Saborski zastupnik Bojan Glavašević dugo već ne živi u Vukovaru, ali ističe da će uvijek biti Vukovarac. Tragedija tog grada, nakon pada kojeg je ubijen i njegov otac Siniša, trajno ga je obilježila, pa je Vukovar, priznaje, veliki dio njegove sadašnjosti, a uvjeren je i budućnosti. Ipak, Glavašević ne spada među one koji smatraju da je o Vukovaru i danas potrebno govoriti jedino u kontekstu rata.

– To se moglo i moralo izbjeći. Zatvaranjem priče o Vukovaru isključivo u optiku rata i traume grad zapravo zatvara u jedan začarani krug patnje koji ljudima ne omogućava da krenu dalje i pretvara Vukovar u mauzolej. Nema tih poreznih olakšica i investicija koje tu sliku mogu promijeniti. Nitko ne želi živjeti u mauzoleju. Mauzolej je mjesto samo za mrtve. Živima u mauzoleju nema mjesta. Zato živi ljudi i odlaze iz Vukovara.

Pravda za pomirenje​

JNA i srpske paravojne snage tri mjeseca su razarale Vukovar, a nakon što su branitelji položili oružje počinjeni su stravični zločini. Ali, od tada je prošlo već 28 godina, pa ipak se u hrvatskoj javnosti neprestano tvrdi da rane Vukovara još nisu zacijelile.

​​​Glavašević ima razumijevanje za same Vukovarce koji su izgubili u ratu članove svojih obitelji ili su se općenito propatili kroz život, ali oštar je kritičar političara koji inzistiraju na tezi da su vukovarske rane i dalje svježe.

– Naravno da razumijem ljude koji su prošli traume. Moje rane, rane moje obitelji, rane svih vukovarskih obitelji koje su nastradale u ratu nikada neće u potpunosti zacijeliti. Ali, moramo se čuvati trgovaca mržnjom i onih koji tom traumom žele manipulirati i iskoristiti je za vlastitu korist, poput Kolinde Grabar-Kitarović i njenog dobrog prijatelja Aleksandra Vučića. Sjećam se da se predsjednica Republike, koja često govori o ranama koje nisu zacijelile, u Vukovaru prvi put pojavila tek kad joj je to koristilo, u izbornoj kampanji 2014. Godinu dana kasnije je na Memorijalnom groblju okrenula glavu od Freda Matića i mene. Moja obitelj je svojom žrtvom gradila temelje Hrvatske, Fred je za ovu zemlju robijao devet mjeseci i bio mučen u tri srpska logora, a ona je na to pljunula zbog političkih poena. Njezini postupci su licemjerni i vrijedni prijezira i ona nema ama baš nikakvo pravo govoriti o Vukovaru.

Glavašević se ne slaže s vukovarskim gradonačelnikom Ivanom Penavom da hrvatske pravosudne institucije nisu ništa učinile kako bi se sankcioniralo Srbe koji su počinili zločine tijekom opsade i poslije pada Vukovara. Pita se koji bi to motiv ljudi koji su kroz sve ove godine vodili te institucije imali da ne diraju Srbe. Ali, pravda bi, misli Glavašević, svakako pomogla pomirenju.

– Međunarodni sud u Haagu pokazao se potpuno nemoćnim u pokušaju da donese pravdu žrtvama rata. To je sud koji je kapitulirao pred prozirnim obmanama Vojislava Šešelja, koji je, pilatovski vagajući težinu smrti jednog malenog grada na Dunavu, odlučio da njegovi ubojice ne zaslužuju više od ukupno 25 godina zatvora za svoj zločin, pri čemu je jedan oslobođen. Tako da činjenica jest da pravde nema. Kako bez pravde nema pomirenja, važno je da nositelji tog pomirenja budu ljudi čistih ruku i čistog srca.

Samo, kako doći do pravde. Nerijetko se čuje da zločinci, ubojice i silovatelji, svakodnevno mirno šeću Vukovarom, a da nitko s tim u vezi ništa ne poduzima. Glavašević nije sklon tome povjerovati.

​Zatiranje zločina

– Vjerujem da je, a imam i svjedočanstva koja mi to potvrđuju, velika većina zločinaca odavno otišla iz Hrvatske. Također znamo da su mnoge masovne grobnice, netom prije mirne reintegracije, premještane na sekundarne i tercijarne lokacije kako ih legitimna vlast nikad ne bi pronašla. Bila je izuzetno visoko organizirana aktivnost usmjerena zatiranju svakog traga zločinu, a to baš i ne bi imalo smisla ako njegovi počinitelji sada svaki dan idu na kavu u vukovarski kafić 031 i svi znaju tko su oni. Nije mi, međutim, nezamislivo da su neki zločinci ipak ostali u Vukovaru i da u anonimnosti pokušavaju izbjeći pravdu. Ako takvih ima, važno je da ih se otkrije i procesuira. No, ako takvih slučajeva ima, zaista mislim da ne predstavljaju pravilo nego veliku iznimku.

