snimio Ivica Tomić
Znate li koliko je posto Hrvata ostalo na području kojim danas gospodari Republika Srpska? Pet posto! Da, 95 posto Hrvata je protjerano, zauvijek nestalo! Od 70 tisuća Hrvata u Banjalučkoj biskupiji ostalo nas je danas samo – 4 tisuće!
Slutilo je na još jednu od proslava blagdana Grada Kraljevice. S obzirom je taj djelić Jadrana kroz povijest u cijelosti definirala pomorska orijentacija, život na moru i od mora, sasvim je logično da im je zaštitnik sv. Nikola. Svetac omiljen duž kršćanskog svijeta štiti pomorce, putnike, učenike, pekare… i Kraljevicu. Proslava u svečanoj sali hotela »Kraljavica« (nekadašnji »Brodograditelj«), koji se dobro drži iako je od socijalizma u njega ulagano točno onoliko koliko se mora, je također slutila na još jedno druženje u kojem će se nagrade dodijeliti onima koji su se unatrag godinu dana posebno istakli.
Istina, nas je na proslavu posebno privukla činjenica da će se na kraju svečane sjednice predstaviti knjigu »Jutarnje kave s Milkom Milinković« kolege novinara Igora Duvnjaka koja priča emocionalnu priču o prerano preminuloj heroini hrvatskog paraolimpizma, besmrtnoj Milki Milinković. A to je, morate priznati, već itekako uzvišeni razlog za dolazak na kraljevičku proslavu njezinog dana, sv. Mikule. U sali, uz uzvanike i čelnike jedinica lokalne samouprave, i kraljevički župnik, velečasni Ivica Klanac. Sjajni propovjednik, karizmatična osoba koja nas je znala uistinu dirnuti i natjerati na razmišljanje u nizu situacija. I opet je bio na visini, i opet je prizivao nadu i vjeru u bolje sutra.
A onda – među uzvanicima je i banjalučki biskup Franjo Komarica! Potpuno iznenađenje. I veliko zadovoljstvo nakon što je održao pozdravnu riječ. Svojedobno, po imenovanju Hrvatskoj omiljenog pape Ivana Pavla II, najmlađi biskup u Jugoslaviji, kasnije, nakon rata čak i kandidat za Nobelovu nagradu za mir.
– Jesam u gužvi sam, no s obzirom da je ovo ipak moj privatni posjet, dolazak kod prijatelja, u obitelj Gordana Žurge, morali bismo pronaći vremena i za razgovor. Novi list mi je uvijek u dobroj uspomeni, nemam mnogo vremena, no ako možete i vi, u samo jutro, prije obaveza što slijede, itekako bih volio razgovarati s vama.
Susretljivost biskupa Komarice, globalno gledano jednog od najcjenjenijih katoličkih svećenika s područja jugoistoka Europe, s prostora koji se nekad nazivao Jugoslavija, dijelom svijeta koji zapad najviše voli nazivati onako kako tom poluotoku i jeste naziv – Balkan.
Bili bijeli ili crni, žuti…
– Samo nam je jedna obaveza: biti ljudima. Bez obzira bili bijeli ili crni, žuti, bili katolicima ili neke druge vjere, Europejcima ili Afrikancima. Uvijek smo samo ljudi – ako smo ljudi, univerzalna je poruka koju godinama, posebno od početka krvavog rata na prostoru Hrvatske te Bosne i Hercegovine zastupa biskup Komarica. Pa je zbog toga tim žalosniji što Europa, ona bogata i bahata, zapadna, ne cijeni, ne uvažava muke u kojima živi njegova matična Bosna i Hercegovina.
– Za njih mi ne postojimo, naši problemi nisu njihovi. Mi smo za njih samo štala u koju oni mogu tek svoje konje vezati. Silno me ljuti ta bahatost, ta hladnoća te Europe. Europe koja nikako ne može spoznati kako materijalno bogatstvo nije ono čemu se jedino mora u životu težiti.
A takvo stanje pogoduje nastavku mračnih radnji kojima su u Bosni, odnosno njezinom u Daytonu nastalom segmentu Republici Srpskoj izloženi katolici. Ili kako tvrdi biskup Komarica: najugroženiji entitet u Europi.
