Kad iz Gline krenete put Karlovca u Gornjem Viduševcu čeka dug zavoj idealan da se pred njega stane pa objektivom vreba one što dolaze cestom iz pravca Karlovca. Dakako, da neće čovjek bez razloga vrebati vozila, ali hoće onaj koji zna da će svaki čas tim zavojem, prvog dana nove godine, proći pravi pravcati konvoj ozbiljnih transportnih vozila što na sebi voze – kamp kućice! I nije ovo prvi put otkada je potres teško pogodio Sisak, Petrinju, Glinu i ostala mjesta Sisačko-moslavačke županije, da se kamp prikolice voze iz Poreča kako bi ljudi koji su ostali bez svojih domova kakav -takav krov imali nad glavom. Isti takav humanitarni konvoj dovezao je 21 doniranu kamp kućicu i dva dana ranije. »Krivci« su ljudi iz Kamping udruženje Hrvatske, sekcija kamp depoa, a inicijator svega je Adriano Ukušić.

– Danas je 45 prikolica došlo u konvoju da ih doniramo na području zahvaćenom potresom – kazuje nam Ukušić dok mu u džepu od jakne svo vrijeme zvoni telefon.

Kako i neće zvoniti kad ovakva akcija traži iznimnu logistiku. Sve su prikolice, mahom iz Istre, puno je donatora i privatnih, što god se moglo sakupiti, to je i došlo. Ne smije se zaboraviti, pa Ukušić zaboravio i nije, Deana Jakovljevića, direktora kampova Jadranka Lošinj, koji je učinio sve da doniraju sedam mobilnih kućica i 13 kamp prikolica. Zahvaljuje se Ukušić i sponzorima koji su sponzorirali kamp prikolice da bi ih se doniralo. Adriano Ukušić inače ima svoj kamp Polidor, a ima i servis koji popravlja sve vezano za kamp prikolice i prodaju mobilnih kućica. Na upit što ga je to motiviralo da krene u ovakvu i ovoliku akciju, veli: »To nije moja prva akcija, slično smo odradili i kad je Gunja bila zahvaćena poplavama. Non- stop doniramo prikolice, bilo za unesrećene u požaru, bilo beskućnike, ako se eksplozije dogode… Kad možemo – pomažemo.«

Adriano Ukušić, poduzetnik iz Poreča / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Opremljene kućice

Hvalimo organizaciju, činjenicu da se za svaku od 45 kućica zna na koju će adresu i kome.

– Pokušali smo uistinu doći do onih kojima je to najpotrebnije, do obitelji koje imaju djecu i koje su danas na žalost pod vedrim nebom. Ponosni smo da smo bar malo mogli omogućiti ljudima, a s druge strane žalosni da jednostavno nećemo moći pomoći svima koji nas zovu – kaže Ukušić.

Ne slaže se on s konstatacijom da hrvatski puk daje od sebe najbolje samo kad su izvanredne situacije. Baš naprotiv, pa opet zahvaljuje svima koji su pomogli da se konvoj organizira, vozačima koji su se odazvali, DVD-ima koji su prikupljali hranu…

– U svakoj od prikolica ima hrane, ima deka, vode. Pokušali smo napuniti prikolicu maksimalno da bi bila funkcionalna i služila svrsi. Istog trena kad ih večeras dobiju, ljudi će moći u njima spavati – istaknuo je Ukušić.

Pritom se svako toliko spomene još nekog vrijednog zahvale, poput Crvenog križa Poreč i Grada Poreča, svih koji su pomogli da konvoj putem ima tek malo tehničkih problema.

– Pukle su nam tri gume na putu, što je zanemarivo na 45 prikolica i to smo sve skupa riješili u 15 minuta. Za rezervu smo imali i šlep službu koja je išla za nama – rafalno će Ukušić, prije nego je morao krenuti dalje na odredište »svoje« kamp prikolice.

Konvoj ozbiljnih transportnih vozila što na sebi voze – kamp kućice / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Veliko srce

