Naprosto je nevjerojatno s koliko se birokratske ustrajnosti institucije sistema upiru organizirati – prirodnu katastrofu. Riječ je i ovog puta o podjeli hrane na potresom najugroženijim područjima Petrinje i Gline. I dok se s Pleterom situacija u najvećoj mjeri smirila, on kuha točno onoliko koliko mu se s terena dostavi zahtjeva te pripremljene obroke distribuira na deset punktova gdje pronalaze korisnike, gladna usta ljudi koji su u klimatski gledano najgorem trenutku hladne i iznimno snježne zime, ostali bez ičega.

Priča je dakle na terenu, u snijegu, ledu i blatu razrušenih, i prije siromašnih sela, sljedeća. Kako ističu u Hrvatskom Crvenom križu “za podjelu toplih obroka nadležne su jedince lokalne samouprave, a HCK pruža ispomoć u slaganju porcija, nabavci ambalaže i dostavi obroka najugroženijim građanima. Zadaća mjesnih odbora je svakodnevno javiti nadležnim gradovima koja količina obroka je potrebna za sljedeći dan” Ali, gle odmah prijekora, “ukoliko takva informacija izostane obroci – neće biti dostavljeni”!!!

“Zaprimljenu informaciju gradovi prosljeđuju Stožeru civilne zaštite koji tu istu informaciju prosljeđuje tvrtki Pleter. Pleter priprema i dostavlja obroke na desetak postojećih lokacija na potresom pogođenom području, na kojima korisnici mogu preuzeti i konzumirati obrok, a ujedno s tih lokacija se obroci dostavljaju direktno najugroženijim građanima. Za dostavu su odgovorni mjesni odbori”. Najugroženiji su građani pritom invalidi, ne i oni silni nesretnici koji žive u selima do kojih se teško može i u idealnim prometnom uvjetima, ne u ovoj strahoti u kojoj se miješaju blatno i snijeg.

K tome – tko da mjesnim odborima da vozila? Ili je možda zamišljene da ih razvoze njihovi predsjednici u vlastitim vozilima?
rema istaknutom stavu slika koju o tom porušenom dijelu Hrvatske imaju njezine institucije, pa i one što postoje baš kako bi djelovale u situacijama elementarnih katastrofa, je po prilici ovakva. Stanovnik recimo Banskog Grabovca u jutro, nakon toaleta i brijanja, ispijanja kavice i čavrljanja o aktualnim događanjima, oko podneva zadovoljno pljesne rukama, sjeda u svoj zagrijani automobil i lagano se, fino održavanom i besprijekorno asfaltiranom cestom spušta do punkta za podjelu hrane. Tamo, nakon rakijice sa suseljanima, uzima predviđene porcije i, uz ugodnu muziku s auto-radija, vraća se doma gdje familija fino ruča.

Za ne vjerovati! Koja li je to degradacija tih jadnih ljudi kojima je potres oduzeo i ono malo nade koju su prije imali! Mjesne odbore zadužiti za podjelu hrane?! Pa to su mjesni odbori koji jedva da i postoje, u kojima uglavnom žive baš ti, ljudi ugroženi razornim potresom, ljudi mahom starije dobi, nerijetko u procesu liječenja od malignih bolesti! Oni da dijele i razvoze hranu?! Zar po ključu – tko nije na dijalizi ili kemoterapiji neka uzme “manjerku” i “šeflju” pa nek’ dijeli gulaš?!

Dvadeset dana prošlo je od razornog potresa. Uz čast i divljenje fantastičnim izuzecima kao što su to vatrogasci ili HGSS, i dalje je narod – opskrbljen isključivo silno pozitivnom energijom, ljubavlju prema bližnjem i požrtvovnošću – čitavu priču oko zbrinjavanja, čišćenja ruševina i prehrane stradalnika obavio beskonačno puta bolje od institucija sistema. Jer kao smo i dobili informacije s terena, iz sela petrinjskog kraja, dok je bilo volontera, bilo je i toplih obroka.

Od kako su otišli, u pet dana samo je jednom ručak koji su pripremili kuhari Pletera stigao do – gladnih usta. U Glini je prije nekoliko dana zbog neorganizirane distribucije više stotina porcija ostalo nepodijeljeno. I tako u nedogled. A da i upravljanje državom u ruke uzmu volonteri?