Bitka za granicu: Slovenija će blokirati ulazak Hrvatske u Schengen i Eurozonu

Nema formalnog načina da se Hrvatsku prisili da prihvati i provede konačnu presudu. Međutim, ne treba sumnjati da će se Slovenija u tu svrhu koristiti svim drugim mogućnostima

RIJEKA Samo su neupućeni bili iznenađeni viješću da će arbitražni sud, unatoč prošlogodišnjem skandalu zbog nedopuštenog slovenskog lobiranja u arbitraži, koji je opravdano doveo u pitanje njegovu vjerodostojnost i nepristranost, nastaviti djelovati sve do konačne odluke, s obzirom na to da o opravdanosti hrvatskog istupanja iz arbitraže odlučuje sam arbitražni sud.

Bilo je, naime, malo vjerojatno da će arbitražni sud, kojemu je na čelu Gilbert Guillaume iz Francuske, a u njemu su još Britanac Vaughan Lowe, Nijemac Bruno Simma te Norvežanin Rolf Einar Fife i Švicarac Nicolas Michel, prihvatiti hrvatsku argumentaciju, jer bi to automatski značilo i samoraspuštanje tog ad hoc suda. Ako imamo na umu razumljivu potrebu njegovih članova – a uglavnom je riječ o poznatim međunarodnim sucima i pravnim stručnjacima – da se sa što manje ogrebotina izvuku iz ove blamaže, to je bilo najmanje vjerojatno, jer bi samoraspuštanje predstavljalo i definitivnu potvrdu krivnje i priznanje odgovornosti.

Nema prisile

Zbog toga se arbitražni sud priklonio slovenskoj argumentaciji i »presudio« da slovensko kršenje arbitražnog sporazuma, koje ni sud ne dovodi u pitanje, nije bilo toliko teško da arbitraža ne bi mogla biti nastavljena, smatrajući da je problem riješen ostavkom kompromitiranog slovenskog arbitra i imenovanjem novog. Iako je to možda mnoge u Hrvatskoj začudilo, no arbitražni je sud time samo iskoristio svoje ovlasti iz arbitražnog sporazuma, koje su mu dodijelile upravo stranke u sporu. Dakle, i Hrvatska. Arbitražni su suci, naime, detaljno pregledali sve dokumente u predmetu kako bi provjerili hrvatske tvrdnje da je predmet nepopravljivo »kontaminiran« dokumentima koje je nakon dopuštenog roka ubacivao slovenski sudac Jernej Sekolec, no utvrdili su da se radilo o dva dokumenta koja ne sadrže nikakve bitne činjenice koje bi mogle utjecati na buduću odluku arbitražnog suda. No arbitražni sud svojom odlukom o nastavku arbitraže ne može utjecati na odluku Hrvatske o povlačenju iz arbitražnog postupka. Hrvatska je, naime, istupila iz arbitraže pozivajući se na članak 60. Bečke konvenciju, koji dopušta razvrgavanje sporazuma u slučaju da je došlo do »bitnog« kršenja sporazuma. Iako je arbitražni sud svojom prekjučerašnjom odlukom odlučio da nije bilo »bitnog« kršenja arbitražnog sporazuma, postupak o tome vodi se u skladu s Bečkom konvencijom, koja predviđa jednogodišnji postupak u kojem dvije strane mogu pokušati postići rješenje dogovorom, a ako tog dogovora ne bude, u što ne treba sumnjati, počet će postupak mirenja pod okriljem UN-a.

Brojni sporovi

Drugim riječima, Hrvatska je suverena država, a međunarodno pravo ne poznaje sredstva kojima bi se jednu državu prisililo na bilo kakav arbitražni postupak, kao što nakon okončanja arbitražnog postupka i objave presude nema formalnog načina da se Hrvatsku prisili da prihvati i provede konačnu presudu. Međutim, ne treba sumnjati da će se Slovenija u tu svrhu koristiti svim drugim mogućnostima koje joj budu stajale na raspolaganju. Među njih svakako spadaju sporovi koje će zbog nepoštivanja odluke arbitražnog suda Slovenija najvjerojatnije pokrenuti protiv Hrvatske pred međunarodnim pravosudnim tijelima, ali i neformalna sredstva i diplomatski pritisci kojima će, primjerice, Ljubljana upravo hrvatskim prihvaćanjem presude arbitražnog suda uvjetovati svoju suglasnost za, primjerice, ulazak Hrvatske u Schengen ili u Eurozonu. Pritom će Slovenija – koja je odlukom arbitražnog suda morala »privremeno« preuzeti i pokrivanje svih troškova arbitraže, jer je Hrvatska izlaskom prestala plaćati svoje račune – u prilog svojim zahtjevima svakako koristiti i jučerašnju poruku Europske komisije, koja nije stranka ni potpisnica arbitražnog sporazuma iako je taj sporazum donesen pod njezinim pokroviteljstvom, ali je svejedno izrazila očekivanje da će obje strane »poštovati odluku arbitražnog suda kako bi se postiglo trajno rješenje spora«. To ne treba čuditi budući da u Europskoj komisiji upravo u arbitraži vide najprikladniji model rješavanja sličnih sporova između postjugoslavenskih republika.

»Besmislena« ofenziva

To bi, dakako, Hrvatsku moglo dovesti u iznimno zahtjevnu situaciju, premda je sada teško prognozirati u čiju bi se korist takva situacija mogla razriješiti, s obzirom na sada već golemo hrvatsko iskustvo u nepoštivanju bilateralnih ugovora i dogovora, ali i na veliko slovensko iskustvo u blokadama i ucjenama.

Najave s hrvatske strane kako će pokrenuti diplomatsku ofenzivu protiv arbitražnog suda valja uzeti s velikom rezervom. Dok je Slovenija u diplomatskom lobiranju bila vrlo uspješna, usprkos jučerašnjem teatralnom potezu šefa slovenske diplomacije Karla Erjavca, koji je premijeru Miru Ceraru ponudio zbog ostavku »zbog zapleta oko arbitraže« unaprijed znajući da ostavka neće biti prihvaćena, prekjučerašnja odluka arbitražnog suda predstavlja poraz hrvatske diplomacije i nedvosmislen dokaz da je Hrvatska upravo u diplomatskom lobiranju doživjela težak neuspjeh, a upitno je može li se još šteta uopće popraviti. Za lobiranje je uglavnom prekasno, a Hrvatska je očito olako prokockala prednost što ga je u ovom sporu imala nakon što je lani otkriveno da je Slovenija varala u arbitražnom postupku.