– Hrvati u Republici Srpskoj su apsolutno najveće prešućene žrtve rata. Govorim o tome godinama – uzalud. Pišu se knjige o tome – uzalud. Dokumentiramo sve, primjerice i u knjizi »Prešućeni zločini«, dolazimo s tim radom do ključnih ljudi u Europi – uzalud. A zločin je stravičan, golem. Ili da to kažem jezikom brojki. Znate li koliko je posto Hrvata ostalo na području kojim danas gospodari Republika Srpska? Pet posto! Da, 95 posto Hrvata je protjerano, zauvijek nestalo! Od 70 tisuća Hrvata u Banjalučkoj biskupiji ostalo nas je danas samo – 4 tisuće! Iza rata nas je bilo 7500, no kako je riječ o sve starijem pučanstvu, o ljudima koji prirodno odumiru, konačni se kraj tragično nazire.
Svećenici i novinari su u jednom dijelu svog poslanja na istom zadatku, ili bi barem tako trebalo biti. Taj se zadatak zove beskompromisna borba za istinu. Za pobjedu istine nad lažima, za artikuliranje istine. Prešućivanje zločina, protjerivanje 95 posto Hrvata iz Republike Srpske je milovanje zla. Mnogo sam puta razgovarao s novinarima. Čudili su se dok su me slušali. Nije im bila jasna tolika »nezainteresiranost« vlastodržaca sa svih strana, ali jako se rijetko pojavljuje neki tekst koji bi imao za cilj. koji bi imao želju raščistiti priču o tome tko je kriv za skoro stopostotni egzodus Hrvata iz Republike Srpske. Evo, i ovog puta, ovdje pred vama nudim osmišljavanje okruglog stola na koji će doći novinari iz svih bosanskohercegovačkih entiteta i kao i iz Hrvatske i Srbije kako bismo došli do – istine. Novinari mogu jako pomoći, samo ako to oni i njihovi izdavači žele, naglašava Komarica.
Vrlo brzo, mnogi brže no što sam to i u najcrnijim scenarijima mogao pretpostaviti Hrvata će na prostoru Republike Srpske zauvijek nestati. Pa danas ih od Banja Luke do Bijeljine ima samo 10 tisuća. Ništa! Pa sad vi meni kažite kako to nije pobjeda zla nad istinom! Znate, rekli su mi tvorci Daytona kako je on tek – prvo poluvrijeme. Dobro, a što je i kad će početi drugo, pitao sam ih. Odgovora nije bilo. Odnosno sad ga i sam vidim. Hrvati ne da su ravnopravni entitet na tim prostorima, oni su manjina koja će vrlo brzo prestati biti i to. U Republici Srpskoj se uvijek vodi rasprava o samo dva naroda, Srbima i Bošnjacima. Nas u toj priči nigdje nema, ljutit, ma ogorčen je Komarica.
Uvijek na strani slabijeg
Mada koliko god žestine u njemu bilo kad je u pitanju pogrom Hrvata u Republici Srpskoj, za razgovora se nameće i iznimno jasna paralela: papa Franjo i biskup Franjo uistinu kao da dolaze iz istog vjerskog, svećeničkog, ljudskog rakursa. Ustrajna borba za istinu, uvijek na strani slabijeg, uvijek poklonici prava i pravde.
– Istina oslobađa. No našim prostorima caruju lažne informacije. Okretanje glave i stalno optuživanje drugog. Da se razumijemo – nitko nije bezgrešan, no tvrdim da na području naše biskupije Hrvati nisu činili zla. Nisu, uvijek sam govorio da se na zlo ne odgovara zlom. I slušali su me moji vjernici. A emisari sa zapada – su poput Mitterranda koji je gledajući Sarajevo u plamenu zborio: to, dajte im još oružja nek’ se divljaci pobiju, nek se potamane – to ne žele čuti. Za njih su svi krivci, za njih smo svi jednaki. Strašno. Jako sam ljut na EU. Pa svega nekoliko kilometara od granica Unije – neraščišćeni zločini. Gnojna rana koju oni miluju umjesto da ju otvore i jednom zauvijek saniraju. A znate kako se to čini: istinom! Istina potiče širenje humanosti, ona priječi nove nepravde. Laž koja s vremenom postaje istina nikada nije niti hoće donijeti dobra. A kad je Bosna i Hercegovina u pitanju kao da je svima stalo da istina ostane – prešućena. Nevjerojatno je naprosto da nitko ne želi čuti kako Hrvati u Republici Srpskoj nisu počinili nikakve, ponajmanje masovne zločine. Ne, teza svi su krivi koju stalno protura Europa je njima najdraža. No u našem slučlaju nije istinita. Ali ta istina izgleda nije nikom potrebna.
