Jedan od najčešće rabljenih pojmova u javnosti svakako je i pojam »korupcija«. Svima su puna usta borbe protiv korupcije, svi tu pošast drže za onu vrstu anomalije koja na društvo djeluje najpogubnije, svi političari, bilo oni na vlasti ili oni u oporbi, bez zadrške se izjašnjavaju čvrstim stavovima kako borba protiv korupcije nema alternativu, a kad u javnost izađe neka nova afera s »okusom i mirisom« korupcije, sve se potencira i percipira bar dvostruko snažnije, pa nema medija koji se ne bavi korupcijom u užem, širem i dubljem kontekstu. Tako je sad i sa »slučajem Beroš«, kojeg se sumnjiči za primanje mita i druge kriminalne i zakonom nedopuštene radnje.

(Ne)učinkovita demokracija

Korupcija je konstantna tema ne samo u Hrvatskoj nego i šire, u Europskoj uniji, SAD-u, ostatku demokratskog svijeta, da o korupciji u diktatorskim režimima niti ne govorimo. Što se Republike Hrvatske tiče, podsjetimo kako je Hrvatski sabor prihvatio još 2002. godine Nacionalni program za suzbijanje korupcije, koji se temelji na međunarodnim iskustvima o mjerama za njezinu prevenciju. Temeljem tog akta donesene su zakonske i druge mjere za suzbijanje korupcije: osnivanje USKOK-a (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta), izmjena propisa o javnim nabavama, reforma pravosuđa, preustroj policije, sloboda medija, pravo na dostupnost informacija, financiranje političkih stranaka. Postoje različite inicijative (Ujedinjeni narodi, Vijeće Europe, OECD), institucije (Antikorupcijska konferencija, Globalni forum) i udruge (Transparency International) koje korupciju smatraju globalnom prijetnjom te djeluju na usklađivanju međunarodnih aktivnosti za suzbijanje korupcije. Hrvatska je potpisala i ratificirala mnoge međunarodne dokumente koji reguliraju borbu protiv korupcije: Kaznenopravnu konvenciju o korupciji i Građanskopravnu konvenciju o korupciji te Konvenciju o pranju novca – navodi se u pouzdanom web-portalu enciklopedija.hr. Osim toga, RH ima u Saboru usvojenu Strategiju sprječavanja korupcije za razdoblje od 2021. do 2030. godine… Koje i kakve sve probleme generira korupcija u društvu? Drugim riječima, koji su sve aspekti korupcije danas, koji prevladavaju, dominiraju, ili ih sve treba tumačiti i percipirati u širem i kompleksnijem kontekstu (politika, ekonomija, sigurnost, etika…), pitali smo dr. sc. Jelenu Budak, znanstvenu savjetnicu u trajnom izboru s Ekonomskog instituta u Zagrebu.

– U više od dva desetljeća, koliko se bavim istraživanjem fenomena korupcije, sve više se pokazuje da je korupcija pojava koju treba sagledavati u širem društvenom kontekstu jer je njezina manifestacija vezana uz sociološke promjene (ponajprije sustav vrijednosti u nekom društvu), ima ekonomske i uzroke i posljedice, rezultat je malformacija u političkom sustavu, pri čemu se demokracija pokazala neučinkovitom u odabiru vladajućih elita otpornih na korupciju. To je problem koji postoji globalno, a Hrvatska kao malo neuređeno društvo s nasljeđem stečenih privilegija i korupcije iz socijalizma nije iznimka. Mi smo kao društvo samo nastavili iskorištavati prilike za korupcijsko djelovanje, i širiti ih izgradnjom sustava u kojemu se nekažnjeno može proći s kriminalnim aktivnostima poput korupcije, pranja novca, porezne evazije, sive ekonomije i slično. Pri tome su neki jednostavniji i očitiji oblici korupcije, poput davanja mita, zamijenjeni složenijim korupcijskim dealovima, poput trgovine utjecajem, nepotizma i svih oblika favoriziranja prema nemeritornim kriterijima.