Adriano Ukušić samo je jedan srčan lik iz mnoštva sjajnih ljudi, volontera, običnog nekog svijeta koji nisu časa časili kada su čuli da je potres ostavio ljude bez ičega, već su se učas organizirali, prikupili pomoć, sjeli u automobile i jednostavno došli pomoći. Cestama uokolo Petrinje ovih su dana hitala vozila svih mogućih hrvatskih registarskih tablica. Split, Zadar, Šibenik, Koprivnica, Krapina, Varaždin…I Rijeka dakako! Samo, ti riječki ljudi velikog srca jedva da su se dali uloviti. Srijeda navečer, Glina je već dobrano u mrklom mraku. Fotoreporter Dado staje snimiti ljude što se na cesti griju uz vatru. U taj čas kraj vozila nam projuri kombi riječkih registracija na kojem piše »Bravarija Knežević«. Hvala Svevišnjem na Googleu! Piše da je bravarija iz Fužina, piše i kontakt gazde. Zovemo ga, pitamo je li u kombiju. Kaže da nije, ali nam daje broj od Danijele Čorluka koja u kombiju jest. Koji minut kasnije eto nas na autobusnom kolodvoru u Glini u društvu veselih i dobrih ljudi iz Rijeke i okolice njene koji su u tri kombija natrpali i donijeli svega. Danijela Čorluka bavi se, kako kaže, svim i svačim, trenutno strojnim žbukanjem i fasadama. Odgovor na pitanje što ju je dovelo u Glinu jednostavan je.

– Uvijek sam bila za humanitarna djela i kad sam vidjela da treba pomoći pokrenula sam odmah inicijativu. Organizirali smo se i krenuli – kaže Čorluka.

Svi se među sobom znaju, ima ih svih godišta i profesija, iz valjda dojednog su iz riječkog prstena. Jušići, Viškovo, Dramalj, Opatija, Mošćenička Draga… Dovela ih je, pojednostavljuje Đorđe Buban, dobra volja i dobro srce.

– Svi bi trebali biti takvi. Nikad ne znaš kad će tebi takvo što trebati, ili ti se dogoditi – ne dvoji Čorluka.

U Rijeci se, kažu, pokrenula lavina onih koji bi pomogli. Povezali su se i preko Facebook grupa poput one Rijeka pomaže Petrinji. Zašto nismo – a nismo čini se – i inače takvi da zdušno stanemo jedan uz drugoga!?

– Nevolja nas uvijek ujedini, ali nas glupost razjedinjuje – smatra Ana Škrbić iz Dramlja.

– Politika nas razjedini. Ljudsko srce i dobrota nikada, samo politika – dodaje netko sa strane.

– Ja sam za to da se dobro dobrim vraća i uvijek sam spremna pomoći – kazuje Čorluka.

Danijela Čorluka i ekipa iz kombija “Bravarije Knežević” / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Jeza, tiha jeza

Koliko je širok krug onih spremnih pomoći svjedoči i priča o kombiju »Bravarija Knežević«!? Priča tako Čorluka kako im je kombi kojim su krenuli na put stao na Tuhobiću, pa im je gospodin Čebuhar iz Vrata pomogao da ih vučna služba odšlepa. A sjetio se on i Kneževića koji im je dao drugi kombi.

– Gospodinu Kneževiću smo jako zahvalni. Čovjek je dao ključeve od kombija nepoznatim ljudima, vlastiti kombi nam je dao da pomognemo ljudima – pričaju sudionici ove akcije.

Inače, Danijela ima 34 godina, ostatak ekipe mahom je mlađi. To je ona mladost za koju često znamo reći da je ovakva i onakva, nezainteresirana i lošija od nas »starih« uglavnom. A u njih srce veliko.

Ekipu iz Mošćeničke Drage koordinira Kristijan Grabrovac. Drugi put su tu, nikako zadnji. Inicijativa je došla od običnog svijeta, a onda su priskočili načelnik Mošćeničke Drage Riccardo Staraj i zamjenik načelnika općine Lovran Toni Družeta. Samo, hoće li sve ovo za koji dan stati, hoćemo li Petrinju i Glinu zaboraviti?

– Ne bi smjeli, trebalo bi pomoć sakupljati u intervalima i voziti je ovamo, jer ovo je jeza, tiha jeza – ne dvoji Grabrovac.

Riječane smo ulovili po noći. Po danu smo se najprije u Majskim Poljanama »sudarili« s kombijem šibenskih registracija. U njemu momci iz Rogoznice šibenske. Scenarij sličan; vidjeli su što je potres učinio gradovima i ljudima, organizirali se, počeli sakupljati sve što su mogli i za par sati bili su spremni za put.

– Mislim da smo velikog srca kada je najgore. Kad je fino i dobro onda je dobro svima, kad je loše onda pomozi – kaže Miroslav Zeba.

A možemo, ne dvoji on, zajedništvom ovu zemlju napraviti boljom, imamo sve resurse da budemo bolji, i mi i zemlja nam. Zato su jedni uz druge područjem pogođenim potresom hodali i Bad Blue Boysi i Armada i Torcida.

– Svi! I nitko neće ovdje nikom reći grubu riječ. Tu smo da pomognemo, ne da se razjedinjavamo – ističe Zeba.

