Ime doktora Borisa Labara neizostavno je u povijesti hrvatske, ali i svjetske medicine. Ovaj internist, specijalist hematologije, inače rođeni Zadranin, 1983. godine prvom operacijom presađivanja koštane srži na području bivše Jugoslavije uveo je revoluciju u domaću medicinu.

Ta je operacija bila samo odskočna daska za doktora Labara i njegove kolege, koji su godinama radili na što kvalitetnijem i učinkovitijem liječenju pacijenata. Poznat je kao vrsni dijagnostičar, znanstvenik i profesor, koji je odgojio generacije liječnika, napisao stotine važnih znanstvenih radova i za svoj rad dobio nebrojene nagrade i priznanja, bogatoj kolekciji priznanja nedavno je pridodao i ono predsjednika Republike Zorana Milanovića, koji ga je na prijedlog Zaklade Ana Rukavina, zajedno s kolegama iz KBC-a Zagreb, odlikovao u povodu 40. obljetnice prve transplantacije krvotvornih matičnih stanica u Hrvatskoj.

Životni poziv

Ova nam je iznimna godišnjica poslužila kao povod za razgovor s doktorom Labarom, umirovljenim sveučilišnim profesorom i bivšim dekanom zagrebačkog Medicinskog fakulteta, kojeg smo, osim za dojmove o njegovim mnogobrojnim uspjesima, koji su spasili nebrojeno mnogo života, upitali i za mišljenje o trenutnom stanju domaćeg zdravstvenog sustava, njegovoj budućnosti te interesu studenata za upis studija medicine.

– Transplantacija krvotvornih matičnih stanica moj je životni poziv i stalni profesionalni izazov. Transplantacija je unijela potpuno novu, puno ljepšu budućnost mnogim našim bolesnicima ponajprije onima s akutnom leukemijom, koja je do tada bila neizlječiva bolest. Mnoge osobe liječene transplantacijom danas žive i rade i zajedno su sa svojim obiteljima. Jednostavno rečeno, žive normalan život, počeo je doktor Labar, prisjećajući se tog sudbonosnog 8. veljače 1983. godine kada je provedeno prvo vađenje koštane srži.

– Davatelj je bio bolesnikov brat. Toga smo dana u operacijskoj sali opetovanim punkcijama vadili koštanu srž iz stražnjeg grebena zdjelične kosti donatora i ukupno uzeli oko jedne litre koštane srži. U tom se volumenu nalazilo dovoljno potrebnih matičnih krvotvornih stanica da kod bolesnika uspostave funkciju koštane srži nakon što se prethodno primijenila terapija koja je u ovog prvog bolesnika uništila ostatke manje vrijedne koštane srži, prisjetio se doktor Labar, pojasnivši kako, davatelj u potpunosti nadoknadi izvađenu koštanu srž unutar tri do četiri tjedna.

– U početku smo liječenje provodili isključivo od srodnih darivatelja koji su u pravilu braća ili sestre oboljelog, dodao je Labar, koji se tijekom desetljeća duge karijere ovjenčao brojnim nagradama, od kojih mu je, kako nam je kazao, osobito važna Nagrada za životno djelo Grada Zadra, koju je dobio na prijedlog prijatelja iz gimnazije i zadarske podružnice Hrvatske udruge leukemija i limfomi.

Doktor Boris Labar od predsjednika je Zorana Milanovića primio odlikovanje Red Ante Starčevića / Foto: Ured predsjednika

Uspjeh Zaklade

– Nakon te prve transplantacije program presađivanja brzo se širio. Sve ono što je prepoznao razvijeni svijet kao pomak u liječenju na ovom području, vrlo brzo smo uspjeli provoditi i u nas. Tako je oko pet godina nakon alogenične transplantacije, tj. transplantacija od druge osobe u našem Zavodu pokrenut program transplantacije vlastitim krvotvornim matičnim stanicama, tj. autologna transplantacija. Danas je to jedan od učinkovitih načina liječenja limfoma i multiplog mijeloma. Alogenična transplantacija bila je i ostala terapija izbora kod liječenja leukemija. Broj bolesnika koji su liječeni alogeničnom transplantacijom bio je manji od broja liječenih autolognom, jednostavno zato jer je u to vrijeme bilo teško pronaći podobnog srodnog davatelja. No početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u nas se počelo koristiti liječenje transplantacijom od nesrodnih podudarnih davatelja. U cijelom svijetu nicali su registri dobrovoljnih nesrodnih darivatelja. I mi smo krenuli u taj program, istaknuo je Labar, dodavši kako je prerana smrt novinarke Ane Rukavine, koja je svojim pismom »Želim život« ostavila dubok trag u društvu, potaknula osnivanje Zaklade s primarnim zadatkom prikupljanja dobrovoljnih srodnih darivatelja.

– Danas Zaklada broji nestvarnih 62.000 dobrovoljnih darivatelja. I na kraju, unatrag desetak godina uvedena je i haploidentična transplantacija gdje su davatelj i primatelj u 50 posto gena podudarni. Danas se praktički za svakog bolesnika kod kojeg postoji indikacija za liječenje transplantacijom može naći davatelj, pojašnjava doktor Labar, koji je i osnivač Centra za transplantaciju koštane srži na Rebru zahvaljujući kojemu su spašeni mnogi životi.