Dr. Jelena Budak / Foto SLAVKO MIDŽOR/PIXSELL

O štetnim posljedicama korupcije toliko je napisano i sve je poznato i široj javnosti, od poskupljenja i nedostupnosti javnih usluga, zapošljavanja nestručnog kadra na životno važnim funkcijama za građane, ograničavanja poslovanja manjim poduzećima i onima koji nisu spremni ili nisu u mogućnosti platiti korupcijsku rentu, da ne nabrajam dalje. Korupcijska renta je transakcijski trošak koji enormno opterećuje porezne obveznike i gospodarstvenike, stvara nelojalnu konkurenciju i ograničava tržišnu utakmicu, diskriminira ranjive skupine u društvu, povećava nejednakosti i dovodi do političkih nestabilnosti. Najgora je, prema mom mišljenju, posljedica urušavanje povjerenja javnosti u institucije, što su naša recentna istraživanja i potvrdila. Ne samo što je povjerenje građana u institucije u Hrvatskoj među najnižima u Europi, nego se ono i dodatno smanjuje (i u paraleli percepcija korupcije povećava) i nakon ulaska Hrvatske u EU, dakle unutar institucionalnog okvira Europske unije, kaže znanstvena savjetnica s Ekonomskog instituta u Zagrebu.

Razočaravajući stav

Na pitanje kako se inače u Hrvatskoj percipira i tumači korupcija – da je to nešto normalno, tradicionalno, neiskorjenjivo… te koliko i medijska prezentacija borbe protiv korupcije utječe na mišljenje javnosti o korupciji, Budak kaže da je korupcija u Hrvatskoj gotovo svakodnevnim otkrivanjem korupcijskih afera postala uobičajena pojava i to je vrlo razočaravajuće.

– Mediji su u otkrivanju korupcije odigrali veliku ulogu, pri čemu je tu zaslužno istraživačko novinarstvo hrabrih novinara. Pozitivna uloga medija je u osvještavanju problema, no osobno ne podupirem senzacionalistički pristup kada su afere otkrivene jer se time problem korupcije svodi na to tko od sudionika ima kakav auto ili kakav sat nosi. Na taj način postiže se čitanost koja kratko traje, ali se javnost ne upućuje u dubinu problema, a štete od korupcije i pronevjera brzo se zaborave. Tko se više sjeća plinske afere od prije samo dvije godine kojom je Ina oštećena za 160 milijuna eura ili imena ministara, dužnosnika i političara, gospodarstvenika, sudaca, liječnika i drugih istaknutih osoba koja su se u izvještavanju medija i slijedom službenog postupanja povezivala s korupcijom i inim malverzacijama? Reakcija javnosti je slijeganje ramenima, i sada već istraživanjima potvrđeno, odlazak iz Hrvatske u uređenije životne i radne uvjete. Dugoročne su posljedice za hrvatsko društvo, u kojemu je korupcija duboko ukorijenjena pojava, strašne, a mi kao da toga nismo istinski svjesni, kaže naša sugovornica.

S obzirom na to da se svako malo u javnosti razotkrije neka nova korupcijska afera, moglo bi se zaključiti i da je intenzitet borbe protiv korupcije pojačan posljednjih godina.

– Intenzitet u otkrivanju povećao se aktivnostima EPPO-a, koji kontrolira korištenje EU fondovima. Ali nije se pojačao intenzitet borbe protiv korupcije u smislu stvarne odluke nas samih u Hrvatskoj da ostvarimo sada već zaboravljenu nultu stopu tolerancije na korupciju. Nažalost, mislim da je onaj momentum koji smo u borbi protiv korupcije imali prilikom pridruživanja EU-u izgubljen, odnosno svjesno zatrt da bi se nastavilo po starom i još jače nakon primanja u članstvo. Korištenje EU fondova je potom shvaćeno kao dodatna prilika za malverzacije, i nevjerojatno je da ništa nismo naučili iz slučaja Rumunjske i Bugarske, koje su kao nove članice EU-a zbog korupcije potpale pod svojevrsne sankcije u korištenju EU fondovima, kaže Budak.

Odluka s vrha

Čim se spomene korupcija i s njom povezana uhićenja, afere, kriminal, zlouporaba položaja, pogodovanja…, komentari se svode i na uobičajenu frazu: Neka institucije rade svoj posao!

– Indikativno je da se mnogi stručnjaci i profesionalci teško odlučuju za karijeru u politici ili na rukovodećim mjestima, i da se često spominje famozni pritisak kojemu su izloženi. Ipak, u sustavu postoji većina tihih marljivih stručnjaka koji na svojim pozicijama vrijedno i profesionalno rade i omogućuju da sustav funkcionira. Postavljanje podobnih i potkapacitiranih poslušnika na položaje na kojima će provoditi tuđe odluke utemeljene na zakonima koji se izglasavaju vladajućom parlamentarnom većinom izvor je neučinkovitih institucija i ne vidim način na koji se izborima može taj odnos snaga promijeniti. Hrvatski građani nikada, ni na jednim izborima nisu sankcionirali korupciju, kaže naša sugovornica, zaključujući da se korupcija ne može potpuno iskorijeniti, ali se može smanjiti sustavnom i ne samo deklarativnom antikorupcijskom politikom.

