Razmjeri seksualnog uznemiravanja koji su izašli na vidjelo kroz kampanju »Nisam tražila« sveprisutna su pojava, kaže Boris Jokić, psiholog i stručnjak za obrazovanje koji je od početka ove godine i ravnatelj Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

Navodeći kako ga ono što je kampanja otkrila uopće nije iznenadilo, Jokić kaže da je pojava seksualnog uznemiravanja čvrsto ukorijenjena u našem društvu.

– Dio je odrastanja, obrazovanja, profesionalnog puta, intimnih odnosa kako žena tako i muškaraca u Hrvatskoj. Javni iskazi osoba koje su seksualno uznemiravane i zlostavljane preduvjet su otvaranju ove važne teme za njih osobno, ali i za zajednicu u cjelini. Za Hrvatsku će to biti jedna od najvažnijih društvenih tema u ovom desetljeću.

Nisu šutjele

Znači li to da će na kraju doći i do smanjenja takvih pojava?

– To je velika prilika za sve nas. Nečija osobna muka i borba može biti iskorištena za opće dobro i smanjivanje neželjenih ponašanja, izgradnju boljih odnosa i vrijednosti. Sve to može rezultirati i većom rodnom jednakosti. Važno je to zbog svih nas u odraslim godinama, onih u adolescenciji, ali i onih u dječjim vrtićima koji bi mogli živjeti i raditi u društvu u kojem je manje negativnog i mučnog.

U svega nekoliko tjedna na vidjelo je izašlo više slučajeva seksualnog nasilja nego što se u Hrvatskoj prijavi u jednoj godini. Zašto su žrtve šutjele?

– Nisu šutjele. U osobnoj sferi su to povjeravale onima u koje imaju povjerenja – prijateljicama, partnerima, kolegicama, roditeljima. Razlika je da su sada smogle snagu to i javno reći u čemu im treba osigurati svu podršku. Radi se o odvažnom i hrabrom činu u društvu u kojem i dalje postoji opće prihvaćanje da je ‘šlatanje’ na školskom hodniku ok stvar, da je haljina iznad koljena znak promiskuiteta, a ruž na usnama poziv na intimne odnose. U takvome društvu treba imati snage u javnosti odaslati svoj glas. Isto tako treba imati čovječnosti taj glas prihvatiti, ne banalizirati i na njemu graditi društvenu promjenu na bolje.

Ali ipak ima onih koji banaliziraju?

– Da, ima ih među muškarcima i ženama, u jednakoj mjeri među vlastodršcima, slastičarima, menadžericama, sportašima, očevima i majkama. Postoji dio stanovništva koji ne osvještava taj problem. Taj koji će reći sama je kriva za silovanje jer se tako obukla, jer je popila dva pića više, jer je plesala, jer je… Neki će reći nisu sve žrtve iste jer ne pripadaju istim klasama, neki će napraviti razliku po njihovoj boji kože ili nacionalnosti… Svi oni drugačije gledaju kada se to dogodi njihovim kćerima i sinovima, suprugama i ljubavima. Tada sva banalizacija i relativizacija nestaje, a ostaju ožiljci rana žrtve i svih povezanih s njom/njim.

Istovremeno nitko ne želi preuzeti odgovornost za problem?

– Ne radi se tu o pitanju želje, već o potrebi sustavnog djelovanja na tri povezane stvari. Prva se sama nameće, a to je smanjivanje i osuda takvih ponašanja u društvu, druga je prevencija uznemiravanja i zlostavljanja, a treća jednako važna jest izgradnja svijesti o važnosti kvalitetnih odnosa, pa i seksualnih, utemeljenih na poštivanju druge osobe. Najlakše je odgovornost sada gurnuti prema politici, ali radi se o puno složenijoj stvari jer se odgovornost prije svega nalazi na onima koji uznemiravaju i zlostavljaju, ali i svima onima koji ta ponašanja toleriraju i ne prokazuju. Svima koji im svojom šutnjom, nedjelovanjem, potiskivanjem, umanjivanjem i zanemarivanjem drže ljestve.

​Akademska manjina

Priča se da se na većini fakulteta odavno zna da postoje takvi slučajevi i da se o njima priča. Trivijaliziramo li kao društvo problem?

– Takvi slučajevi postoje u akademskoj zajednici, ali i na radnim mjestima od pekara do korporacija, u vjerskim zajednicama i na školskim hodnicima. Oni su svuda oko nas. Što se tiče akademske zajednice radi se o jednoj od najvećih sramota dijela društva kojem i sam profesionalno pripadam, a koji je uvelike privilegiran. Slika pohotnih sredovječnih muškaraca/žena koji svoju hijerarhijsku moć iskorištavaju tako da uznemiravaju studentice/studente posebno je odvratna. Na tom mučnom platnu, ta nazovi ‘intelektualna krema’ bila bi oslikana kao praznina, ništa. Ljudske ništarije koje nikada nisu trebali dobiti priliku raditi s mladim ljudima i otkrivati im ljepotu akademskih disciplina i znanosti. Profesori i doktori ljigavosti.