Zato smo ga upitali postoji li neka životna priča pacijenta koja ga je posebno dirnula ili mu promijenila pogled na znanost i medicinu.

Potresne ispovijesti

– Prije nego vam ispričam priču dva meni posebno draga pacijenta, dozvolite mi samo da kažem kako naši bolesnici postaju dio naše bolničke obitelji. Borave relativno dugo u bolnici, a nakon toga dugo se ambulantno prate. Sve to dovodi da se naš odnos, koji počinje profesionalnim, pomalo pretvara u prijateljski. Nakon nekog vremena pacijenti se otvaraju poput najljepših školjki i često doznajemo brojne sitnice koje život znače. To još više učvršćuje tu potrebnu vezu pacijent – liječnik, rekao je doktor Labar, podsjetivši nas kako medicina ipak nije svemoguća.

– Mali dječak iz Splita bolovao je od leukemije. Bolest je bila u uznapredovaloj fazi. Postojale su male šanse da mu se pomogne transplantacijom, ali to je bio jedini mogući put liječenja. Našli smo davatelja iz Njemačke i proveli liječenje, no leukemiju nismo kontrolirali. Nakon tri tjedna zdrava koštana srž nije se oporavila, već leukemija. Dječakovo stanje se naglo pogoršalo. Tijekom vizite vidio sam da izrazito teško diše i da mi pokušava nešto reći. Otvorio sam zavjesu i približio se dječaku s prekrasnim velikim, ali tužnim očima i čuo sam nešto što razara što mi je bilo potpuno neprihvatljivo. »Profesore, hvala Vam za sve što ste učinili za mene«, uspio je izgovoriti. Pa je li to moguće da on nas tješi što smo bili neuspješni u liječenju. Taj naš mali sedmogodišnji prijatelj iz Splita kojem je leukemija ukrala sve u nekoliko je dana proživio svoj život i poput odraslog želi nam se zahvaliti na čemu?! Ni danas ne mogu do kraja prihvatiti njegove riječi, jednostavno jer sam upravo njemu htio podariti izgubljenu budućnost, prisjetio se doktor Labar.

– Drugi slučaj bio je pak puno ljepši. Prošlog ljeta u moju ordinaciju uđe starija žena. Odmah sam je prepoznao. Vratila me u 80-e godine prošlog stoljeća kada smo je zbog leukemije liječili transplantacijom. Davatelj je bila njezina sestra. Sada ima 70 godina. »Znate, moja su djeca odrasla, imam troje unučadi i još nešto. Išla sam u redovnu starosnu mirovinu«, kazala mi je. Došla me pozdraviti kao starog prijatelja, prisjetio se Labar jedne od mnogih priča sa sretnim završetkom koje je skupio u svojoj riznici.

Dijagnostika tumora

Doktora Labara smo pitali kakvom je napretku znanosti i medicine svjedočio i kako domaći zdravstveni sustav odgovara na potrebe pacijenata koji boluju od oboljenja krvotvornog sustava do zloćudnih tumora, leukemija i limfoma.

– Danas je dijagnostika tumora usmjerena na gensku razinu. Istražujući gene i njihove promjene puno bolje razumijemo nastanak i zloćudni tumorski rast. S druge strane te su tehnike toliko osjetljive da zloćudnu tumorsku stanicu da s određenom genskom promjenom možemo vrlo rano otkriti i provesti adekvatno liječenje s manje toksičnosti i puno učinkovitije. Upravo je spoznaja povezanosti genskih promjena sa zloćudnim tumorskim rastom dovela do izuma velikog broja lijekova koji ciljano djeluju na njih i ponajprije sprječavaju tumorski rast, pojasnio je doktor Labar, kazavši kako se u polju hematologije posljednjih godina koristi vrlo djelotvoran vid imunoterapije.

– Provodi se liječenje bolesnikovim T limfocitima, koji su i inače specifična obrana od infekcije i stranih tvari. Ti se limfociti uzimaju od bolesnika te se nauče da napadnu tumorske stanice koje nose specifične tumorske biljege. Te su stanice nazva CAR-T stanice i primjenjuju se na Rebru već nekoliko godina u liječenju nekih podtipova limfoma i akutne limfocitne leukemije. Treba reći da se taj vid terapije do sada uglavnom primjenjuje kod bolesnika kod kojih su iscrpljene mogućnosti liječenja uobičajenom terapijom. Treba reći da u nas postoji znanje i vještina zdravstvenih djelatnika da se vrlo brzo prenesu nova znanja kako u dijagnostici tako i u liječenju zloćudnih tumora. No postoje financijska ograničenja, jer većina novih metoda liječenja i novi lijekovi iznimno su skupi, zaključio je dr. Labar.