Susjedi i rodbina prvi priskaču u pomoć / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Brigada iz Gospića

Rogozničani u kombiju, dok pješke cestom s lopatama i krampovima u rukama maršira i četa mladih momaka iz Gospića. I oni su akciju dogovorili između sebe, malo im je onda pomogao i župan, i evo ih kako pomažu ljudima. Idu od kuće do kuće i nude se da očiste, pokupe, sklone otpale cigle, šutu, beton. Najstariji ima 27 godina. Došli su u dva autobusa.

– Motiv nam je pomoći ljudima. Vodi nas velika ljubav za ovu zemlju – kazuju.

Kazuju i hitaju dalje, brigada iz Gospića.

Veliko šljunčano parkiralište kraj crkve nastradale u mjestu Gore spontano je postao punkt na kojem se iskrcava pristigla pomoć. Iz kombija prikupljene potrepštine vade i Marko Car, i brat mu Željko također. Došli su iz Koprivnice. Nisu, kaže Marko, inače humanitarci, privatnici su, imaju svoje poslove, ali sad je valjalo pomoći. Slaže se on s konstatacijom da nismo isti kad je nevolja i kad nevolja nije.

Glazbena braća Car u akciji / Foto Davor Kovačević

– Istina je to, dok treba pomoći nešto sitno onda smo slabi, a dok je nešto ovako, onda svi se organiziramo pa pomažemo jedni drugima – kaže Marko.

– Mi smo jedan čudan narod, a znate zašto!? Zato što nemamo vođu. Netko nas mora organizirati, netko nas mora voditi, netko nam mora dobro donositi. Nije narod kriv, nismo mi loš narod, samo što nam govore da smo loši. A kad treba pomoći, e onda stari moj… – domeće mu brat Željko.

Željko je i umirovljeni višestožerni narednik, kaže kako zna što je bila ‘91., a zna i što je ovo što se događa sad nakon potresa. Ističu braća kako je važno da održimo ovaj nivo angažmana što smo ga pokazali odmah nakon potresa. Jer, nije ovo priča od par dana, trajat će ona, na žalost i koji mjesec. Inače, obojica su glazbenici. Svirao je Marko i vani, u Finskoj, Švedskoj, dok je Željko godinama bio ni manje ni više nego onaj što svira u bendu istinske legende Miše Kovača!

– Svirao sam prvo bas, a onda bubnjeve i to 11 godina, od 1999. do 2010. – veli Željko.

– I što bi Mišo na ovo sve rekao – pitamo ga.

On se mrvu zamislio, a onda uz smijeh reče: »Poljubi zemlju!«

Topli obroci

Sami su se organizirali i vrhunski hrvatski chefovi, od Mate Jankovića do Marina Medaka, restorani od Takenoka do El Tora. Parkirali su onaj food truck u središtu Petrinje i kuhaju toplo i fino za stradalnike, volontere, statičare, vatrogasce, svakog tko treba obrok.

Vrhunski hrvatski chefovi kuhaju toplo i fino za stradalnike, volontere, statičare, vatrogasce, svakog tko treba obrok / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– U ovoj cijeloj situacija i s obzirom na to da mi ugostitelji u cijeloj zemlji zapravo stojimo na mjestu, kada se dogodila nesreća Marin Medak je ustupio svoj kamion s kojim inače ide na festivale i mi smo se kuhari, preko udruge Chef kuha doma, skupili i došli, svi koji su bili raspoloživi i koji imamo resurs – pojašnjava Mario Mihelj, chef znanog zagrebačkog El Tora.

Dok se ne steknu uvjeti da se sve kuha u Petrinji, hrana se sprema u Zagrebu, dovozi i dijeli. Kamion je pun kuhara koji obroke privode kraju. Mijenjaju se postave svaki dan. Dvije tisuće porcija se doveze i dijeli što za ručak, što za večeru. Sklapa se i veliki šator da bi se i tako organizirala podjela obroka, s Civilnom zaštitom se dogovora podjela po okolnim mjestima, cilj je dignuti broj obroka za još koju tisuću, a napravit će se i sabirni centar u Zagrebu za mnoštvo doniranih sirovina gdje će ugostitelji dolaziti po namirnice koje će zatim pretvoriti u obroke što će se dovoziti u Petrinju. Mogli su se chefovi napravit’ ludi baveći se samo sobom, ali odlučili su drugačije.

– Ljudi ovdje uistinu trebaju pomoć na svim razinama. Treba im čisti kruh, voda i hrana jer nemaju gdje kuhati, a mi s tim resursima i znanjem i brzinom raspolažemo. Tu smo da bi pomogli – objašnjava Mihelj.

