mjeri. Tradicionalni pejzaž gradova na vrhovima brda, koji je imao u ranijoj povijesti smisao čuvanja plodne zemlje, raslinja i šuma, ubrzano nestaje.

Naravno da cjelovita svijest o općedruštvenoj koristi i ekvivalentnom prosperitetu ne može postojati ukoliko imate na jednoj strani vlasnike kapitala kojima je sve dozvoljeno, a s druge strane imate limitiranu i doziranu većinu građana u poziciji tržišnih nadničara bez kapitala, u diktiranoj poziciji potpuno pasivnog građanina koji živi u neefikasnoj i potkupljivoj predstavničkoj demokraciji koja ne donosi nikakve pomake za sve, već samo za investicijski kapital i njegove vlasnike, tumači Stipanović.