Kad su Daniela i Oliver Schlutz odlučili preseliti se sa svojim udomljenim sinom Elmedinom iz Njemačke u Istru, u koju su se, kako kažu, zaljubili na prvi pogled, ni slutili nisu da će ih njihovo preseljenje skupo stajati. Promijenivši prebivalište, ostali su bez ijednog prava koje su imali temeljem Elmedinovog invaliditeta.

Ovaj 17-godišnji mladić, o kojem su se počeli skrbiti dok je bio šestomjesečna beba, ima autizam i višestruka oštećenja zbog kojih treba cjelodnevnu pomoć i njegu. U Njemačkoj je imao svu potrebnu podršku države zbog svog invaliditeta, a u Hrvatskoj je jedino pravo polaženje Škole za odgoj i obrazovanje u Puli. Sva ostala prava koja mu pripadaju po hrvatskim zakonima steći će tek nakon što ovdje provede ukupno pet godina, jer time stječe trajno boravište u Hrvatskoj, koje je preduvjet za ostvarivanje većine prava iz sustava socijalne skrbi.

Potraga za podrškom

Ne znajući za tu klauzulu, udomiteljski je par bio uvjeren da im je odjava prebivališta u Njemačkoj i prijava u Hrvatskoj dovoljna da bi uživali ista prava kao hrvatski državljani. U tom uvjerenju prodali su nekretninu u svojoj zemlji i kupili kuću u Majmajoli kraj Vodnjana. I tu počinje njihova borba s vjetrenjačama u kojoj će, po svemu sudeći, izvući deblji kraj. Hrvatski zakoni su, naime, jasni, i ne daju im za pravo, pa će obitelj Schlutz u narednim godinama morati iz vlastitog džepa plaćati sve što osobe s invaliditetom trebaju, osim osnovnih medicinskih potrepština i pomagala. Kada su se našli u nezavidnoj situaciji s kojom nisu računali, obratili su se nadležnim ustanovama i pravobraniteljstvima, tražeći podršku i rješenje svog statusa. Ispostavilo se da im se ne može mnogo pomoći jer nisu ispunili zakonske pretpostavke za realizaciju prava.

Radilo se očito o manjkavoj komunikaciji, jer su od nadležnog centra socijalne skrbi dobili detaljne informacije o svim pravima koja mogu realizirati u Hrvatskoj temeljem Elmedinovog invaliditeta. No rečeno im je da je uvjet za to boravište u Hrvatskoj, ali ne i da se ono stječe nakon pet godina života u Hrvatskoj.

– Ne krivimo nikoga, možda je to bila naša greška. Ne govorimo hrvatski, radilo se i o jezičnoj barijeri. Prilično sam siguran da su nas dobro informirali, doduše možda malo manjkavo. Smatrali smo da će se prava, kad se odjavimo iz Njemačke, automatski priznavati ovdje. Ispostavilo se da smo bili potpuno u krivu, i da sad niti jedna država nije odgovorna za pomoć Elmedinu, kaže Oliver Schlutz.

A on treba njihovu cjelodnevnu brigu. Ujutro ga kupaju, oblače, hrane, moraju biti uz njega 24 sata na dan, izuzev radnog tjedna, kada nekoliko sati dnevno provodi u školi. Kad je imao šest mjeseci, bio je u teškom stanju, s višestrukim zdravstvenim teškoćama i hranio se sondom. Kao udomitelji primili su ga na tri mjeseca, jer se roditelji nisu mogli brinuti o njemu, a ostao je kod njih sve do danas. Nisu ga posvojili, priča Daniela, jer imaju dobar odnos s njegovim roditeljima i sve je izvrsno funkcioniralo, sve dosad. U Hrvatskoj su im osporili čak i status udomitelja, jer se radi o upravnom aktu koji hrvatsko zakonodavstvo ne priznaje. Da bi mu i dalje bili udomitelji, morali bi proći – rečeno im je u centru socijalne skrbi u Puli – 40-dnevni tečaj za udomitelje na hrvatskom jeziku. Koji, naravno, ne govore. U Njemačkoj su kao udomitelji primali 3.000 eura naknade, a bilo im je plaćeno sve što je Elmedinu bilo potrebno na račun njegovog invaliditeta. Imali su asistenta, domaćicu, šest tjedana osiguranog boravka za Elmedina u instituciji, kako bi njih dvoje skupili snage za ostatak godine. Sada ovise o uspješnosti Oliverove tvrtke koju je pokrenuo u Hrvatskoj, jer Daniela, po struci socijalna pedagoginja, nema mogućnosti zapošljavanja.