Mario Mihelj i Marin Medak / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Za našeg posjeta na meniju svinjski paprikaš, bolonjez, bečki i rizi biži, kranjska kobasica. Uvijek je nešto jušno da se ljudi i zagriju.

– Koliko budemo mogli, gurat ćemo. Radimo šator velik 400 kvadrata jer računamo da ćemo tu biti dugo – poručuje Medak.
Poreč, Rijeka, Rogoznica, Gospić, Koprivnica, Zagreb, a bome i Veliki Zdenci i Virovitica! Prva bojna neprobojna! Voze nešto što se zove quad, taman da amater ne zna je li mu ta vozila svrstati među automobile ili motocikle. Jasno je zato i amateru da ova čuda mogu stići gdje normalno vozilo ne može, pa još za sobom vući prikolicu u koju tona tereta stane. Njih trojica dovezli su se odmah čim je prvi put zatreslo i od onda ne staju. Odrade zadatke, pa se vraćaju u rodna mjesta odraditi šihtu na poslu, pa opet natrag na nove zadatke i sve tako s vozilima koji se, ako smo dobro razumjeli što nam u šali govore, kupuju kad muškarce ulovi kriza srednjih godina. Quad i vitlo pa po šumi Bilogorskoj. Hobi se pokazao itekako korisnim. Jedino što se fotografirati ne vole. Odnosno, za fotkanje, ako baš mora, zadužen je jedan među njima, Dražen Blažević. Ostali se samo smijulje. I nesebično pomažu.

Koliko tko može

A za kraj opet malo Rijeke. Među onima koji je pomagao, vozio, organizirao, a i opet će, i glazbenik Robi Jovanović. Samo, taj ne traži hvalu, već daje konkretne savjete i neka posve logična i ljudska pojašnjenja.

– Nema tu prevelike mudrosti. Čovjek si i to je dovoljno. Ja sam u fazi života kad nisam sretan ako ljudi oko mene nisu sretni, pa sam se uključio u rad s riječkim volonterima, da pomognem onima kojima je pomoć potrebna. Što se Rijeke tiče, barem one meni znane, pomoć se skuplja u klubu Palach, u prostorijama Armade i Klubu Mladih. Osim njih, skoro svaki riječki kvart ima neki punkt gdje se donosi pomoć. Idealno je donijeti stvari na određenu lokaciju i ostalo prepustiti volonterima. Vozači ne mogu dolaziti na osobne adrese. Organizacija volontera u Rijeci je, barem od onog što sam ja vidio, vrhunska. Svi vrijedno rade svoj posao i to po cijele dane. Jedna ekipa razvrstava zaprimljenu robu, druga ukrcava u kombije, a treća odvozi prema unesrećenim područjima. Mene su na put pozvali Vedran Vrsalović i Krešimir Kunda, a zajedničko nam je što svi jako volimo glazbu. Krešo svira u nekoliko riječkih bendova, pa je put protekao u raspravama oko omiljenih izvođača i njihovih albuma. Krenuli smo prema Petrinji, ali smo bili preusmjereni u Glinu. Tamo je, po informacijama lokalnog stanovništva, trenutno potrebna pomoć područjima u blizini Petrinje, Gline i Hrastovica. Navedena mjesta su trenutno prenatrpana raznom robom, a okolna sela nisu i tamo treba otići. Također mole da se izbjegava dolazak osobnim vozilima. Najloni, cerade, šatori i šatorska krila, vreće za spavanje, plinske grijalice, toalet papir, vlažne maramice i voda – to je jako potrebno. Cesta do tamo je sasvim u redu i normalno se vozi sve do samih naselja, gdje promet usporava, pa imajte strpljenja. Danas smo organizirali slanje šatora u Glinu, jer dolazi cijeli tim ljudi koji će spavati gore i pomagati u raščišćavanju mjesta. Ljudi se javljaju sami, ljudi raznih godišta i profila. Javio se i gospodin Miro, koji će kombijem koji prevozi te šatore otići s dečkima u Sisak, gdje će raditi kao krovar. Za sav taj prijevoz možemo zahvaliti Armadi, jer kombiji Palacha ne kreću na put još dan, dva. Riječani se jako pomažu međusobno i to je lijepo. Čovjek iz unesrećenog područja je rekao: »Da se svake godine rodi barem jedan kao vi iz Rijeke, svijet bi bio bolje mjesto.« Zato pomozimo koliko tko može. Budimo Riječani! – poručuje Jovanović.

Pomoć stiže sa svih strana / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Dražen Blažević i njegova ekipa iz Zdenaca i Virovitice svojim quadovima razvoze pomoć po teško pristupačnim područjima / Snimio Davor KOVAČEVIĆ