Zamislite kolonu šlepera parkiranu na prometnicama od Rijeke do Slavonskog Broda. Riječ je o udaljenosti nešto većoj od tri stotine kilometara. Kamioni, njih 20 tisuća, stoje, a s njih po prilici deset puta više ljudi baca – hranu. Ne pokvarenu, ne onu koja se mora eliminirati. Sasvim običnu, normalnu, onakvu kakvu svakog dana konzumiramo.

Baš bi takva slika bila kad bismo zastrašujući podatak prema kojem se u Hrvatskoj godišnje baca 400 tisuća tona hrane pretvorili u realnost trenutka. Ovako, u tišini, nevidljivo bacamo pravo bogatstvo, a da smo s druge strane zastrašujuće gluhi na činjenicu kako u našoj zemlji živo oko 800 tisuća stanovnika na rubu – gladi. Od njih su u najtežoj situaciji – beskućnici. Upravo je njima posvećena noć koja dolazi, s 11. na 12. prosinca 2021. godine. Hladna, zimska, s vrlo snažnim udarima bure. A u njoj, pod vedrim nebom, zato i tim hladnijim, spavaju ljudi doslovno bez krova nad glavom.

Točan broj beskućnika u Hrvatskoj nije poznat jer promjenjiva su kategorija društva koja četo prolazi “ispod radara”, no upućeni u njihovu problematiku jasno ističu kako ih može biti i više od pet tisuća. Zamislite sada da svake noći, pa tako i ovih krajnje neugodno hladnih, pod zvijezdama, pokriveno kartonima i ogrnuto derutnim pokrivačima, boravi stanovništvo grada veličine Delnica ili Krka!

– Inicijativa Jedna noć pod zvijezdama ove godine ima svoje treće izdanje i po tradiciji je središnji događaj adventske humanitarne akcije Beskućnik na jednu noć. Usmjerena je na podizanje svijesti o problemu apsolutnog beskućništva, uvjeta u kojima ljudi spavaju na otvorenom, napuštenim zgradama i drugim sličnim mjestima koja nisu namijenjena za ljudsko stanovanje. I ove ćemo godine u kasnim večernjim satima proći Rijekom kako bismo došli u direktni kontakt s njima, a zbog kovid mjera kao i lani noćenje volontera imamo u reduciranoj, epidemiološkim mjerama propisanoj formi, u samoj Kući utočišta, pojasnila nam je voditeljica Veronika Mila Popić, predsjednica udruge Depaul Hrvatska, članica najznačajnijih tijela Depaul Internationala, i voditeljica Kuće utočišta, dnevnog centra za beskućnike i osobe u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti koji djeluje u sklopu Samostana Majke Dobrog Savjeta u Rijeci.

Jesmo li se promijenili, brinemo li više o onima koji to ne mogu sami? Ima pomaka jer Ministarstvo poljoprivrede od 2019. godine provodi program smanjenja bacanja hrane u čemu se postižu uspjesi, pa tako trgovački centri donacijama pomažu i riječku Kuću utočišta. No problem smještaja se ne smanjuje. Središta poput Rijeke prepuna su praznih prostora u gradskom vlasništvu no dobre se volje u njihovom uređenju i organizaciji nadzora pronalazi daleko manje od potreba. U širini društva najčešća je konstatacija kao su beskućnici “sami krivi” za situaciju u kojoj se nalaze.

Da, često je riječ o ljudima koji su do beskućničkog statusa stigli zahvaljujući ovisnostima, klađenje i alkohol su najčešći. No, najveći je ipak problem realnost ekstremno konzumerističkog društva što strahovitim propagandnim pritiscima tjera na stalno bankovno zaduživanje kako bi se kupovalo – nepotrebno. I onda se izgubi radno mjesto, ništa lakše u današnjom gospodarskim kondicijama, i prenapregnuti kućni budžeti se rasprsnu poput mjehurića sapunice.

Stoga, ne, nisu beskućnici krivi, krivi smo mi koji na taj problem ne reagiramo. Hranu bacamo u tisućama tona, prepuni su gradovi praznih prostora, a nama je jedino opravdanje kad ugledamo bijedu, u krugu riječke tržnice primjerice, kako su protagonisti najsiromašnijeg dijela zajednice za to – sami krivi. A onda, hineći kršćanstvo, uskoro na Badnjak i Božić, mrmljajući ne do kraja poznate nam molitve, napunimo crkve.

Da bismo se potom otputili do pretrpanih stolova. I dok zdvajamo kako smo za blagdane nabili kilograme, beskućnici su za svoju glad – sami krivi. Pa ih je valjda nabolje eliminirati. Jer kad ne vidiš beskućnika, kojim u ekstremu potrošačkog društva i sami lako možemo postati, njega, baš kao ni problema naprosto – nema.