Kad se u Hrvatskoj govori o žrtvama i ranama, odnosi se to samo na Hrvate. Srbe, pa i one u Vukovaru, uglavnom se karakterizira kao pobunjenike, agresore, separatiste… Glavašević upozorava da i vukovarski Srbi imaju pravo na svoje rane.

– Sve nedužne žrtve rata, naravno, imaju pravo na svoje rane, svoje traume. I sjećanje na svoje najmilije. S tim da u ovu kategoriju ne ubrajam one koji su poginuli raspirujući mržnju ili čineći zločine, poput Vukašina Šoškoćanina ili Mladena Bratića. Ni njihovim obiteljima ne odričem pravo da žale za njima, ali nikakvu javnu počast nisu zaslužili i svaka takva inicijativa je pljuska u lice njihovim žrtvama. Zato mislim da ni vukovarski Srbi nisu napravili sve kako ratne teme ne bi bile dominantne. Srpska zajednica je trebala dati inicijativu za uklanjanje spomenika Šoškoćaninu, bila bi to važna gesta prema Hrvatima. U Vukovaru postoji nedostatak konstruktivnog dijaloga dvije zajednice. Prijedlog je za to mogao doći s obje strane, a nije ni s jedne.

Dok je Glavašević bio pomoćnik ministra branitelja Predraga Matića, njih su dvojica razgovarali sa Srbima u Vukovaru i Borovom Naselju ne bi li doznali gdje se nalaze grobnice ubijenih Hrvata. Bezuspješno.

– Neke stvari jednostavno ne idu preko noći. Radili smo i diljem Hrvatske tribine u srpskim zajednicama i iskreno se nadam da smo barem uspjeli stvoriti nekakav temelj za dijalog o ovim teškim temama. Mislim da je bilo važno početi razgovor, do nas ga nije bilo, a onda je dijalog prestao.

Srbi u Vukovaru uporno odbijaju da im se djeca školuju s hrvatskim vršnjacima, inzistiraju da to bude odvojeno. Ovakav pristup sigurno ne pridonosi reintegraciji građana Vukovara.

Segregacija, ne reintegracija

– To je segregacija. Kulturni identitet se može čuvati i bez segregacije. Kada stranci čuju za ovaj sustav u Vukovaru, gotovo u pravilu budu zaprepašteni. Riječ koju često upotrijebe je apartheid. Pomirenje nije lako. Građenje društva i sretne zajednice nije lako. Ali, to ne znači da se ne trebamo truditi.

Danas će se Vukovarom, od gradske bolnice do Memorijalnog groblja, ponovno protegnuti Kolona sjećanja. Bit će tako i sljedeće godine, ali će 18. studeni 2020. usto biti i blagdan Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Tako je prošli tjedan, na prijedlog Vlade Andreja Plenkovića, odlučeno u Saboru. Glavašević nije sudjelovao u glasovanju, boravio je u Nairobiju na jednoj međunarodnoj konferenciji, ali pretvaranje ovog datuma u blagdan nimalo ne podržava.

– Mučno mi je od te ideje. Praznici označavaju nekakvu proslavu, neko veselje. Oni znače spojene vikende, roštilje, godišnje odmore i slično. Ideja izmjene dosadašnjeg načina obilježavanja dana sjećanja najobičnija je zlonamjerna manipulacija i ja je ne planiram priznati. Odbijam slaviti zločin nad svojim gradom. HDZ-ovce može biti sram što su tu sramotu učinili Hrvatskoj.

Vukovar polako stječe izdvojen status u državi. U njemu se ne može u potpunosti provoditi Ustavni zakon o pravima pripadnika nacionalnih manjina, uskoro će se Vukovar ozakoniti kao mjesto posebnog domovinskog pijeteta. Glavašević smatra da to nije dobar put za ovaj grad.

– Nije jer Vukovar, prije svega, treba boljeg gradonačelnika, bolju javnu upravu, bolju svakodnevicu. Jako je puno uloženo u Vukovar, ali grad svejedno stoji loše. Makar, nezahvalno je i možda neprimjereno da ja govorim što je za Vukovar pravi put, a što ne. To valjda oni sami znaju. Mislim da će novaca za Vukovar uvijek biti, a hoće li biti i političke volje za teške odluke – to ovisi o Vukovarkama i Vukovarcima.