Rijetki slučajevi

U Uredu pravobranitelja za osobe s invaliditetom potvrđuju kako je naše zakonodavstvo nepovoljno za obitelj Schlutz, a jedino pravo koje bi mogli ostvariti temeljem Elmedinovog invaliditeta jest pravo na osobnog asistenta.

– Zakon o socijalnoj skrbi je jasan. On ne daje mogućnost priznavanja jednakih prava na osnovu invaliditeta Elmedinu i njegovoj obitelji, s obzirom na to da su državljani druge zemlje članice EU-a s privremenim boravkom u Hrvatskoj, već postavlja uvjet stalnog boravka koji se može ostvariti nakon što osoba pet godina neprekidno živi u Hrvatskoj. Njihov slučaj pokazuje koliko takvo zakonsko rješenje zapravo nije u redu i ne pridonosi ispunjavanju načela slobodnog kretanja ljudi, roba i usluga kao jednog od temeljnih načela EU-a, komentira Branka Meić Salie, savjetnica pravobranitelja za osobe s invaliditetom.

Kako Elmedin ovih dana slavi 18. rođendan, udomiteljstvo ionako prestaje, a Daniela i Oliver skrbništvo će rješavati na drugi način. Oni mogu zatražiti lišavanje poslovne sposobnosti, budući da se Elmedin ne može brinuti za sebe, nakon čega bi postali njegovi skrbnici. No i nakon toga, za dobivanje prava temeljem njegovog invaliditeta po svemu sudeći morat će ipak čekati da napune pet godina boravka u nas. Jedina im je svijetla točka Zakon o osobnoj asistenciji, jer bi to pravo možda mogli realizirati i ranije.

– Kod nas su vrlo rijetki slučajevi da se netko iz Njemačke doseli u Hrvatsku. Ne može se očekivati da će se u ovom slučaju ići mimo zakona, jer se zakon ne može prilagođavati pojedincu, nego se jednog dana može izmijeniti za što svakako postoji potreba i opravdanje. Ne očekuje se da osobe s invaliditetom koje se dosele u Hrvatsku imaju onakva prava koja imaju u svojim državama bilo da su ona povoljnija ili nepovoljnija, ali smatramo da bi trebali imati jednaka prava na osnovi invaliditeta kao i hrvatski državljani. Zakon o osobnom asistentu koji je stupio na snagu 1. srpnja 2023. godine daje upravo takvu mogućnost. Prema njemu, pravo na osobnog asistenta mogu, između ostalih kategorija, ostvariti i državljani države članice Europskoga gospodarskog prostora koji imaju prijavljen privremeni boravak u Hrvatskoj što je slučaj kod Elmedina, pojašnjavaju u Uredu pravobranitelja za osobe s invaliditetom.

Uređen sustav u Njemačkoj

Baveći se ovim slučajem, koji im je ujedno prvi slučaj da je neki građanin EU-a doselio u Hrvatsku i da se radi o osobi s invaliditetom, Ured pravobranitelja za osobe s invaliditetom je od pravobraniteljstava iz drugih EU država dobio informaciju da se i drugdje većinom traži određeno vrijeme boravka u zemlji da bi građani druge zemlje članice stekli novčana prava iz sustava socijalne skrbi. Prema njihovim saznanjima, Njemačka je, međutim, sustav uredila tako da zaposlene i samozaposlene osobe i članovi njihovih obitelji koji su građani neke od država članica EU-a odmah dobivaju sva prava koja pripadaju osobama s invaliditetom njemačkim državljanima.