– Ona treba obuhvatiti i učinkovite mjere suzbijanja pranja novca, kontrole podrijetla imovine (ne samo preko imovinskih kartica, ne samo dužnosnika i ne samo u vrijeme imenovanja), postavljanjem nezavisnih profesionalaca u nadzorna i pravosudna tijela kojima će se pružiti beskompromisna podrška u borbi protiv korupcije, stavljanjem na raspolaganje znatnih ljudskih i materijalnih resursa, odlučnom reakcijom na svako suspektno ponašanje, zaštitom zviždača…, lista je podugačka, a najvažnije je odlučiti da želimo društvo bez korupcije.

Nažalost, nemam odgovora kako osvijestiti hrvatsko društvo u cjelini da shvati razornu moć korupcije i motivirati sve nas da se više angažiramo u njezinu suzbijanju, osim da ponovim kako ta odluka mora doći od vrha, od elita na vlasti, što u ovom odnosu snaga nije realno očekivati, zaključuje Jelena Budak.

»Visinska bolest«

Davorka Budimir, predsjednica Transparency Internationala Hrvatska, stava je da borba protiv korupcije ne smije biti skupljanje političkih bodova.

– U hrvatskoj javnosti stječe se dojam da korupcijske afere postoje samo zbog toga da bi se nekoga politički diskvalificiralo ili dovelo na vlast, a tako je i u mnogim drugim postkomunističkim državama. Borba protiv korupcije ne smije biti kompromitirana radi skupljanja političkih bodova političkih aktera. Tome svjedočimo u svakom izbornom ciklusu na svim razinama. S osvajanjem vlasti prestaje pozivanje na borbu protiv korupcije, politički programi postaju deklarativni dokumenti na koje se nitko više ne poziva, a svi koji dođu na pozicije, i u vlasti i u oporbi, obole od »visinske bolesti«. Obnašanje dužnosti daje im moć da donose obvezujuće odluke za sve članove neke zajednice, a pri tome zaboravljaju da su na pozicije došli isključivo zbog političke istaknutosti u regrutacijskim kanalima najčešće najužeg stranačkog vodstva okupljenog oko predsjednika stranke i pratećih timova, kaže dr. sc. Budimir. Što je zapravo politička korupcija, koji su njezini uzroci i posljedice, pitali smo predsjednicu Transparency Internationala Hrvatska.

Davorka Budimir / Foto Davor Visnjic/PIXSELL

– Politička korupcija je zlouporaba javne dužnosti za pojedinačni, često uski stranački, interes. Opstaje zbog izbornog i stranačkog sustava u Hrvatskoj, koji proizvodi učinke kojima svakodnevno svjedočimo. Tridesetogodišnje demokratsko iskustvo prekratak je period u kojem bi se političke institucije stabilizirale i učvrstile. Demokratske institucije su sidra sustava i trebale bi biti trajne i stabilne, a pojedinci na dužnostima smjenjivi i promjenjivi. Danas svjedočimo paradoksu koji trajnost daje pojedincu na dužnosti. Kroz regrutacijske kanale pojedinci cirkuliraju na različitim pozicijama u vlasti dugi niz godina. Posljedica je to izgradnje institucija u kojim su pojedinci zaboravili da su prolazni zbog životnog vijeka, a silazak s vlasti za njih je vrlo često gubitak pozicija moći, privilegija i svih povlastica koje dolaze s pozicijom.

Borba protiv korupcije je komplicirana jer se istovremeno provode dva paralelna procesa, preventivna i represivna aktivnost spram postojećih koruptivnih procesa te promišljanje i stvaranje pretpostavki s razvojem alata koji bi razvijali nemogućnost koruptivnih djela, pojašnjava.

Oblici korupcije

Politička korupcija je samo jedan pojavni oblik korupcije, kaže naša sugovornica, pojašnjavajući da su pojavni oblici ove pojave različiti, ali je za svaki oblik karakteristično da se radi o dvostranom odnosu.

– Na jednoj strani je onaj tko je korumpiran, a na drugoj onaj tko korumpira. Odsutnost odgovornosti, nedostatak standarda, osobnog integriteta i profesionale etike dovodi do netransparentnog upravljanja. Kada ste u poziciji da zadovoljavate tuđe (javne) potrebe tuđim (javnim) sredstvima, onda je rizik za korupciju najveći. Kada nastojite vlastite potrebe (privatni interes) zadovoljiti tuđim (javnim) sredstvima, onda postoji koruptivni rizik i prostor za sukob interesa.