Doktor Boris Labar (lijevo) s doktorom Vinkom Bogdanićem 1983. je godine izveo prvu operaciju transplantacije koštane srži u bivšoj Jugoslaviji

Otpori reformi

Kao autor mnogobrojnih znanstvenih radova i umirovljeni sveučilišni nastavnik te dekan zagrebačkog Medicinskog fakulteta, iz prve je ruke svjedočio i svim ostalim mijenama i problemima koje tište naš zdravstveni sustav te je prokomentirao i trenutno stanje zdravstvenog sustava, najavljeni prosvjed, ali i mnoge boljke zbog kojih su liste čekanja sve duže, a pacijenti sve nezadovoljniji.

– Na žalost situacija nije dobra, ali ja sam uvijek bio optimist i vjerujem da se stanje može relativno brzo usmjeriti u pozitivnom pravcu. Sve što ste naveli je točno. Svi spominju reformu zdravstva i vide je kao čarobni štapić. A promjene u zdravstvu neće se dogoditi preko noći. Zna se tko mora iznijeti te promjene – zdravstveni djelatnici, poručio je doktor Labar, ističući kako djelatnici u zdravstvu na reforme često gledaju kao nametnute akcije koje neće rezultirati boljitkom. Često se, kaže naš sugovornik, bave perifernim pitanjima zbog čega i nema suštinskih promjena.

– S druge strane, ako ne postoji konsenzus politike i političkih stranaka, onda je reforma samo politička bitka od izbora do izbora. I zato mi tapkamo u mjestu već 30-ak godina. No, nečinjenje, koliko god to bila teška riječ za izgovoriti, dovelo je do toga da naša medicina, posebice baza na kojoj počiva nije više onakva kakvu bismo željeli. Nezadovoljni su i pacijenti i zdravstveni djelatnici. Sve polazi od liječnika opće medicine, a mi ih iz dana u dan sve više opterećujemo. A iz dana u dan njih je sve manje i sve su stariji. Možda govorim krivo, ali nije mi jasno zašto se ne koriste usluge udruga obiteljskih liječnika, bolničkih liječnika i prepoznaju problemi, definiraju se po redoslijedu hitnosti i usklade s političkim mogućnostima. U reformi zdravstva politika je da nema politike, odnosno ima je samo toliko da provede dogovoreno, poručio je doktor Labar, istaknuvši kako pitanje o radu u privatnom i javnom sustavu treba odvojiti i regulirati ga tako da se točno znaju pravila igre.

Liječničkoj dijaspori treba dati šansu za dvojno zaposlenje

Doktora Labara smo pitali i njegovo mišljenje o sustavu obrazovanja za medicinska zanimanja.

– U nas već dugo nije provedena reforma nastavnog programa, koja bi omogućila aktivni pristup učenju i ponajprije pristup kako postaviti dijagnozu da bi ispravno liječili. Naši su liječnici »puni« medicinskih informacija, uz nedostatan praktički rad, pa često ne prepoznaju kada i kako primijeniti to svoje medicinsko znanje. Također treba naglasiti da je medicinski fakultet težak studij i zahtijeva velika odricanja. No unatoč tome nedavne probleme s manjim brojem upisanih vidim kao slučajan događaj, a ne pravilo. Ipak to je upozorenje. S druge strane, veliki broj mladih odlazi iz Hrvatske. Među njima su i liječnici. Predaleko bi nas odvelo da sada govorimo o mogućim uzrocima. Želim samo naglasiti da nije problem u odlascima, već je problem što se radi o tzv. jednosmjernoj cesti. Vrlo mali broj njih se vraća. A ja sam za to da se poradi na tome da naša liječnička dijaspora bude prepoznata i dobije šansu da radi u Hrvatskoj, ima dvojno zaposlenje. To rade i mnogo razvijenije zemlje od Hrvatske pa zašto to ne pokušamo i mi, predložio je doktor Labar.

Više malignih bolesti zbog pandemije

Doktor je Labar tijekom najgoreg dijela pandemije koronavirusa kontinuirano upozoravao na važnost dobre organizacije i zaštite zdravlja, te kontinuiranog provođenja preventivnih zdravstvenih pregleda. Zato smo ga i pitali boji li se da će pandemija koronavirusa i problemi koje je donijela u sustavu dijagnostike, sada odraziti naglim skokom broja oboljelih od malignih bolesti.

– Nažalost, to se već dogodilo. Iako za Hrvatsku još uvijek ne postoje jasni rezultati, pokazatelji za neke druge zemlje, npr. SAD i Portugal jasno pokazuju da je smrtnost od zloćudnih tumora u porastu. Ne samo zloćudnih tumora, nego i smrtnost od kardiovaskularnih bolesti. Mislim da je to značajka svih razvijenih, a posebice nerazvijenih zemalja. Isto tako treba reći da su bolesnici sa zloćudnim tumorima osjetljiva skupina, bilo zbog osnovne bolesti ili načina liječenja, i da se u njih COVID-19 infekcija obično prezentira težom kliničkom slikom i upalom pluća pa je samim time i smrtnost veća. Usto, COVID-19 bitno mijenja liječenje u smislu da ono može kasniti ili se ne primjenjuje dovoljno agresivno protutumorsko liječenje što također ima za posljedicu neuspjeh liječenja, naglasio je doktor Labar.