Prilično oštra ocjena akademske zajednice.

– Nisu oni većina u toj zajednici. Dapače, u velikoj su manjini, ali ako tolerirate zlostavljače, ucjenjivače, kvarne ljude, onda niste puno kvalitetniji od njih. Upravo zbog šutnje i nedostatka reakcije na nečiju muku treba radikalno promijeniti pristup ovom problemu. Jasno govoriti i ukazivati na pojavu, počinitelje i pomagače. Ako akademska zajednica postane šutljiva, samodopadna, regresivna skupina onda ovom društvu niti ne treba. Upravo suprotno, u njoj treba ojačati mnoge glasove iz različitih područja i disciplina koji će u Hrvatskoj djelovati znanstveno utemeljeno, argumentirano, kritički i progresivno. Tome služi naš važan dio društva.

Kako komentirate reakciju rektorata Sveučilišta u Zagrebu i rektora Damira Borasa na slučajeve seksualnog zlostavljanja na toj visokoškolskoj ustanovi? Čini se da je najviše prijava stiglo upravo na najvećem Sveučilištu.

– Kad već on nema, osobno imam potrebu ispričati se svim žrtvama seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u akademskoj zajednici. To je važno ne samo zbog žrtava već i zbog svih koji su trenutno u procesu obrazovanja. Važno je i zbog toga da se pokaže da akademsku zajednicu ni po čemu ne čine bolesni umovi koji svoje znanje uvjetuju neželjenim dodirima, prljavim insinuacijama i upadicama ili prisilnim guranjem jezika u usta studentica/studenata. To nije hrvatska akademska zajednica. Upravo suprotno, ta naša zajednica ima volje i snage takve prokazati. Reakcija rektora Damira Borasa u kojoj on relativizira žrtvu i govori da je eto i on bio zlostavljan, pri čemu ga nitko nije štitio, a on štiti događaje, pazite ‘događaje’ a ne žrtve, nedostojna je rektora najvećeg sveučilišta. Ona je toliko problematična sadržajem, stilom, nedostatkom hrabrosti i solidarnosti da bi na svakom ispitu, a naročito ovom ljudskom, zaslužio negativnu ocjenu. Čistu jedinicu. Pozivam ga da se odmah jasno odredi prema ovoj situaciji, pruži potporu žrtvama i prokaže one na sveučilištu koje vodi koji su takve radnje radili i rade bez obzira na njihovu titulu, moć, osobne veze, povezanost s politikom ili interesima. To je najmanje što može učiniti i to ne kao rektor, već kao čovjek.

Foto D. Kovačević

Problematični postupci

Očito je da nisu samo problematične izjave, nego i postupci. Poput, cijepljenja preko reda, ali i zataškavanja slučajeva seksualnog uznemiravanja.

– To je samo znak potpune dezorijentiranosti tog dijela akademske zajednice koji smatra da u nekom društvu titula koja netko nosi znači i ovlaštenje na privilegije. To je tako u nezrelim društvima u kojima se svoje obrazovno postignuće ističe kao neupitan dokaz. U osnovi toga je akademski snobizam u kojem oni koji nemaju dovoljno škole dolaze na red kasnije. Za trpezom prvo jedu doktori znanosti, pa magistri, pa oni s diplomom, pa… Nije to na čast i ljudski je pogrešno. Akademska zajednica toliko dobra radi za društvo i civilizaciju, u njoj rade posvećeni mladi i stari ljudi koji bi sve solidarno dali za drugoga i pomogli, da ovakvi postupci nekolicine nikada ne bi trebali biti povezani s tom zajednicom.

I nije to jedini problematičan postupak. U posljednjih nekoliko godina bilo ih je puno. Je li vrijeme za odlazak?

– Nije na meni da to govorim. Odlazak je osobni čin. Premda sam na čelu znanstvene institucije i rijetki bi otvoreno govorili o vođenju druge, važno je o tome otvoreno i jasno progovoriti jer zagrebačko sveučilište jest jedno od intelektualnih središta Hrvatske. Od iznimne je važnosti što se i kako komunicira iz tog središta i kako se na njemu ponaša. Ako onemogućujete raspravu na središnjem tijelu te ustanove, onda negativno utječete na društvo jer ste ušutkali forum čiji je smisao argumentirana rasprava. Jednako je problematično ukoliko prijetite tužbom studentu zbog kritičkog stava. Razmislite malo: Rektor tužio studenta. U kojim društvima to postoji? Znate li koliko je to udaljeno od ideje sveučilišta i znanstvene zajednice? Nije to pitanje rektora Damira Borasa, kojeg osobno poznajem više od dvadeset godina i o kojem nemam loše mišljenje, niti krize na jednom fakultetu. Cijela ova situacija postaje društveni problem.

