Vučićev posjet nije imao sadržaj, ali je dobro da je došao u Hrvatsku

Što se tiče cijelog sukoba u HDZ-u oko te teme, radi se o nekom dubljem sukobu unutar stranke koji je samo iskoristio ovaj relativno benigni povod da izađe na vidjelo. Puno je konzervativnih stranaka, ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi, koje su razvila ekstremna krila. Dakle, ne konzervativna nego zapravo rekla bih revolucionarno-desna, i kod njih je bilo takvih reakcija na Istanbulsku konvenciju. Takve reakcije su bile indikator previranja u tim strankama i neka vrsta borbe za desnu poziciju u politici u toj zemlji između revolucionara i konzervativaca.

Nije da mislite da je recimo Stier nekakav desni revolucionar? Nije li to malo prelaka ocjena?

– Ne znam kako će se on pozicionirati. Na ovom se pozicionira prilično ekstremno desno. Ekstremno desno, koliko vidimo, i za njegove vlastite kriterije, jer kao europarlamentarac je sasvim normalno funkcionirao. Čak je dobio i nagradu za najboljeg parlamentaraca u Odboru za razvojnu pomoć gdje je EU vrlo aktivan i gdje u ovom trenutku Hrvatska ima povjerenika. A te politike su pune roda, podrške »gender focused« politici. Dakle, politici koja se fokusira na ženski rod budući da se smatra da su u siromašnim zemljama, kojima je ta pomoć upućena, položaj i društveno definirana uloga žena ono što ih stavlja u nepovoljnih položaj.

Puno toga izbija na površinu u vladajućoj stranci

Ali njemu nije sporna borba za prava žena nego rodna ideologija, ma što to u ovom trenutku značilo.

– Očito mu je sporna neka situacija u HDZ-u. Nije mu bila sporna ta ista terminologija koja se koristi vrlo široko, baš u području za koje je on dobio nagradu kao najbolji eurozastupnik. Tu se koristi pojam rod u svakoj drugoj rečenici. Nema ni jedne razvojne politike u kojoj se taj pojam ne bi koristio. Tu se puno više radi o izbijanju na površinu, kroz tu temu, jednog sukoba koji nije karakterističan samo za HDZ, nego i za puno drugih konzervativnih i stranaka desnog centra u Europi. I to oko toga koliko daleko desno ići. To je jedan razlog zašto je ovaj konflikt poprimio takve razmjere. HDZ je na izborima 2015., ali i 2016., uveo u parlament, a kroz to i na javnu pozornicu, neke potpuno marginalne stranke ili pojedince koji su do tada postojali u hrvatskom društvu, ali s minimalnom podrškom javnosti. Dovođenjem u Sabor oni su dobili puno širu publiku što je pridonijelo tom samom raslojavanju u HDZ-u i naštetilo jedinstvu u toj stranci. Druga komponenta ima veze s biti Istanbulske konvencije, a to je pitanje je li nasilje u obitelji javna ili privatna stvar.

Mislite da u HDZ-u smatraju da bi to trebalo ostati iza četiri zida?

– Postoji izražen stav na desnici, pa tako i u Hrvatskoj, da obiteljsko nasilje treba zatvoriti iza četiri zida. Da je to nešto što se događa unutar obitelji i da unutar obitelji treba ostati. Očito je da u HDZ-u ima puno ljudi koji tako ne misle, ali ima i onih koji tako misle. A ima i izvan HDZ-a ljudi koji tako misle, a koji su njihovi koalicijski partneri ili koji imaju vrlo velik utjecaj na situaciju u njihovom biračkom tijelu. Ta ideja da nasilje, ako je obiteljsko, treba ostati iza zatvorenih vrata, je vrlo opasna.

Ali imamo HDZ koji je imao prvu premijerku, prvu predsjednicu, koji ima ženu koja u ovom trenutku vodi hrvatsko gospodarstvo. Imamo i situaciju u kojoj je žena na čelu najjače konzervativne udruge. Kako to komentirate?

– Pa i Marine Le Pen je žena. Žene nisu operirane od ekstremno desnih i tradicionalističkih pozicija. Većina ovih žena koje vi spominjete nisu ekstremna desnica i sigurno su imale i otpor ekstremne desnice unutar svoje stranke, pa i unutar hrvatskog društva. Neke od njih, ne sve. I to one koje se ne postavljaju ekstremno desno. Ali sama činjenica da je netko žena ne znači da je zbog toga borac za ljudska i građanska prava svih, pa tako i žena. Imate na čelu nekih od najdesnijih pokreta žene. Najbolji je primjer Marine Le Pen.

Ali zar sama činjenica da su žene pozicionirane na tako visokim položajima u HDZ-u ne govori o tome da najveći dio te stranke ipak ne smatra da je ženama mjesto isključivo u kuhinji?

– Bilo je nekih razdoblja u kojima je taj progres u HDZ-u učinjen. Ne mislim da nije. I zbog toga bi im trebalo biti lakše ratificirati Istanbulsku konvenciju. To samo doprinosi mojoj tezi da se zapravo radi o jednom raskolu koji se samo manifestira kroz sukob oko Istanbulske konvencije.

Milanović prihvatio mišljenje Milanke Opačić

Znači tvrdnje da ćemo u Saboru imati zajednički muško-ženski zahod samo su krinka za dublje sukobe u samom HDZ-u?

– Toga nema ni u tragovima u Istanbulskoj konvenciji. Ona uopće ne govori o tome. Oni koji žele sukob u HDZ-u prelomiti preko ove teme govore ovakve stvari jer smatraju da je to ljudima dovoljno šokantno. I rasizam se, primjerice, služio sličnim metodama.