Pojavni oblici korupcije su različiti, pa ih klasificiramo s obzirom na područje pojavljivanja. Lokalnog je karaktera unutar držvnih granica, a međunarodnog kada se njezini oblici prelijevaju na globalnu razinu. Najmanja opasnost za neki poredak dolazi od pojedinačne korupcije, koja je neorganizirana, nepovezana i često u jednom području, koja uključuje manji broj sudionika.

Drugi oblik je korupcija koja se pojavljuje u nekim područjima sustava, uključuje međusobno povezane osobe u koruptivni lanac. Ona je postala uobičajena i podrazumijeva se kao normalna pojava. Taj oblik vidljiv je u zdravstvu, kada svjedočimo feudalizaciji pojedinih struka i stručnog napredovanja. U takvom sustavu isprepleće se javni i privatni interes. Koriste se javni resursi, a ostvaruje privatna materijalna korist. Slično je i u mnogim drugim profesijama, poput pravosuđa ili u akademskoj zajednici. Uz materijalnu štetu narušava se povjerenje pojedinca u sustav.

Treći oblik je već spomenuta politička korupcija. Politički utjecaj i moć prelijeva se iz politike na stručna područja, pojedine profesije ili djelatnosti. To je zloupotreba neke profesije sa strane političara i političkih stranaka. Sve se podređuje stranci na vlasti, koja počinje upravljati prema feudalnom principu podređujući sve stranačkim interesima i pogodovanju vlastitom stranačkom kadru. Tada istaknutost postaje glavni regrutacijski kanal, a izvrsnost sporedna osobina. Napredovanje i pogodovanje omogućavaju se stranačkim pojedincima, a ne izvrsnim i kompetentim stručnjacima bez stranačke iskaznice.

Najopasniji oblik korupcije je tzv. sistemska korupcija, koja se slikovito opisuje pojmom »sustav me natjerao«. To je organizirani sustav koji namjerno omogućava netransparentnost, kontrolirani kaos te stjecanje materijalne i nematerijalne koristi za pojedince ili organizirane korumpirane grupe. U takvom sustavu koruptivni rizici se neutraliziraju, potiče se monopol na neke usluge ili proizvode, stvaraju se nepotrebni troškovi ili se provode zlouporabe u postupcima javne nabave. Sistemska korupcija potiče se nižim pravnim aktima, poput različitih pravilnika ili posebnih ugovora, bagatelnim javnim nabavama, kadroviranjem u razna upravljačka tijela političara direktnim imenovanjima i slično, kaže Davorka Budimir.

Sveprisutna pojava

Na pitanje ima li uopće nekog područja ljudske djelatnosti koje nije izloženo korupciji, napose danas, Budim kaže da je teško izdvojiti neko područje ili djelatnost koji su imuni na korupciju ili gdje se pojavljuje u manjoj mjeri.

– Sva istraživanja pokazuju da postoji u svim područjima i na svim razinama, uz napomenu da, što je razina upravljanja niža, korupcija je veća, ako promatramo vertikalnu organizaciju vlasti. Za horizontalnu bih izdvojila da je ona medijski efektinja, jer kada se radi o visokim dužnosnicima, onda je interes javnosti veći, kao i medijski pritisak. Ne treba zaboraviti da zbog svakodnevnih afera na svim razinama i u svim područjima građani postaju imuni na korupciju i više na nju ne reagiraju. To se najbolje vidi u dugotrajnim sudskim procesima, koji kompromitiraju borbu protiv korupcije. Brzo se zaboravlja sadržaj pravosudnih postupaka, kaže Budimir.

Manifestira li se korupcija više u vremenima velikih kriza, globalnih i lokalnih, u odnosu prema tzv. mirnim i prosperitetnim vremenima, pitali smo našu sugovornicu.

– Čini se da nema više mirnih i prosperitetnih vremena. Digitalizacija, brzina dostupnosti informacija te način komunikacije potiču kaos. Tako je i s korupcijom – svakodnevne afere potiču rezigniranost građana. Sposobnost korupcije da se brzo prilagođava onemogućava sustavnu borbu protiv nje. Velike krize potiču smanjenje pažnje i koruptivni semafori i radari ne reagiraju pravovremeno, pa je time i rizik veći.