A gdje je u svemu tome Hrvatska. Kako na odnose s domovinom Hrvata gleda čovjek, svećenik koji se žestoko bori za opstanak tog naroda u Bosni. Banja Luka i Zagreb su geografski, na karti, bila ona papirnata, starinska ili danas moderna digitalna, tako blizu. U naravi – možda nikad udaljeniji.
– Naši političari kao ni oni europski za nas nemaju razumijevanja. Pa Dragan Čović, dakle hrvatski član Predsjedništva BiH, je uvijek okretao glavu od nas. Za njega problem banjalučkih Hrvata ili Posavljaka ne postoji. A trebao nas je zastupati. A političari iz Hrvatske? Isto tako. Neovisno koje su stranačke orijentacije i boje. Preskaču nas, zaobilaze. Okreću glavu. Bave se s Federacijom, s Hrvatima u tom dijelu zemlje. S nama ne. I oni prihvaćaju prešućenu istinu, i oni kao da se mire s činjenicom da će Hrvata iz tog »prvog Daytonskog poluvremena« uskoro nestati. Čekaju da i ta »kost u grlu«, taj Komarica zašuti pa da se ne miru krene u budućnost. Koje, zapamtite, nema dok zločini nisu zanimljiva, dok istina ne postane jedino mjerilo sadašnjosti i budućnosti.
Čovjek sam evanđelja, a Praljak je bio vojnik
Dakako, uranjanje u bosanskohercegovačku zbilju neminovno donosi i pitanje o nedavnoj presudi čelnicima Herceg Bosne i činu koji je pred globalnim televizijskim auditorijem učinio general Slobodan Praljak.
– Čin generala Praljka se ne može ni u kom slučaju uspoređivati s mojim poslanjem. Ne znam, ne mogu spekulirati što je u tim trenucima doživljavao, bilo je šokantno, istina. No naše su priče različite. Ja sam uostalom čovjek evanđelija, on je bio vojnik. Ono što je pak sasvim sigurno istina, a tu se možda može nazrijeti i dio razloga za njegov čin, je činjenica da je Haški sud površan i da je, ma kako ga tretirali – u službi pojedinih politika. Onih istih koje i na sudbinu Hrvata u Republici Srpskoj gledaju s visoka, bešćutno. Znate, Haški sud se postavlja na način po kojem je on »bog« o čijim odlukama nema dvojbe. Ono što oni kažu je jedina istina. A, da se opet vratim na sudbinu moje biskupije, jako lijepo vidimo da to naprosto nije točno.
No, biskup Komarica, ma u koliko teškim uvjeta živio i radio najmanje trećinu svog života, uvijek govori o – ljepšoj strani života. O nadi, o ljubavi, ekumenizmu, naprosto o činjenici da smo svi koji obitavamo na ovoj planeti, u ovom komadu svemira uvijek i samo – ljudi.
– Vjera i nada. Samo to. Najčešće me doživljavaju kao kost u grlu, na svim stranama, kod svih entiteta u Bosni i Hercegovini, a ja samo želim da se dođe do istine. Pa nemalo je novinara sa srpske strane sa mnom razgovaralo. I s njima uvijek imam iste zaključke. Ali to kod ključnih ljudi koji kroje političku zbilju prolazi bez ma kakve reakcije. Zašto? Zašto je tome tako? Kad će mi konačno već jednom netko odgovoriti na to pitanje, pomalo je rezignirano završio razgovor biskup Komarica, glasnik vjere, beskompromisni borac za istinu.
Bojimo se tako razmišljati, ali odgovor na njegova pitanja se primjerice na najljepši način može dobiti na prostoru između Doboja i Save: najplodnija zemlja na svijetu obrasla u korov. Razrušene kuće koje proždire šikara. Prostor na kojem su nekad živjeli Hrvati zjapi sablasno, stravično pust. Čeka se da prođu godine, da ušute Komarice, da dođu neki novi vlasnici. Bojimo se stoga – vapaj za istinom biskupa Franje Komarice ostat će – neuslišen. Kako to već na ovom prostorima i inače biva – povijest i istinu pišu isključivo pobjednici.