Prije nekoliko mjeseci predsjednik SDP-a Davor Bernardić je odgovarajući na novinarsko pitanje zbog čega Vlada Zorana Milanovića nije ratificirala Istanbulsku konvenciju odgovorio da to nije napravljeno jer se smatralo da to može nauditi izbornim izgledima na parlamentarnim izborima 2015.. Što se zapravo dogodilo?

– Ja za to nikada nisam čula. Procedura je takva da za svaki međunarodni ugovor za ratifikaciju priprema Ministarstvo vanjskih poslova i onda ga šalje nadležnom ministarstvu. MVP je pripremio sve za ratifikaciju i poslao ga ministarstvu koje je vodila Milanka Opačić koje je bilo nadležno. O tome smo vodili dosta rasprava. Ona je u isto vrijeme kao potpredsjednica Vlade bila zadužena za rezanje troškova jer je Hrvatska bila u procesu prekomjernog deficita. I morali smo stalno dokazivati smanjenje tog deficita. Njezin je argument bio da ne možemo sada ratificirati Konvenciju koja nameće dodatne troškove državi, većinom u njenom resoru, u situaciji u kojoj moramo reducirati prekomjerni deficit i što prije izaći iz cijelog postupka. To je bio njen argument zbog čega ne ratificirati.

I premijer Milanović je to prihvatio?

– Očito jest. Ja sam smatrala da je to s troškovima na dugačkom štapu jer je potrebno vremena da se sve što je u Konvenciji realizira. Glavni razlog zašto to nije bilo tako veliko pitanje jest to, da apsolutno nitko nije smatrao da je tu na bilo koji način išta kontroverzno. I da će se, ako se ne ratificira ove godine, ratificirati sljedeće. Jedini SDP-ovi argumenti u našim raspravama su bili dodatni troškovi u situaciji kada smo se borili protiv prekomjernog deficita. Tada je upravo HDZ prozivao vladu zato što ne šalje Istanbulsku konvenciju na ratifikaciju u Sabor.

Krabar-Kitarović šalje lažnu sliku

Kad smo već kod žena u politici, niste li ipak vi i oporba upotrijebili »prekomjerno granatiranje« protiv predsjednice Republike vezano za njen nastup u Argentini? Njen govor jest sporan i pogrešan iz očitih razloga, ali nije li ipak previše optuživati je za maltene promicanje nacizma? Nije li to bio samo još jedan u niz predsjedničinih gafova?

– Najbolji je komentar neki dan dao Drago Pilsel koji najbolje poznaje situaciju među našim iseljeništvom u Argentini iznutra, u intervjuu za N1 televiziju. Gotovo u svakoj zemlji gdje ima naših iseljenika, ima jedan mali broj političkih ekstremista koji se uglavnom naslanjaju na ustaštvo i naravno puno veći broj normalnih ljudi. Medutim, u ovom se slučaju predsjednica – ili je nisu upozorili ili iz nekih drugih razloga – dala ugostiti i govorila je pred tom grupom političkih ekstremista koji se naslanjaju na ustaštvo. To je za Hrvatsku štetno, za hrvatski ugled katastrofalno, a što se hrvatskog identiteta tiče, lažno. Šalje štetnu lažnu sliku o nama u svijet i to nije prvi put. Nije prvi put da njene izjave reflektiraju više mišljenje njene publike u tom trenutku, nego neki konzistentni politički stav. Dakle, nije bilo ni malo prekomjernog granatiranja. To je bilo blago u usporedbi s onim što bi ona trebala raditi i kolika je to šteta za naš ugled.

Nije li onda i svojevremeni istup Ive Josipovića u izraelskom parlamentu o ustaškoj zmiji bilo širenje lažne slike o Hrvatskoj? Tih 120 zastupnika u Knessetu ne zna ništa o današnjoj Hrvatskoj i govori o ostatku opasnosti. Pa koji će tamošnji investitor uložiti u zemlju za koju i sam njen predsjednik tvrdi da je preplavljena ustaštvom?

– Baš obrnuto. Imate potpuno krivo. U Knessetu nema nikoga tko ne zna za ustaše.

Čuli su naravno za ustaše, ali sumnjam da znaju kakva je danas situacija u Hrvatskoj.

– Za Zurroffa zna svatko u Izraelu. Ne bih ih potcijenila ni što se tiče informiranosti o stanju u današnjoj Hrvastkoj.

Pretpostavljam da su im ipak važniji Sirja ili Iran.

– Antisemitizam je sigurno među najvažnijim pitanjima za izraelske političare. Kad iz jedne zemlje dođe predsjednik i kaže da mi imamo taj problem i mi se s tim problemom borimo, je golem plus. Puno veći nego da kaže da tako nešto ne postoji kod nas kao problem. Činjenica da neki dužnosnik ne laže o problemima koje ima njegova zemlja, nego kaže: imamo taj problem, ali se protiv njega borimo, je apsolutno plus, a ne minus.

Ali stvar je u tome da on taj problem preuveličava. Osim ako pod ustaškom zmijom ne misli na onih dvadesetak krezubih polupijanih ljudi u tamnim uniformama koji se povremeno pokušaju postrojiti na Trgu bana Jelačića?

– Ne znam kakvu su agendu imali. Ideologije možete propitati malo.

Bilo je kod njih ekstremizma, pa i poziva na nasilje, ali ustaštva bar na javnoj razini, nije bilo.

– Tamo je sigurno bilo mnogo ljudi koji nisu imali pojma o čemu se točno radi. Ali današnja desnica se oslanja i zaziva tu ideologiju To je cijeli probleme s njom. Nema to previše veze sa stvarnim ustašama iz 1943., nego s današnjom upotrebom te ideologije.