Kome to smeta?

Posljedica kampanje »Nisam tražila« je i peticija kojom se zahtijeva uvođenje seksualnog obrazovanja u škole. Treba li to današnjim generacijama učenika?

– Apsolutno treba. Pitanje spolnog i reproduktivnog zdravlja nužno treba biti dio formalnog obrazovanja. Najbolje mjesto za to je međupredmetna tema Zdravlje u kojoj bi se to važno pitanje povezalo s fizičkim i mentalnim zdravljem mladih ljudi baš kao i s ostalim elementima njihovog osobnog i socijalnog razvoja. Kome bi smetalo poučavanje o odgovornom seksualnom ponašanju? Što ima loše u učenju o odnosima koji se zasnivaju na uvažavanju cjelovitosti druge osobe, o tome kako je važno upoznati i prihvatiti vlastito tijelo? Zar ne bi mladim ljudima koristila otvorena rasprava o problemima u tom dijelu našeg postojanja, ali i još više o užitku koji iz njega proizlazi? Kome to smeta? Kome smeta da se otvoreno razgovara o odnosima kako se ne bi nezrelo i nepromišljeno ulazilo u interakcije koje mogu povrijediti, kako bi se u spolne odnose ulazilo u trenutku kad su mladi ljudi spremni preuzeti odgovornost za svoje ponašanje? Za mlade ljude, ali i hrvatsko društvo u cjelini važno je da taj aspekt bude zastupljen u školi.

Očito ipak smeta, jer imali smo već pokušaje uvođenja seksualnog obrazovanja koji su neslavno propali. Slično je i s Građanskim odgojem i obrazovanjem. U škole je ušao na mala vrata zahvaljujući lokalnim razinama, dok se na državnoj razini i dalje ne događa ništa.

– Nedostatak sustavnog i kvalitetnog Građanskog odgoja i obrazovanja jednako je problematično, a otpori prema njemu još manje razumljivi. Tek tu je moguće postaviti niz pitanja o tome kome smeta sadržaj u kojem se uči i kritički propituje demokratski sustav, u kojem se upoznaje s pravima pojedinca, u kojima se promiče politička pismenost. Siguran sam da to ne smeta prave liberale, socijaldemokrate, demokršćane, zelene, anarhiste, suvereniste… Zar njima ne bi trebao biti cilj da društvo čine mladi ljudi koji participiraju u političkom procesu? Kad nešto ne razumijete onda je najlakše biti protiv toga u kakofoniji vrištećih glasova, ali ako malo promislite Građanski odgoj i obrazovanje služi društvu u cjelini bez obzira na političke preferencije pojedinca. U tom vidu raduje me rad Instituta s Prvom hrvatskom riječkom gimnazijom i Sveučilištem u Rijeci na novom kurikulumu građanskog odgoja i obrazovanja koji je vezan uz lokalnu zajednicu. Tako će uskoro mladi možda sami učiti o navijačkom pokretu u Rijeci, prilagodbi grada ljevorukim osobama ili migracijama u pomorstvu ljudi u tom kraju. Sve to da bi u budućnosti zajednica bila povezanija, ljudi aktivniji i to na dobrobit svih građana. To je isto građanski odgoj i obrazovanje, bez obzira koliko malo o tome znali hrvatski političari i političarke. Možda je pravo vrijeme i da se oni sami malo obrazuju.

Pogrešna teza o »izgubljenoj generaciji«

Kakvo je trenutno psihičko stanje mladih ljudi slijedom pandemije, online nastave i potresa?

– U medijima se počela provlačiti štetna i netočna teza o »izgubljenim generacijama« mladih. Mladi, baš kao i svi mi ostali, prolaze kroz vrlo izazovan civilizacijski trenutak. U mnogočemu su njihovi životi suženi u odnosu na vrijeme prije pandemije, ali isto tako naša istraživanja ukazuju da je većina njih dobro i da iskazuju otpornost. Postoji dio mladih ljudi kojima ova situacija teško pada i koji imaju veću pojavnost depresivnih, anksioznih i stresnih epizoda. Naš cilj treba biti dati podršku tim mladim ljudima te očuvati otpornost ostalih. Također važno je pričati o njihovim razvojnim potrebama za druženjem, prijateljstvima, sukobima, ljubavima, pa i spolnim odnosima. Nisu oni ni po čemu izgubljena generacija, već su to mladi ljudi koji će moći ostvariti svoje želje i snove kako u obrazovanju, tako i u poslu te još važnije u osobnom životu. Ne radimo od njih žrtve, dajmo im podršku i potporu.